UVODNA RIJEČ: Brza cesta umjesto autostrade pakla

Iako su odjeci sastanka Zvizdića i Vučića u Beogradu iznimno pozitivni, osim što su Milorada Dodika doveli u stanje očaja, mi ćemo primijetiti i očekivano nepovjerenje Bošnjaka prema ovom susretu. Budući da dobar dio naših medijskih analitičara nikada ne donosi zaključke a da prije toga ne osluhne šta o tome bruji čaršija, stanje nam je opisivo riječima “šta god se uradi, ne valja”.

U moru raznih komentara priučenih političkih analitičara, nakon sastanaka predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića i srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u Beogradu, izdvajamo onu da “bosanskohercegovački političari moraju naučiti da sami rješavaju unutrašnje probleme umjesto da u pomoć prizivaju Hrvatsku, Srbiju, Tursku, Rusiju, Ameriku, Njemačku…”

Hajde da više sjašimo s tim medijskim banditizmom koji proizlazi iz potpunog neznanja. I Srbija i Hrvatska potpisnice su Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, dogovorenog u Daytonu, na koji se tako prokleto zlokobno poziva Milorad Dodik, a u Bosni i Hercegovini imamo visokog predstavnika međunarodne zajednice kao tumača civilnih aspekata Daytonskog sporazuma, u Bosni i Hercegovini imamo predstavnika EU, NATO-a, na Bosnu i Hercegovinu svoje šape direktno ili indirektno polažu i iz Srbije i iz Hrvatske…

Naravno da niko neće riješiti naše probleme ako od nas samih nema pozitivnih impulsa, ali problemi se mogu riješiti isključivo u široj perspektivi, kako regionalnoj, tako i na mapi strujanja interesa velikih sila. Ignorirati međunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini i njegov golemi utjecaj jeste svojevrsni politički autizam.

Dodik je mislio da to može raditi bez sankcija pa je nedavno dobio američkom šlapom po glavi. Tvrdio je da ga taj američki potez nije uzdrmao, a sav čemer politike koju predstavlja mogli smo svjedočiti na slici njegove supruge i premijerke RS-a pred Capitol Hillom za vrijeme inauguracije predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, na koju nisu bile pozvane, pa su preko oglasa kupile kartu i stajale među običnim građanstvom. “Tugo moja srpska, pređi na drugoga”, govori slika ovih dviju sirotih žena koje u izrazima lica nisu mogle sakriti sav jad pozicije na koju ih je Dodik natjerao. Kao dvije snaše u izbjeglištvu, bliže sudbini kakvog bespomoćnog Sirijca nego odsjaju američke moći.

Iako su odjeci sastanka Zvizdića i Vučića u Beogradu iznimno pozitivni, osim što su Milorada Dodika doveli u stanje očaja, mi ćemo primijetiti i očekivano nepovjerenje Bošnjaka prema ovom susretu. Budući da dobar dio naših medijskih analitičara nikada ne donosi zaključke a da prije toga ne osluhne šta o tome bruji čaršija, stanje nam je opisivo riječima “šta god se uradi, ne valja”. Naravno, mnogi se medijski analitičar dobrano prevari pa mu ocjena dođe kao bumerang, njemu na štetu. Jer čaršija je ćudljiva i nepredvidiva i nije ona ta koja kreira tok događaja. Svrsishodnije se osloniti na činjenice i zdrav razum. Stoga je i vijest koju smo primili sa sastanka Vučića i Zvizdića da će se graditi brza cesta Sarajevo – Beograd na našim čaršijskim putevima dočekana komentarima da ćemo graditi autoceste da Srbi lakše mogu provesti tenkove do Bosne. A dio Srba komentirao je da Zvizdić gradi brzu cestu da oni mogu lakše s traktorima izbjeći u Srbiju. Nepovjerenje je obostrano, a razuvjeriti se može jedino djelima.

“Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće”, pjevao je slijepi srpski guslar Filip Višnjić s prijelaza 18. na 19 stoljeće. I mnogo se prevario, kao što se svaki “obnevidjeli” mitoman prevari. Turski investitori sa svojim šleperima na kojima piše “robna razmjena” mnogo su ugodniji argument srpskom uvu od guslarskih napjeva. Višnjić je inače bio poznat kao narodni pjevač koji je tadašnjim osmanskim prvacima u Srbiji guslao ono što godi turskom uhu, a po srpskim varošicama svome narodu oslobodilački guslao o skorom porazu turskog neprijatelja.

Treba li vjerovati Aleksandru Vučiću kada govori ono što godi našemu uhu? Treba, ali pod uvjetom da nećemo zaboraviti njegovu izreku “da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana”. Bolje bi bilo znati da će za jedan kilometar autoputa ili brze ceste koju izgrade Bošnjaci Srbi izgraditi stotinu kilometara.

U svakom slučaju, bošnjačka pozicija ne može se utvrđivati i osiguravati silom, može se graditi snagom koja, prije svega, proizlazi iz diplomacije i dogovaranja. Vučića ili bilo kojeg drugog visokopozicioniranog političara ne može se silom natjerati da poštuje Bošnjake, ali može ga se uvjeriti da im je brza cesta bolje rješenje od “autostrade pakla” koju je zagovarao Radovan Karadžić, pa završio u Hagu osuđen na četrdeset godina zatvora. I samo mali tračak zdrave pameti može osigurati ekonomski napredak obiju zemalja u kojima se kabadahije poput Dodika i sličnih više neće snalaziti. Živi bili pa vidjeli!

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!