UVODNIK STAVA: Kuća u Kiseljaku koja majorizira hrvatsku pamet

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

U Stocu se prepričava da su stolački Hrvati bacali kape u zrak na vijest da je u Dalmaciji pala kiša kada je gorjela Dalmacija, ali i šire stolačko zaleđe. Nije ih se doticalo to da i dalje gore njihova hercegovačka sela, jer, zaboga, glavno da je u Hrvatskoj stanje dobro. Neko je komentirao da je to najbolji primjer da narodna mudrost ne laže kada izgovori “selo gori, baba se češlja”. Kudikamo je nadrealnija fotografija kuće u Kiseljaku koja “krasi” naslovnicu ovog broja Stava, a koju nam je poslao naš čitalac.

Kuću je ponosni vlasnik, očito u euforiji što je fudbalska reprezentacija susjedne države postala viceprvak svijeta, ukrasio zastavom zločinačke paradržave, tik ispod ploče na kojoj piše da se kuća prodaje. Fotografija je to koja možda ponajbolje prikazuje hrvatsku Pirovu pobjedu u BiH jer se slave uspjesi susjedne države, a istodobno rasprodaje imovina u vlastitoj domovini koju bosanski Hrvati hametice napuštaju. Istodobno, za to optužuju Bošnjake. Taj postupak zove se majoriziranje vlastite pameti.

Uspjehe hrvatske reprezentacije, očekivano, bosanski Hrvati srčano su slavili, a nije manjkalo ni incidenata. Desetogodišnja djeca na Dan žalosti povodom obilježavanja genocida u Srebrenici uzvikivala su “nož, žica, Srebrenica”, isticana su ustaška obilježja, paradiralo se s kalašnjikovima, u zrak se pucalo iz zolja, psovala se država i Federacija BiH, a hrvatski navijači napali su u Čapljini autobus Oružanih snaga BiH koji se vraćao iz Srebrenice.

Uz ove vijesti, treba istaknuti da bi orgijanje hercegovačkih Hrvata bilo zlokobnije da se nije oglasio mostarski HDZ i HVIDRA, koji su priopćili da na srebrenički Dan žalosti neće organizirati javno praćenje utakmice Engleska – Hrvatska. I zaista, u moru crnih vijesti ovakva priopćenja daju tračak nade da je zajednički život moguć. Odnosno, da su Hrvati spremni na zajednički život u BiH. Jer, par detalja koji su zapalili društvene mreže govore do koje su mjere Bošnjaci spremni ići ne bi li uzvratili na pruženu komšijsku ruku.

Naime, neko je po društvenim mrežama počeo širiti lažnu vijest da će golman Danijel Subašić i kapiten Luka Modrić igrati za Srebrenicu i srebreničke majke, pa je uslijedilo masovno dijeljenje ove vijesti od Bošnjaka. No, ubrzo se pokazalo da je vijest lažna i samo projekcija bošnjačkih želja koje se temelje na vjeri u zajedničku BiH. Uskoro je pušten intervju s Danijelom Subašićem u kojem voditelj sugerira da je ovaj igrao za majke Srebrenice, a golman odgovara s kratkim “hmm”.

Ovo “hmm” bilo je dovoljno za novi val oduševljenja među Bošnjacima koji su do tada vodili žučne rasprave treba li ili ne treba navijati za hrvatsku reprezentaciju. Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

Kao da se zaboravilo da je na stotinu puta od hrvatske politike istaknuto da su bosanski Hrvati nedjeljivi dio hrvatskog nacionalnog bića. To su više puta svjedočili i hrvatski fudbaleri, među kojima ima mnogo onih koji su rođeni u BiH. Eto, najbolji igrač na Mundijalu, hrvatski kapiten Luka Modrić, uz Jerka Leku, Mate Bilića, Roberta Kovača i Joea Simunića (koji voli ustaške pozdrave), donirao je svoj dres kako bi se prodao i time još malo pomoglo Dariju Kordiću i njegovoj porodici. Svi donatori su te 2013. godine dobili bocu vina sa slikom Darija Kordića. Krv nije voda, krv je vino. A Dario Kordić dobro zna šta je krv, barem bošnjačka. Zna to i Marko Perković Thompson, koji također voli ustaška obilježja i čija je nacionalistička mitopoetika vrlo popularan pjevački refren u grlima hrvatskih reprezentativaca.

Sve ovo nije omelo dio Bošnjaka da raspamećeno navija za hrvatsku reprezentaciju, što bismo mogli podvesti pod jedan vrlo zanimljiv sociološki fenomen. U pozitivnom smislu, ovaj se fenomen događa jer se traži katarza od Srba, ali i Hrvata, u vezi s izvršenim zločinima. Katarza uporno izostaje. Želi se očajnički znati da postoji ruka koja će se pružiti i koja se pruža, ako već ne od Srba, koji bestijalno vrijeđaju negiranjem genocida, onda barem od Hrvata, i to solidarno i komšijski na Srebrenici.

Zbog ove lahkovjerne projekcije bošnjačkih želja, Bošnjaci su tako lahko nasjeli na lažne vijesti o Modriću i Subašiću. U negativnom smislu govorimo i o bošnjačkoj, već poslovičnoj snishodljivosti i kompleksu manje vrijednosti kroz koju se razvio mentalni sklop da ih drugi moraju priznati da bi se potvrdila njihova vrijednost.

U slučaju genocida, to je samoubilački jer nema jače osude i priznanja srebreničkog genocida od haške presude, a svejedno se od Modrića i Subašića tražila varljiva solidarnost. U svakom slučaju, riječ je o vrlo visokoj razini emotivnog naboja koji je prouzrokovan pretrpljenom traumom nakon genocida, pa prema Bošnjacima do kojih ne mogu doprijeti ove poruke treba biti blag i uviđavan.

U svakom slučaju, u čitavoj toj buci oko pitanja navijati ili ne navijati za komšije, rijetki su se dosjetili da mogu jednostavno gledati fudbal, bez navijanja, i uživati u vrhunskom sportskom događaju.

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!