UVODNIK STAVA: Ideja islamske države od Duška Zgonjanina do Dragana Čovića

Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od '83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče. Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava

 

Kad je god u Bosni u posljednjih stotinjak godina kakvoj moćnoj strukturi zatrebalo da opravda aktivnosti na njenom rušenju, ili, pak, da narodnim masama ukaže gdje je problem zbog kojeg državi loše ide, redovno se posezalo za optužbama da neko tamo u dubokoj konspiraciji zemlju želi pretvoriti u islamsku državu. U pogledu motiva, neke velike razlike nema između Dragana Čovića i nekadašnjeg prvog čovjeka Republičkog SUP-a Duška Zgonjanina, čiji je zadatak bio da pronađe uzročnike sve vidljivije društvene regresije koja je otpočela osamdesetih godina pa ih je s Milanom Uzelcem, tadašnjim šefom partije, uz podršku “kupljenih” teoretičara i analitičara, našao u grupi muslimanskih intelektualaca na čelu s Alijom Izetbegovićem.

Što se građana BiH tiče, oni razmišljaju na isti način; niti su onda vjerovali Zgonjaninu, niti danas zaozbiljno uzimaju Čovićeva upozorenja. Jedina je razlika što se onda moralo aplaudirati svakom potezu vlasti, dok se danas s ovakvim tvrdnjama uglavnom zbijaju šale. Niko iole normalan u takve gluposti u ovoj zemlji ne vjeruje. Takav je projekt, na koncu, danas poprilično teško realizirati i u zemljama u kojima su nastanjeni isključivo muslimani.

Na svijetu su rijetke države koje se mogu nazvati islamskim po svom političkom ustroju, dok je ona samoprozvana, s pravom nazivana i zločinačkom i terorističkom i genocidnom i koljačkom, ali tzv. Islamska Država Levanta, Iraka i Šama, osim što je učinila neprocjenjivu štetu za percipiranje islama općenito, uništavala muslimane i pripadnike drugih vjera gdje god se pojavila, otvorila mogućnost za bezbroj novih predrasuda o islamu, a upravo na njima jaše dio hrvatske politike.

Odnosno, Bošnjaci tvrde s razlogom da hrvatska politika radi na stvaranju trećeg entiteta, a Hrvati bi rado uzvratili, ali nemaju s čime, pa im je zgodno aktivirati izlizanu priču o islamskoj državi koja je navodni cilj bošnjačke politike. Koliko se god ovo čini kao očajnički potez, opasan je po više osnova, počevši od stvaranja loše klime za povjerenje investitora pa do namjernog širenja međunacionalnog nepovjerenja i straha, a suštinska svrha mu je da prikrije Čovićeve separatističke namjere.

Dragan Čović, naravno, ne vjeruje u izmišljotine nastale prema scenarističko-režiserskoj recepturi na koju su se oslanjali udbaši poput Zgonjanina i Uzelca, nakon njih zagovornici “Velike Srbije”, od Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića do terenskih operativaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od ‘83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče.

Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović, zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava. Naravno, nije stao, a nastavak antievropskih aktivnosti “vješto” spušta na niže razine, misleći da su građani naivni pa da u Livanjskoj deklaraciji, koja veliča ratne zločince i njihova nedjela, zagovara treći entitet i prijeti, ne prepoznaju Čovićev rukopis. Ali, nije ni Evropa naivna, vjeruje dokazima, a ne Čovićevim bukačima iz Livna.

Ono što ohrabruje jeste činjenica da je njegov koncept jednoumlja konačno jasno prepoznat i načet. HDZ 1990 otvoreno se usprotivio svim vrstama mobilizacija na koje bi Čović hrvatski narod bio spreman pozvati i žrtvovati ih u ime “viših ciljeva”, zapravo zaštiti njegove osobnosti i političke karijere koja bi se imala tretirati kao najvitalniji hrvatski nacionalni interes.

Hoće li se druge političke stranke konačno probuditi i odrediti se spram nerazumnih zahtjeva koji koče napredak, ostaje nam da malkice sačekamo. Šta će biti prešnije: zgrabiti vlast ili iznaći rješenja? Trenutno je na djelu puno veće zanimanje za vlast; rješenja, nažalost, malo koga zanimaju. Unošenje nereda u parlamente najpouzdanije svjedoči da stabilnost i progres nisu poželjni. Tamo se samo iznalaze mogućnosti kako minirati i samu mogućnost dogovora, a zatim u općem stanju nereda domoći se vlasti.

No, i od “Stare dame” puno će toga zavisiti. Bude li se, međutim, Bruxelles pravio nevješt u stvarima koje, kad su Čovićeve igrarije u pitanju, po kompleksnosti ne prevazilaze razinu dječijeg obdaništa, onda svima mora biti jasno da se Evropa ne samo poigrava nego će i nastaviti s političkom filozofijom neutralnosti i nezainteresiranosti koja suspendira bilo kakve rezultate. Takvu stranicu joj, ukoliko uistinu želi ovu zemlju primiti pod svoj kišobran, konačno valja zatvoriti.

PROČITAJTE I...

Pokušaji Srba na Kosovu da pod utjecajem Beograda organiziraju “Zajednicu srpskih općina” vjerovatno je da su dodatna inspiracija Čoviću da na putu ka “trećem hrvatskom entitetu” u BiH, što formalno, što neformalno, što tajno, što javno, gradi “Zajednicu hrvatskih kantona i općina”. Takvi uspjesi Čovića u pogledu distanciranja od suvereniteta Sarajeva pojačavaju šanse da se Srbi na Kosovu izmaknu od suvereniteta Prištine, i obratno. Zato je saradnja velikosrpske i velikohrvatske politike najizazovnija tema i za graditelje i za rušitelje mira i sigurnosti na Balkanu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!