UVODNIK STAVA: Alija, brate, pazi mi djecu

Republika Hrvatska i Republika Srbija potpisnice su Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji osigurava teritorijalni integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine. No, na koji se način ti vrlo ozbiljni i obavezujući potpisi (amaneti) ispunjavaju?

“Nego, Marko, amanet ti davam! Ne pušti mi ćercu u Turaka”, kaže srpska junačka pjesma koju je zabilježio Vuk Karadžić. Uzalud epskog uzdaha, nije ćerca, ali jest se nakon dva vijeka Vuka puštio Turčinu srpski predsjednik Aleksandar Vučić. I to je mnogo zaboljelo Milorada Dodika i Mladena Ivanića, a srpska narodna poslovica objašnjava ovo frustrirajuće stanje: “Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo!” A morali su to drktanje preživjeti šutke jer Srbina upućuje narodna poslovica: “Vas svijet živi na vjeru i na amanet.” Pa, živjela nam turska investicija u Srbiju i Vuk i Vučić i Alijin amanet Recepu Tayyipu Erdoğanu!

Čudimo se da Dodik i Ivanić nisu posegli u arhive SANU pa da iznesu da se Alijin amanet poništava time što je kralj Tvrtko I imao amanet i kralja Srba te je kao pravni osnov za titulu istakao srodstvo s Nemanjićima. Naravno, to je mogao jer je bio neprikosnoveno najjači vladar na Balkanu. Naš mudri i stameni i tvrdi Tvrtko stoji i danas, a neko to vidi kao prijetnju srpskim ćercama u Laktašima. No, Hrvati i katolička crkva nisu u jeku polemike oko Alijinog amaneta Recepu Tayyipu zaboravili na svoje amanete, ili testamente.

Na Bobovcu su se ovih dana, šutke, bez da su to mediji problematizirali, Hrvati misnim slavljem sjetili testamenta kraljice Katarine Kosače, koja je Bosnu ostavila u nasljedstvo Vatikanu. No, samo ako joj se djeca vrate na katoličku vjeru. Nisu, a kardinal Puljić na Bobovcu svake godine, pa i ove, održava Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije, obilježavajući datum njene smrti i prisjećajući se ko ustvari baštini i nasljeđuje Bosnu. No, sve da tako i jest, ima li neki problem? Ako bismo uzeli na koji je način Vatikan shvatio Katarinin amanet ili testament, no problem. Vatikan je jedna od prvih zemalja koja je priznala nezavisnost BiH, a svoj odnos prema svim pokazateljima definira ne narušavajući njenu državotvornost.

Međutim, narušavaju je dvije zemlje koje su uzele obavezu i potpisale dokument koji po svojoj važnosti i pravnoj utemeljenosti kudikamo nadmašuje usmeni amanet koji je pred smrt, u smislu brige i borbe za očuvanje države BiH, i ništa više, dao Alija Izetbegović turskom predsjedniku. Republika Hrvatska i Republika Srbija potpisnice su Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji osigurava teritorijalni integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine. No, na koji se način ti vrlo ozbiljni i obavezujući potpisi (amaneti) ispunjavaju?

Da se ponašaju kao tutori, kao oni koji potiču separatizam bosanskih Hrvata i Srba, kao oni koji neprestano i tajno i javno ulaze u tuđi suvereni prostor narušavajući odnose triju naroda. No, hajmo mi bulazniti o Erdoğanu i Aliji, hajmo stvarati napetosti gdje ih nema. U ovom broju Stava pišemo šta taj amanet znači i šta podrazumijeva i na koji ga je način Turska shvatila, prvenstveno kroz investicije, ekonomiju, obnovu, stipendije… Treba dodati to da se Turska, baš kao i Vatikan, nikada nije miješala u pitanja nadležnosti koja su Dejtonskim sporazumom dobila tri naroda u BiH, niti je osporavala ničiju konstitutivnost, niti put BiH u NATO, niti put BiH u EU i slično. Pa u čemu je onda problem ako se na taj način, a ne postoji drugi, gleda na brigu o Bosni, na Alijin amanet? Problem je u stalnoj proizvodnji jedne fame o neoosmanskoj invaziji, o muslimanskoj prijetnji, o tome da neko želi muslimansku državu, da želi nekoga poturčiti i pomuslimančiti, da želi na Istok, a ne na Zapad, da želi unitarizam, begovat, i pitaj Boga šta još ne.

A što rade neki Bošnjaci – imitiraju srpske mitopoetske narikače kojih se odrekao i Aleksandar Vučić. Zar nije tragikomično da upravo najzagriženiji kritizeri odnosa Turaka i Bošnjaka govore da “mi nismo ničiji hamali i da nam ne treba Turska”, a potom plaču što Turska više ulaže u Srbiju. A to plakanje nam liči na zanovijetanja djece koja roditeljima plaču da je neko dobio lizalo više, kocku čokolade više. To nije oplakao Bakir Izetbegović, ali oplakuju siročići poput Dodika, Ivanića i Radončića. Neki Bakiru Izetbegoviću zamjeraju što je priču o amanetu uopće isticao, što je time izazvana polemika, ali nije rekao ništa netačno, ništa što se nije dogodilo, ništa što bi u svojoj suštini moglo narušiti odnose triju naroda u BiH. Šta može narušiti gradnja autoputa Sarajevo –  Beograd, koji je najavila Turska, šta može narušiti turska izgradnja mosta između dva Doboja, osim da spaja razdvojene obale i na taj način ispunjava svoj amanet u duhu onoga što je radio i mislio Alija Izetbegović .

No, budući da se jedan narod ne može zvati narodom ako nema svoju usmenu književnost, evo i jedne bošnjačke balade koja može pomoći u razumijevanju onoga što podrazumijeva amanet:

Sunce bi sjalo, ali ne može, / kiša bi pala, ali ne može, / ni jedno neće od teška jada: / Ibrahim-bega svezana vode, / svezana vode, da ga objese. / Ibrahim-beg se natrag obzire: / “Ima l’ ikoga od roda moga?” / Za njim idaše bratac Alija. / “Alija, brate, pazi mi djecu, / pazi mi moju, baš k'o i svoju: / kad svoju djecu u mejtef dadneš, / Alija, brate, podaj i moju! / Kad svojoj djeci srežeš haljine, / Alija, brate, sreži i mojoj, / svojoj crvene, a mojoj mrke, / nek se poznaju da su sirote!”

 

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!