Utvrđivanje istine o zločinu FETÖ-a

Važnost ovog procesa ne može se precijeniti upravo zbog veze FETÖ-a s pučem. Ta veza, koliko god bila jasna u Turskoj, (i dalje) jeste nejasna ili “nejasna” posmatračima izvan Turske. Strani izvještači, barem sudeći po tome kako se o početku suđenje izvještava u inostranstvu, potrudit će se da to tako (nejasno) i ostane

Suđenje pučistima, koje je prvog augusta počelo u Ankari po tzv. optužnici “Akıncı”, ključni je proces za utvrđivanje činjenica o krvavoj noći puča 15. jula 2016. godine. Vazdušna baza Akıncı, sjeverozapadno od Ankare, jeste de facto bila glavni štab iz koga je rukovođeno pučem u Turskoj. Iz te baze poletjeli su i vođeni avioni koji su bombardirali, između ostalog, i Parlament Republike Turske. U njoj je bio zatočen kidnapirani vrh vojske. Osumnjičeni lideri puča – kako vojni, tako civilni, odnosno pripadnici terorističke organizacije FETÖ – bili su te noći u bazi “Akıncı”.

Na optuženičkim klupama, u sudnici specijalno izgrađenoj za ovaj proces, po optužnici na više od 4.000 strana, naći će se 486 osoba, od toga 41 bivši najviši oficir, ali i FETÖ “imami” Kemal Batmaz, Hakan Çiçek, Harun Biniş i Nurettin Oruç. Adil Öksüz, odbjegli FETÖ “imam” za kojeg se smatra da je ključni civilni lider puča, bit će suđen u odsustvu, kao još šest optuženih. Očekuje se da će ovo suđenje trajati najmanje godinu.

ODGOVORNOST ZA 249 ŽRTAVA

Važnost ovog procesa ne može se precijeniti upravo zbog veze FETÖ-a s pučem. Ta veza, koliko god bila jasna u Turskoj, (i dalje) jeste nejasna ili “nejasna” posmatračima izvan Turske. Strani izvještači, barem sudeći po tome kako se o početku suđenje izvještava u inostranstvu, potrudit će se da to tako (nejasno) i ostane.

Dok se izvještavanje (za inostranstvo) koncentrira na atmosferu ispred sudnice, gdje porodice šehida i gazija protestiraju (oko 70 od 249 žrtava u noći 15. jula ubijeno je akcijama rukovođenim direktno iz baze Akıncı), sa sve srcedrapateljskom empatijom prema optuženima (zamislite, zovu izdajnicima ljude uhvaćene in flagrante u pokušaju puča koji bi uništio državu da je uspio), dotle (strani) komentatori s himalajskih visina unaprijed ocjenjuju suđenje kao nefer.

Kao tipičan primjer (ne jedini) jeste nastup Douga Bandowa iz američkog CATO instituta, na Al Jazeera International, odmah poslije prvog dana suđenja. Da ostavimo nastranu pitanje šta dotičnog kvalificira za ekspertizu bilo čega u vezi s turskom (političkom) stvarnosti (odgovor je apsolutno ništa), te da pretpostavimo da je prvi kojeg je Al Jazeera International nahvatala da komentira, zapanjuje plitkost “argumenata” kojima je Bandow ad hoc nefer proglasio suđenje, podsjećam ljudima praktično uhvaćenim na djelu. “Ja mislim da je to više politička nego pravosudna akcija, to (suđenje) se ne može desiti u SAD, to se ne može desiti u UK”, zapanjujuća je bistrina “argumentacije”. Pa naravno, nije se teroristički pokušaj preuzimanja (ili uništavanja) države desio u SAD-u niti u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa se ni takvo suđenje, baš kao ni bombardiranje Kongresa ili Parlamenta od strane vojnih aviona kojima pilotiraju teroristi, ne može zamisliti.

Međutim, jedan drugi “argument” koji je gospodin Bandow potegao, a koji je “zavodnički” privlačan, jeste potezanje slučajeva “Ergenekon” i “Balyoz” (Malj) kao masovnih nefer procesa u Turskoj. Ponavljam, nastup Douga Bandowa uzimam samo kao tipičan primjer iz koga se već može naslutiti određeni šablon. Isti je “argument” na svom nalogu na Twitteru upotrijebio šef Human Rights Watcha Kenneth Roth. Interesantno!

“Sitnica” da je pomenute procese pokrenula, vodila i organizirala upravo teroristička organizacija svojevremeno duboko ukorijenjena u tursku policiju i pravosuđe, koja je pokušala puč i čiji se predstavnici (oni koji se nisu razbježali i našli utočište u zapadnim zemljama) sada nalaze na optuženičkim klupama, nekako promiče “ekspertima”. Upravo činjenica da su se ti procesi raspali pod težinom lažnih dokaza, kada se gülenistički čopor u policiji i pravosuđu zaigrao i preigrao, može biti upotrijebljen kao kontrargument, tj. dokaz da sistem, iako svojevremeno probušen (koliko, još je otvoreno pitanje) ipak funkcionira, te da pravni poredak, iako svakako oštećen tim procesima, postoji i sposoban je za korekcije. Samo ako se to “previdi”, potezanje slučajeva “Ergenekon” i “Balyoz” može biti “argument”, pretpostavljam inteligentnih osoba, ali je u suštini malicioznost koja zvuči kao muzika gülenističkim ušima.

Pravljenje cirkusa od pravosuđa jeste nebrojeno puta potvrđena omiljena disciplina FETÖ-a. Prema izjavama i svjedočenjima ljudi uhvaćenih u bazi Akıncı i oko nje u jutarnjim časovima 16. jula 2016. godine, kada je pokušaj puča propao, unatoč svim materijalnim dokazima, poput snimaka sigurnosnih kamera, niko nije bio u toj bazi, niko nije pučista i, naravno, niko nije pripadnik FETÖ-a. Pukotine u tom zidu građenom od patoloških laži već se naziru i sigurno će se proširiti tokom procesa.

Akın Öztürk, bivši general i bivši zapovjednik avijacije (u penziji od augusta 2015. godine), kome se sudi po dvije optužnice kao jednom od vodećih pučista, a koji se, prema inicijalnoj izjavi, zatekao u bazi “Akıncı” da vidi unuče (njegov zet, potpukovnik Hakan Karakuş, pilot-pučista, živio je s porodicom u bazi) već mijenja iskaz. Naime, dok je u procesu poznatom pod imenom “Karargah” (Štab) negirao učešće FETÖ-a u puču, četvrtog dana (4. augusta) procesa Akıncı on je promijenio (mišljenje?) iskaz i izjavio da FETÖ stoji iza puča. Za sada nije spreman da inkriminira zeta protiv kojeg postoje neoborivi materijalni dokazi, no pitanje je vremena i oficirske časti na koju se poziva pokušavajući da skine optužbe sa sebe dokle će to moći, a da ne potkopa u potpunosti vlastitu odbranu.

U SUDNICU S MAJICOM PODRŠKE GÜLENU

Peglanje galimatijasa kontradiktornih izjava, međusobnog optuživanja i surealnih budalaština pučista jeste nezahvalni zadatak turskog pravosuđa. A sve je podložno spinu. U petak 4. augusta obnarodovana je odluka da se pučisti na suđenjima pojavljuju u uniformama. Toj odluci prethodila je priča koja je bila predmet nevjerovatnog spina u inostranstvu. Prije nekoliko nedjelja u Muğli jedan od potencijalnih ubica/kidnapera predsjednika Erdoğana pojavio se na suđenju grupi komandosa (koji su u noći puča napali hotel u kojem je predsjednik bio na odmoru), obučen u majicu s natpisom – Heroj. Ova očigledna provokacija izazvala je žestoku reakciju javnosti, pokrenula peticije i zahtjeve da se pučisti uniformiraju.

U tipično gülenističkoj manipulaciji percepcijom, provokacija se nastavila na ulicama. Odjednom je majica postala “hit”. Može se slobodno reći da su nosioci majice bili privođeni iz razloga lične sigurnosti – nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi bili linčovani zbog provokacije. Naslovi tipa “hapšenja zbog majice” (bez diferencijacije hapšenja i privođenja) preplavili su stranu štampu i izazvali poplavu zgražanja. Malo medija udubilo se dovoljno u problem da objasni provokaciju i primijeti da je HERO zapravo skraćenica za hoca efendi razi olsun – blagoslov hodža efendiji i.e. Fetullahu Gülenu. Uglavnom se drobilo o slobodi.

Očekivati od strane javnosti da pročita i shvati subliminalne poruke, poput Gülenove fotografije objavljenje u Washington Postu na kojoj stoji u cipelama na serdžadi, jeste iluzorno kao što je iluzorno da će informacije o suđenjima pučistima u Turskoj biti detaljne, pravovremene i razumljive u stranim medijima. Preventivno bacanje sjenke na te procese jeste opasan spin koji ide na ruku samo i jedino pučistima.

Da završim optimističkijim notama. Sastanak Visokog vojnog savjeta (YAŞ), tijela koje unapređuje, degradira, penzionira i postavlja oficire oružanih snaga Turske, održan drugog augusta, historijski po tome da sada ima više civila u sastavu nego oficira, izazvao je manje uzbuđenja javnosti od pitanja ko će biti budući selektor fudbalske reprezentacije. Znak normalizacije u vrlo kompleksnom vremenu.

PROČITAJTE I...

“Prvo što se primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!