Uvodna riječ: Wigemarkov prvorazredni diplomatski skandal

Ovo jeste prvorazredni diplomatski skandal i, nažalost, potvrđuje dojam da nam Evropa za svoje predstavnike šalje drugorazredne diplomate sklone površnom interpretiranju stvarnosti. Prvoklasni bi se, naime, ako bi već i načinio kakav, posebno ovakav propust, ispričao javnosti. Wigemarku to ne pada na pamet, već se bavi interpretacijom onoga što je želio reći, mislio... Ali se, eto, nespretno izrazio. S time da on i dalje vjeruje da se nije nespretno izrazio, kamoli da je bio trendovski površan. A ko je, na koncu, kriv bosanskoj javnosti što ne razumije tako delikatan, metaforičan diplomatski govor?! Takav divan cvrkut. On i dalje cvrkuće na društvenoj mreži istoga naziva i polemizira s kritičarima. Jednako površno.

“Mislim da sam vidio mica-macu!”, zavapio bi Tweety, ptić junak jednog od serijala klasičnih crtanih filmova, kada bi ugledao mačora koji ga stalno i bezuspješno pokušava požderati. “Jesam, jesam”, nastavio bi poduprati prvotni vapaj. Engleski glagol to tweet znači cvrkutati, kao i njegov sinonim to twitter, a i imenice tweet i twitter označavaju cvrkut, ptice ili neke glupače. Moderni političari i diplomati, žele li biti u skladu s vremenom, posljednjih godina cvrkuću na istoimenoj društvenoj mreži, onako kako se to tim medijima i radi – šturo, počesto nepismeno (kao Trump u svojim tweetovima), s pokušajem da budu što brži na okidaču, da se vidi kako reagiraju na sve podražaje, pa i one koji dolaze od neprekidnog mijaukanja dežurnih uličnih mačora. Trend površnog i neodgovornog komuniciranja s javnošću globalizirao je bivši američki predsjednik Obama i danas nema iole samosvjesnijeg dionika javne scene koji ne zacvrkuta o pokojoj vrućoj temi, počesto instinktivno, bez razmišljanja o posljedicama. To cvrkutanje oslobađa ih obaveze da, kako su to arhaični običaji nalagali, pred novinarima kažu što misle i suoče se s nizom pitanja, počesto i neugodnih o temi o kojoj su izvoljeli počastiti javnost.

Jedan od posljednjih koji je zacvrkutao bosanskoj javnosti jeste Lars-Gunnar Wigemark, ambasador EU s titulom posebnog evropskog predstavnika za BiH, počastivši javnost nevinim pitanjcem kada će se nešto slično masovnim protestima Rumuna protiv glupog prijedloga zakona o oprostu kazne pravomoćno osuđenima za korupciju desiti u BiH. Pustivši svoje vrijedno privatno mišljenje o razini korupcije i metodama borbe protiv nje, Wigemark izgleda nije niti na trenutak pomislio kakve bi mogle biti posljedice takvog cvrkutanja. Suočen s nimalo ugodnom reakcijom javnosti, kojoj je to pun optimizma uputio zaklonjen iza mobitela, naknadno je nastojao popraviti stvar izjavom kako nije zvao na demonstracije, već ukazao na problem korupcije i etničkih podjela u društvu koje sprečavaju borbu protiv nje kao jedan od prioriteta evropskih integracija! Baš kao da je vidio mica-macu.

Demonstracije od prije tri godine u Sarajevu, Zenici i Tuzli bile su zloupotrijebljene, završile su nasiljem i uništavanjem i vrijednog arhivskog blaga te šamarom institucijama države, pa javnost nema baš previše razumijevanja za ovakve aluzije. To bi jedan predstavnik EU itekako trebao znati. Kao što bi trebao znati i da u BiH nije riječ o glupavom i prokoruptivnom zakonu koji predlaže vlada jedne članice EU-a, već o nedovoljno efikasnim provođenjima seta antikorupcijskih mjera u zemlji koja je tek započela mukotrpan put integracije. Naprosto, Rumuni su se digli protiv prijedloga zakona, a Bosanci za to nemaju razloga jer zakoni nisu problem. Ali, prije svega, kakav je to način i po kojem to diplomatskom protokolu ili konvenciji ambasador na ovakav način izlazi u javnost putem društvenih mreža. Pa ako si takve ekspedicije navodno moraju priuštiti političari koji se i ovim putem bore za glasove, jedan ambasador za tim nema potrebe. On ne izlazi na izbore i njegov je posao samozatajan, a javnosti se predstavljaju rezultati tihog i upornog diplomatskog rada i postignuti sporazumi.

Ovo jeste prvorazredni diplomatski skandal i, nažalost, potvrđuje dojam da nam Evropa za svoje predstavnike šalje drugorazredne diplomate sklone površnom interpretiranju stvarnosti. Prvoklasni bi se, naime, ako bi već i načinio kakav, posebno ovakav propust, ispričao javnosti. Wigemarku to ne pada na pamet, već se bavi interpretacijom onoga što je želio reći, mislio… Ali se, eto, nespretno izrazio. S time da on i dalje vjeruje da se nije nespretno izrazio, kamoli da je bio trendovski površan. A ko je, na koncu, kriv bosanskoj javnosti što ne razumije tako delikatan, metaforičan diplomatski govor?! Takav divan cvrkut. On i dalje cvrkuće na društvenoj mreži istoga naziva i polemizira s kritičarima. Jednako površno.

Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko gostovao je na Hrvatskoj televiziji i izrekao zastrašujuću činjenicu koja možda daje za pravo Wigemarku da potcjenjuje pamet bosanske javnosti ili barem jednog njezina dijela. Na pitanje je li se suočavao s prijetnjama za vrijeme službe u BiH, spomenuo je dvadeset pisanih prijetnji, od čega četiri smrću, a u nekima se spominju i njegova djeca. Sve su došle iz nečega što se zove Republika Srpska, i jeste dio bosanske javnosti, ma šta o tome mislili. Prijetnje predstavniku međunarodne zajednice, šta god o njegovom (ne)radu mislili, nisu prihvatljive i govore prije svega o kukavištvu onih koji ih upućuju, ali i nelagodi nedorasle javnosti da kritike podupre argumentima.

Ta je javnost, taj dio javnosti, ionako saturirana onime što Wigemark u svojem opravdavanju naziva etnonacionalnim podjelama koje diktira javni diskurs. No, i to je uopćavanje jer to ne čine svi javni poslenici i sudionici javnog života, pa se ambasador naknadnim cvrkutanjem kojim je trebao pojasniti prvi, fail cvrkut, dodatno ukopao i ovakvim nedopustivim poopćenjima dokazao svoju nepripadnost prvom diplomatskom ešalonu. Doista, sasvim je dovoljno dionika u oba entiteta koji ne insistiraju na etničkim podjelama niti ekskulpiraju “svoje” sunarodnjake od korupcije, nepotizma i ostalih zala. Prema tome, javni diskurs ne može se paušalno i poopćeno optužiti za sprečavanje borbe protiv korupcije. No, prijetnje Inzku ukazuju na nezrelost dobrog dijela javnosti i daju povoda i jednom Wigemarku da na ovaj način tu istu javnost potcjenjuje. Makar i cvrkutanjem.

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!