Uvijek ima neko mjesto na kojem repa nađe korijen

Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama

Brent je sjedio i šutio dok su drugi govorili. Dobroćudan kakav jeste, posmatrao je svoje unuke, kćerku, zeta, rođake, ponekad pogled spustio na njemačkog ovčara koji je strpljivo ispod stola čekao da padne komadić hrane, da mu neko doda odbačeni komad mesa. Kad bi god Brent zaustio da nešto kaže, neko bi bio za djelić sekunde brži ostavljajući ga “na suhom”. Ali, nije gubio strpljenje, znao je da će prije ili kasnije na njega doći i red. Pažljivo je pratio tuđa pričanja, povremeno provlačio prste kroz sijedu bradu. Kad bi ga čovjek vidio na ulici, pomislio bi da mu u susret dolazi stari kapetan ribarskog broda, totalni arhetip lika iz svih romana i filmova vezanih za more i morske avanture. Ko zna kako se konverzacija razvila u tom smjeru, neko je počeo deklamirati recept za pire, Brent razrogači oči i kao oparen mahne rukom i zaustavi sve.

“Kad sam bio dijete, na farmi smo jeli samo…”, uspio je izustiti prije nego je naprasno prekinut od većine za stolom, čak su i djeca kolutala očima. Brent se zajapuri, neprijatnost se kao kuga proširi stolom. Priču koju je htio ispričati svi su osim mene čuli milion puta. A onda su krenule vadione da se stari ne bi osjećao poniženim, molili su ga da priča nešto drugo, ali nije htio ni čuti. Okrenuo se prema meni, ignorirajući sve ostale za stolom, i opleo.

Rodio se sredinom četrdesetih na siromašnoj američkoj farmi u brojnoj familiji koja je jedva krpila kraj s krajem. Na farmi su uzgajali isključivo krompir. Za doručak, ručak i večeru bio je krompir. Krompir je bio njihov život, sve se vrtjelo oko njega. Držali su na farmi i kokoške i tuke. Brent je redovno dobijao za zadatak da nešto od toga uhvati, zavrne vrat, ošuri, očerupa. Priča se vrtjela ukrug dok nije dosegao punoljetstvo, kada su ga, kao i ostale mladiće mormone, poslali u inostranstvo da širi riječi iz knjige koje su se dosljedno i fanatično pridržavali.

Završio je u avionu za Veliku Britaniju. Strpalo ga je u neki stančić u sjevernom Londonu iz kojeg je svakog dana išao naokolo i kucao na vrata nepoznatih ljudi pokušavajući da proturi brošure, trpeći psovke i uvrede. Život u Londonu mu se dopao, ali onda ga je jednog dana vratilo nazad u Utah, u kojem se više nije osjećao kao prije. Nakon nekog vremena, nešto je u njemu kliknulo, Brent je otišao daleko od mormona i njihovog načina života, u suštu suprotnost svemu tome.

Ručak je bio gotov, suđe se skupljalo sa stola, svako je sebi tražio kutak za preživanje i varenje hrane. Dovaljao sam se nekako do sofe i dignuo sve četiri u zrak. Na fotelju, pored sofe, parkirao se Brent sa svojim laptopom. Nešto je čačkao, da bi nakon nekoliko minuta sjeo pored mene pokazujući fotke.

Nisam znao da je penzionirani inspektor, da se i dalje tu i tamo zavlači ispod kuća i procjenjuje odgovara li njihova vrijednost traženoj cijeni, da traga za napuknućima u betonu, otkriva je li drvo natruhlo, koliko su instalacije ispravne.

Pokazivao mi je fotografije svoje kuće na morskoj obali u Oregonu koju je sam sagradio od recikliranog drveta. Tu me već kupio, i sam volim da se zavlačim po kontejnerima i vadim korisne stvari. Kompletan namještaj u kući napravio je od odbačenog drveta. Bio sam impresioniran viđenim. Brent je porastao u mojim očima, htio sam da vidim još više, ali nešto je zapelo pa fotki više nije bilo. Vratio se u fotelju, nastavio čačkati, da bi nekog vremena klonuo, zabacio glavu unazad i zahrkao.

Sutradan je padala kiša k’o iz kabla. Sjeverna Kalifornija daleko je od toplih krajeva i koktela na plaži, more je hladno, sve skupa više podsjeća na Sokolac nego na Malibu. Sjedili smo za stolom i doručkovali, bilo kakav izlazak iz kuće bio je pod upitnikom. Familijarne priče smjenjivale su jedna drugu, djeca su upadala u razgovore i maltretirala roditelje, telefoni su se vadili i pokazivalo se koješta. Vreli čaj i kahva cirkulirali su naokolo. Pogledao sam prema Brentu, a on je pogledao u mene.

Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama.

Nakon sat vremena, pozdravismo se s Brentom. Odlučio je poći ranije, da izbjegne velike postpraznične gužve po cestama. Prije nego je ušao u auto, mahnuo je rukom kao iskusni kapetan nekog velikog broda prekookeanske plovidbe i tu me kupio zaposve.

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!