UVODNA RIJEČ: Ne zaboravljamo žrtve dok nam je Čišićev fes posred srca, a stamena glava na ramenima

Jevrejska žrtva holokausta u Izraelu prisutna je na dnevnoj bazi u gotovo svim njihovim medijima, a prošlo je ravno 72 godine. I nakon suđenja u Nürnbergu, Jevreji ne samo da nisu stali s hvatanjem i procesuiranjem ratnih zločinaca nego su svoje revizije provodili u tajnosti, skraćujući svakog dostupnog nacistu za glavu.

“Koje, uostalom, pleme više imalo bude zdravih elemenata u svojoj sredini i pravo je da glavniju riječ vodi u našoj zajednici, jer nećemo, valjda, zbog glupih forma plemenskog ključa dozvoljavati da kotači naše državne mašine funkcionišu anormalno, kao što je baš sada slučaj? Domovinska dužnost podjednako nalaže, da sve što zdravoga imadu u sebi posvete našoj općoj narodnoj zajednici”, pisao je davne 1919. Mostarac Husaga Čišić, predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko‑mearifskog sabora u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH‑a.

“Dakle, nama nije nepoznato mišljenje naših nikogovića o nama, no, što mi redovno ne reagiramo na uvredljive podvale slične naravi ima i svoga uzroka za to. Kada bi smo htjeli da i prividno budemo zlobni te kad bi smo gornjoj ‘naučnoj’ tezi suprostavili jednu drugu, po kojoj bi se htjelo utvrditi npr. da naši nepoštovani protivnici vuku lozu od predpotopnih konja ili magaraca, ili tome nešto slično, ne znam bili reagirali na to? Po svoj prilici ne bi našli za potrebno da reagiraju. Stoga se i nama grsti na brojne laži odgovarati, jer smo mi potpuno svjesni onoga što smo i ni malo nas ne plaši nastojanje veleučenih da falsifikuju našu istoriju”, piše Husaga, kojega pamtimo po tvrdoj i nepopustljivoj hercegovačkoj glavi s fesom.

Bitan je Čišić, ne samo kao dokaz da trenutne dnevnopolitičke krize povodom pokretanja revizije presude za genocid po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije imaju svoj stoljetni kontinuitet nego i kao ličnost koja ima ulogu u toku stjecanja nezavisnosti BiH. Čišić je, naime, bio taj koji je glasno i javno prigovorio u bivšoj Jugoslaviji podnijevši amandman na Ustav FNRJ protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih naroda na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države. Oštro se usprotivio i tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala šestu jugoslavensku naciju.

Imamo, dakle, potvrdu da su gotovo identične krize već izbijale i da su potom jenjavale i nestajale, i tako ukrug. Proći će i ova trenutna, a BiH će opstati. Srbi su u svojoj stoljetnoj navadi da proizvode krize, planirajući osvetu za bošnjačko osporavanje neustavnog 9. januara, uzvratili osporavajući 1. mart, koji slavimo kao Dan nezavisnosti BiH. No, prevarili su se, jer su svi srpski referendumi do sada bili neustavni i nelegalni, a uspjeli referendum 1. marta iz 1992. godine dokazano je bio i ustavan i legalan. I zaista, srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić jeste u pravu, prvomartovski referendum jeste bio deklarativni povod za rat, ali rat kojeg su započeli Srbi planirajući ga godinama prije toga, kao i genocid kojega su proveli također Srbi. I to što je 1. mart bio tek izvanjski razlog početka sukoba ne umanjuje da je bio legalan i ustavan i da su nezavisnu BiH ubrzo priznale velike svjetske sile i da je, kao takva, postala članica UN-a.

Evo, podsjetimo samo čitaoce kakve samo svečanosti organiziraju druge države kada slave obilježavanje svoje nezavisnosti. Amerika, recimo, sa svim onim kičastim paradama i vatrometima, s filmovima u kojima se ističe jedan ideal koji se vazda veže uz pojam državne nezavisnosti – ideal slobode. I bio je svjestan Čišić, kao i svi njegovi nastavljači, da se taj ideal treba institucionalno dijeliti s komšijama Srbima i Hrvatima. Pa je 1. mart i njihov praznik.

Sloboda je imala svoju cijenu, a cijenu su platili najviše Bošnjaci. Žrtve za slobodu slave se i za njima se tuguje. Mogu Amerikanci i Sjevernjaci i Južnjaci, što ne bi mogli i Bošnjaci, ali i Srbi i Hrvati?! Stoga je i priča koju nam želi po medijima nametnuti kvaziznanstvena klika o “viktimizacijskoj politici etnopolitičkih elita” krajnje smiješna, a ponekad i krajnje uvredljiva. Pa oni koji neće slaviti datum kojim obilježavaju početak nezavisnosti svoje države neka slobodno sjednu pred kućno kino i gledaju američki film o Danu nezavisnosti i duboko emotivno uzdišu jedući kokice. Apsurdno, nije li!?

Kažu, zaboravite žrtve u ime pomirenja. Malo sutra, barem dok nam je Čišićev fes posred srca, a stamena glava na ramenima. Gospodo draga, priznajte genocid i potaknite katarzu umjesto rehabilitacije četnika i ratnih zločinaca, pa će svima biti lakše disati. Recite Jevrejima da zaborave svoju žrtvu. Nema šanse! U Izraelu je samo u 2016. godini, kao i svake godine do tada, snimljeno devet igranih filmova na temu holokausta i nebrojeno dokumentaraca. Kada bismo pridodali hollywoodsku (u režiji jevrejskih režisera i producenata) i njemačku produkciju (na ime katarze zbog počinjenog holokausta) o istoj temi – broj bi bio trocifreni.

Jevrejska žrtva holokausta u Izraelu prisutna je na dnevnoj bazi u gotovo svim njihovim medijima, a prošlo je ravno 72 godine. I nakon suđenja u Nürnbergu, Jevreji ne samo da nisu stali s hvatanjem i procesuiranjem ratnih zločinaca nego su svoje revizije provodili u tajnosti, skraćujući svakog dostupnog nacistu za glavu. Od završetka agresije na BiH prošle su 22 godine, a Bošnjaci i dalje pronalaze kosti svojih najmilijih, ubijenih u genocidu, potvrđenim pravosnažnim presudama u čak šest općina naše zemlje. Bošnjaci nikoga ne skraćuju za glavu u tajnosti, legalisti su i vjeruju u pravne procese. I sve to iako Bošnjaci povratnici svaki dan po gradovima RS-a gledaju ratne zločince kako slobodno hodaju, a znaju da su ubijali i silovali njihove najmilije jer su to gledali svojim očima.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!