Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom. “Porozina” je zadnji put isplovila 1988. godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub. “Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi
 i tegli, jer automobila i kamiona na otoku nema, mišići su ti koji uglavnom sve odrade. U svakom slučaju, svaki put kada brod stigne drugačija je ekipa koja silazi s broda od one koja se na njega penje.</p>
<p>Mlađarija se mota oko tog cijelog pozorišta, ližu sladolede i čekaju da brod ode pa da nastave skakati s mola. Oni stariji, luđi ili hrabriji, bacaju se naglavu iza krme broda dok je još svezan, skaču u virove koje stvaraju veliki propeleri, a struja ih onda odnese dvadesetak metara dalje gdje izrone i glume heroje dana. Na molu su, kao i svugdje, neizbježne stare babe koje nude sobe turistima, drže komade papira na kojima obično piše “Zimmer frei”, a u zadnje vrijeme i “Rooms”. Uglavnom su obučene u crno na ovom zvizdanu, ali ipak svjesne da će na ovaj ili onaj način neko biti pokupljen na licu mjesta ili će kasnije pokucati na vrata u nervoznoj potrazi za prenoćištem.</p>
<p>Nakon što se brod stabilizirao, brko s poderanom majicom “Jadrolinija” izbaci napolje rampu preko koje će se raja popeti na palubu. Kreće graja i navala. U daljini se mogu vidjeti furešti koji trče, kasne na brod, urlaju i mašu kartom, nadaju se da će ih kapetan primijetiti i barem malo usporiti isplovljavanje. Drame mora biti, inače sve skupa ne bi imalo šarma koji već toliko godina čini život otoka zanimljivijim. Sa sjetom gledam u brod s kojeg sam maloprije sišao. Već se udaljio od mola i grabi put Šipana, svoje posljednje dnevne destinacije. Virovi su usporili i cipoli se vraćaju da ugrabe neku mrvu nečega što pluta. Svi se onda raziđu (osim djece sa sladoledima) kao da se ništa nije desilo, svako gleda svoja posla.</p>
<p>No, stvari nisu uvijek bile iste. Kada su me kao klinca roditelji prvi put doveli na Lopud, došli smo brodom “Perast”. Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom, pa je kasnije odvezen u luku Ploče, gdje je izrezan. “Porozina”, na kojoj sam se također vozio kao tinejdžer na svojim hvarskim putešestvijama, zadnji je put isplovila 1988. na svojoj pruzi Split – Sutivan – Bobovišća – Milna – Bol – Jelsa. Izrezana je u rezalištu Sv. Kajo iste godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub “Arca Fiumana” i usidren u riječkoj luci, gdje se vjerovatno nalazi i danas.</p>
<p>“Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi. Svake godine ide na remont i niko ne zna sa sigurnošću koliko joj još remonta predstoji. Mještani već godinama pričaju da se u Rijeci pravi nešto novo, nešto što će zamijeniti davno dotrajali brod. Ali, stvari nisu jednostavne. Odlaskom “Postire” završava se jedna epoha i ko zna šta još. Vrijeme parobroda i klasičnih motornih brodova prošlo je, dolaze ovi što glisiraju, što izgledaju kao neboderi, megapolisi porinuti u more, kolosi bez identiteta i šarma. Ne znam da li sam spreman za odlazak “Postire” i zašto sam uopće toliko vezan za brod kojeg vidim tri sedmice godišnje.</p>
<p>Sjetih se priče iz grčke mitologije o čuvenom ratniku-heroju Jasonu, lideru Argonauta, koji je nakon svih svojih avantura i podviga koje je odradio na kraju svog života, osramoćen i odbačen nakon izdaje Medeje, prilegao na plažu ispod krme svog starog broda “Arga” da malo odspava. Ali, “Argo” je već truhnuo, komad broda se odvalio i pao na usnulog heroja. U lokvi gorke ironije, Jason umire. A i “Postiri” se bliži kraj.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
SAMO OD SEBESljedeći članak
Jalijaš i genijalac
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo