Utjecaj ideologije na svjetska nogometna prvenstva: Montevideo, Mussolini i spasitelj Antal Szabó

Na Trećem svjetskom prvenstvu, odigranom u Francuskoj 1938. godine, Italija je uspjela odbraniti titulu, što i ne čudi ako se uzme u obzir da je fašistička vlast prijetila smrću svojim nogometašima ako ne budu prvaci. Oni su uoči početka finalnog meča s Mađarskom iz Rima primili telegram u kome je kratko pisalo: “Pobjeda ili smrt.” Golman mađarske reprezentacije Antal Szabó izjavio je da je namjerno puštao golove kako bi spasio živote nogometašima Italije, ali ga tada niko nije shvatao ozbiljno

Dešavanja na svjetskoj političkoj sceni između svjetskih ratova bila su izuzetno kompleksna. U svim dijelovima svijeta vladala je napetost. Ako bismo svjetsku historiju između dvaju ratova htjeli periodizirati sa stanovišta međunarodne politike, to bi bilo problematično. Prije svega, treba imati u vidu da su u Evropi dvadesetih godina glavni problemi bili kolektivna sigurnost, razoružanje i njemačka reparacija, dok vodeće evropske demokratske sile Francuska i Velika Britanija nisu zauzimale ista stajališta. Za razliku od evropskih zemalja, Sjedinjene Američke Države uglavnom su vodile izolacionističku politiku i samo se povremeno angažirale na rješavanju pitanja njemačkih reparacija i valute.

Od Hitlerovog dolaska na vlast dodatno se komplicira situacija u međunarodnoj politici. Fašističke sile Japan i Italija u Njemačkoj dobile su snažan oslonac i svijet je bio suočen sa sve većim i sve grubljim vanjskopolitičkim zahtjevima, od italijanske agresije na tlu Etiopije do Hitlerovog diktata u Münchenu, pred kojim su zapadne demokratije uvijek popuštale, sve do Hitlerovog napada na Poljsku i početka Drugog svjetskog rata. Države poražene u Prvom svjetskom ratu, nezadovoljne Versajskim ugovorom, počele su razvijati osvajačke težnje koje će dovesti do još krvavijeg – Drugog svjetskog rata. S druge strane, zemlje trećeg svijeta (Afrike i Azije) počinju razvijati nacionalne svijesti, što dovodi do mnogo lokalnih ratova i smanjivanja imperija velikih. Cijela ova situacija utjecala je, naravno, i na sport, koji je tokom rata potisnut u drugi plan. Tek nakon završetka Prvog svjetskog rata sport ponovo dobija na važnosti, a u prilog ovoj konstataciji idu i održavanja olimpijskih igara, te svjetskih nogometnih prvenstava koja su u vremenu pred Drugi svjetski rat bila pod snažim utjecajem ideologije.

SVJETSKO PRVENSTVO IZVAN “NAPETE EVROPE”

Prvo svjetsko prvenstvo u nogometu održano je u Urugvaju, u glavnom gradu Montevideu, 1930. godine. Ovo prvenstvo imalo je neslavan uvod, a upamćeno je po nevjerovatnim anegdotama i skandaloznim zapletima i raspletima. Na njemu je učestvovalo trinaest zemalja, a malo je nedostajalo da među učesnicima ne bude evropskih timova. Odluka o domaćinu Prvog svjetskog prvenstva u fudbalu donesena je na Kongresu Međunarodne nogometne federacije (FIFA) 1928. godine, kada je procijenjeno da bi bilo dobro da “pionirski” poduhvat zaživi na južnoameričkom tlu zbog sigurnijeg okruženja.

Odluka krovne kuće nogometa da se Svjetsko prvenstvo održi izvan “napete Evrope” nije naišla na odobravanje velikog broja evropskih selekcija. Budući da je FIFA odlučila da se Svjetsko prvenstvo treba igrati u dalekom Urugvaju, do kojeg se putovalo čitavu vječnost, evropske reprezentacije (Italija, Švedska, Holandija i Španija) su dva mjeseca prije početka takmičenja odbile sudjelovati na Mundijalu. Bilo je tu više problema za nogometaše, u to vrijeme amatere. I da su pristali da putuju po dvije sedmice do glavnog grada Urugvaja, nisu pronalazili način da dobiju plaćeno odsustvo s posla. Da prvenstvo ipak prođe i s učešćem evropskih selekcija, pobrinuo se inicijator održavanja prvenstva Jules Rimet, koji je odlukom, na koju se nije smjelo prigovoriti, poslao Francuze do Urugvaja, a Francuskoj su se pridružile Rumunija, Jugoslavija i Belgija. Za potrebe Svjetskog prvenstva istaknuti francuski umjetnik Abel Lefle dizajnirao je prvi trofej, namijenjen osvajaču titule prvaka svijeta. Zlatna statua bila je teška 3,8 kilograma, a visoka 35 centimetara.

Urugvaj je bio dobar domaćin. Ne samo što je za potrebe Mundijala sagradio veliki stadion  “Sentenario”, koji je primao skoro 100.000 gledalaca, već je i snosio veliki dio putnih troškova zemalja učesnica s drugih kontinenata. U finalu Prvog svjetskog prvenstva igrali su domaćin Urugvaj i Argentina. Reprezentativci Argentine i Urugvaja uoči početka finalne utakmice nisu se mogli dogovoriti kojom će loptom odigrati meč. Nakon konsultacija sa sudijom, postignut je sporazum, pa je prvo poluvrijeme odigrano loptom koju su ponijeli Argentinci, dok je drugih 45 minuta na terenu bila lopta koju su donijeli Urugvajci. Nogometaši reprezentacije Urugvaja pobjedom na prvenstvu stekli su status nacionalnih heroja. Svaki član državnog tima na poklon je dobio veliku parcelu u glavnom gradu Montevideu s izgrađenom kućom.

PROMOCIJA BENITA MUSSOLINIJA

Pored svih problema i međusobnih neslaganja na političkoj sceni, nogometno prvenstvo u glavnom gradu Urugvaja ocijenjeno je kao veoma uspješno. Iz tog razloga donesena je odluka da se sljedeća smotra najboljih selekcija svijeta održi u Italiji, kojom je vladao fašistički vođa Benito Mussolini. Mundijal, održan u Italiji 1934. godine, pamti se po odsustvu aktuelnog šampiona svijeta Urugvaja i promociji fašističkog vođe Mussolinija. Urugvajci su odbili da doputuju u Evropu i brane titulu jer im se nije dopalo što se vodeće selekcije sa starog kontinenta nisu udostojile da dođu na njihovo tlo. Nogomet je na ovom prvenstvu potpuno bio u drugom planu, jer je prvenstvo od prvog do posljednjeg sudijskog zvižduka obilježio Mussolini, koji je od malena bio zaljubljenik u nogomet, te strastveni navijač reprezentacije Italije i kluba Bologna.

Poučen iskustvom svog saveznika Adolfa Hitlera s Olimpijskih igara održanih u Berlinu, Mussolini se trudio na sve načine da svoju ideologiju promovira tokom trajanja turnira. Za razliku od prethodnog turnira u Urugvaju, koji je održan samo u jednom gradu, Mundijal u Italiji odigran je u osam gradova: Rimu, Trstu, Firenci, Napulju, Đenovi, Bologni, Milanu i Torinu (na stadionu koji je dobio ime po fašističkom vođi), a šesnaest timova učesnika šampionata igralo je po kup-sistemu. Što se tiče organizacijskog napretka, bilo je vidljivo da se Mussolini potrudio svim silama da baš “njegovo” prvenstvo bude što bolje. Do finala su u konačnici došle domaćin Italija, te veoma kvalitetna reprezentacija Čehoslovačke. Iako je Čehoslovačka imala prednost u ovoj utakmici, pobjeda je pripala domaćinu, koji je preokretom donio veliko slavlje svom narodu, a pogotovo Mussoliniju.

Treće svjetsko fudbalsko prvenstvo, održano u Francuskoj, obilježeno je skandalom i prije početka same smotre najboljih nogometnih selekcija. Reprezentacija Austrije kvalificirala se za Svjetsko prvenstvo, ali nije mogla nastupiti jer je Njemačka tri mjeseca prije početka turnira izvršila aneksiju te zemlje. Zbog pripajanja Austrije Njemačkoj, šampionat je ostao bez jednog učesnika. Pošto je FIFA odlučila da ne popunjava upražnjeno mjesto, Švedska se direktno plasirala u četvrtfinale. Ovo je bilo prvo prvenstvo na kojem su igrači nosili brojeve na leđima dresova, a također, prvi je put učestvovao i tim iz Azije. U Francuskoj je nogometnu čast Azije branila Holandska istočna Indija, danas Indonezija, i to bez prethodnog učešća u kvalifikacijama. Italija je uspjela odbraniti titulu, što i ne čudi ako se uzme u obzir da je fašistička vlast prijetila smrću svojim nogometašima ako ne budu prvaci u Francuskoj.

Oni su, naime, uoči početka finalnog meča s Mađarskom iz Rima primili telegram u kome je kratko pisalo: “Pobjeda ili smrt.” Golman mađarske reprezentacije Antal Szabó izjavio je da je namjerno puštao golove kako bi spasio živote nogometašima Italije, ali ga tada niko nije shvatao ozbiljno. Szabó je i godinama nakon ovog prvenstva govorio o represivnim metodama prema italijanskim reprezentativcima, te da su oni jednostavno morali biti prvi. Osim što je italijanska vlast vršila ogroman pritisak na svoje nogometaše, bilo je primjetno njeno miješanje i u organizacijske odluke, s posebnim pritiscima na sudije. Italijan Ottorino Barassi, potpredsjednik FIFA-e, nakon proglašenja pobjednika, trofej namijenjen reprezentaciji Italije čuvao je u svom stanu zato što se bojao za njegovu sudbinu zbog neizvjesnih događaja na svjetskoj političkoj sceni. Nakon ovog takmičenja, uslijedio je Drugi svjetski rat i velika pauza koja je trajala sve do 1950. godine i Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu.

Drugi svjetski rat nogometnu igru sveo je na održavanje lokalnih takmičenja unutar regionalnih liga, čiji je cilj bio održati kontinuitet najvažnije sporedne stvari i u ovim veoma teškim vremenima. Nakon 1950. godine, kada su se politički odnosi u većoj mjeri stabilizirali, došlo je do potpune ekspanzije nogometa u svijetu.

U godinama koje su uslijedile krovna kuća nogometa je uspjela u namjeri da na završnim smotrama okupi reprezentacije sa svih kontinenata, što je, naravno, u prvim godinama nakon rata bio izuzetno zahtjevan posao.

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!