“Utjerivanje” duhova prošlosti

Da li “vraćanje sarajevskog duha” znači da treba vratiti Park cara Dušana, Nemanjinu ulicu, Obalu vojvode Putnika, Ulicu Miloša Obilića? Treba li vratiti marksizam, a ukinuti vjeronauku u sarajevskim školama? Hoće li, kad budu vraćali prijeratni duh Sarajeva, iz njega istjerati one koji su u njemu potražili i pronašli spas od progona i poniženja, a vratiti one koji su ga gotovo četiri godine držali pod opsadom, bez struje, vode, grijanja..., one koji su ubijali i Sarajevo i njegove žitelje, jer su i oni činili duh prijeratnog Sarajeva

Priča o sarajevskom duhu zanimljiva je društvena pojava. Pravi sociološki fenomen. Sintagma koja je nekad ušla u jezik, u širu javnu upotrebu, bez definicije i objašnjenja, nejasnog je sadržaja i poruke i kao takva pogodna za marketinške, a baška za politikantske svrhe.

Dalo bi se možda naslutiti šta za običnog čovjeka, Sarajliju, rođenog i pridošlog, znači taj konkretan pojam. Mogla bi to biti originalna duhovitost i smisao za humor, sposobnost Sarajlija da u svim trenucima, pa i onim najtežim, zbijaju šale i “provaljuju” na svoj račun, da budu autoironični. Može biti i da se pod “sarajevskim duhom” smatra i specifičan mentalitet usađen u kotlinu okruženu brdima, po kojima su načičkane stare sarajevske mahale. Recimo i da bi “sarajevski duh” mogao biti ambijent jednog posebnog načina života koji je nastao kao plod zagrljaja modernog i tradicionalnog, te jedinstvenog susreta evropskog i orijentalnog.

Sarajevski duh mogao bi, pretpostavljamo, obuhvatiti i umjetničku kreativnost koja je iznjedrila sjajne pisce, muzičare, slikare, režisere, glumce. A zašto sarajevska duhovnost ne bi bila i sinonim za višestoljetnu multietničnost grada na Miljacki, za bogomolje različitih religija na jednom mjestu, po čemu je Sarajevo prepoznatljivo u pametnom i civiliziranom svijetu?

A možda je najduhovnija odlika baš takvog Sarajeva što je u vrijeme kad je preživljavalo najdužu opsadu u modernoj historiji čovječanstva, svakodnevno sahranjujući svoju djecu, pretvarajući parkove i stadione u nove mezaristane i groblja, svih tih nepodnošljivih godina održavalo koncerte, izložbe, pozorišne predstave? I čuvalo sve bogomolje. Što je i u najtežim vremenima sačuvalo svoj pluralni karakter.

Oni koji ga poznaju znaju da je u njemu oduvijek bilo i da će zauvijek biti mjesta za svakoga. A bilo je u Sarajevu, ne suživota, nego zajedničkog življenja, ima ga i danas i bit će ga do kraja svijeta, i to onog prirodnog i spontanog zajedničkog ljudskog življenja, ne reklamnog i usiljenog.

U posljednje vrijeme, međutim, pogotovo nakon što je preuzela poneku polugu vlasti, sarajevska ljevica najavljuje “povratak sarajevskog duha” jer je, prema riječima njenih eksponenata, taj duh nestao. Iz naoko bezazlenih i usputno izgovorenih poruka, naprimjer, novoizabranog sarajevskog premijera dalo bi se štošta pretpostaviti. Premijer bi, zajedno sa svojim ideološkim istomišljenicima iz skupštinskih klupa, trebao građanima, navakat, dok nisu krenuli u realizaciju, podrobnije objasniti šta pod idejom “vraćanja sarajevskog duha” namjeravaju činiti i kojim metodama to “ponovno produhovljenje Sarajeva” planiraju napraviti.

Budući da takva pitanja javnost još nije postavila, a samim tim nije bilo ni odgovora, imamo pravo sami pokušati odgonetnuti značenje te tajanstvene najave. Pođimo od nekoliko logičkih pretpostavki. Ako je “duh Sarajeva” izgubljen, to znači da je nekada postojao. Ako ga ljevičarska vlast treba vratiti, znači da je “duh” iz Sarajeva nestao onog trenutka kada je poluge upravljanja Sarajevom preuzela neljevičarska, bošnjačka nacionalna politika oličena u SDA, jer upravo SDA, uz nekoliko prekida, vlada u Sarajevu od prvih demokratskih izbora, uključujući i period haman četverogodišnje opsade i odbrane od brutalne oružane agresije. Prema izjavama ljevice, u tom periodu, u posljednjih četvrt stoljeća, Sarajevo je izgubilo nešto što je imalo ranije, dakle u vrijeme socijalizma, komunizma, Jugoslavije, “bratstva i jedinstva” i “narodne armije”, i to izgubljeno sada bi Sarajevu trebalo vratiti.

Ako su ove pretpostavke barem na tragu onoga što su novi lideri smislili, onda se nameće nekoliko pitanja na koja bi sarajevska ljevičarska politička elita morala dati odgovor: Da li “vraćanje sarajevskog duha” znači da treba vratiti Park cara Dušana, Nemanjinu ulicu, Obalu vojvode Putnika, Ulicu Miloša Obilića? Treba li vratiti marksizam, a ukinuti vjeronauku u sarajevskim školama? Hoće li, kad budu vraćali prijeratni duh Sarajeva, iz njega istjerati one koji su u njemu potražili i pronašli spas od progona i poniženja, a vratiti one koji su ga gotovo četiri godine držali pod opsadom, bez struje, vode, grijanja…, one koji su ubijali i Sarajevo i njegove žitelje, jer su i oni činili duh prijeratnog Sarajeva? Da li treba “popravljati” nacionalnu upravljačku strukturu u Sarajevu i ponovo uspostaviti predagresijske omjere?

Možda bi baš ovakva pitanja trebalo postaviti jer smo iz ovih lijevo koncentriranih krugova mogli čuti kako Sarajevo nije kao što je nekad bilo i kako se izmijenila struktura stanovništva. Nema više prijeratnih komšija, došli neki novi i pokvarili grad. “Šljegli” u Sarajevo došljaci, izbjeglice, muhadžiri, istočnjaci, Sandžaklije, Hercegovci… Nema više onih pismenih urbanih faca, Neleta, Kuste i njima sličnih.

Dalje, zašto ljevičari nisu razmišljali o tome da prijeratni duh vrate Banjoj Luci, Prijedoru, Trebinju, Stocu, Čapljini? Imamo li pravo naslućivati da se iza ovih nemuštih najava krije pokušaj da se Sarajlijama, u prvom redu Bošnjacima, naturi osjećaj krivice i kompleksa? A to je najlakše kad imaš vlast.

Ako to znači vraćanje “jugoslavenskog sarajevskog duha”, trebali bi nam objasniti kako to namjeravaju učiniti ako Jugoslavije više nema, ako je ta državna zajednica nepovratno nestala. Osim toga, ne bi li vlast bavljenje “duhom” i “dušom” trebala ostaviti umjetnicima i vjerskim službenicima, a sama se pobrinuti za poboljšanje gradskog prijevoza i vodosnabdijevanja, za veću sigurnost građana, bolje zdravstvo i kvalitetnije obrazovanje?

Moguće je da su frontmeni sarajevske ljevice mislili na nešto drugo i da sva ova pitanja ne pogađaju suštinu njihove najave, ali bi to svakako trebali potanko objasniti građanima Sarajeva koji su im dali podršku, ali i onima, a takvih je daleko više, koji im na proteklim izborima povjerenje nisu ukazali.

 

Prethodni članak

Ubijene oči Seada Bekrića

Sljedeći članak

“Boss Broadwaya”

PROČITAJTE I...

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!