Uspješni Bosanci u Danskoj: Doktor za srce – velikog srca

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

Piše: Fadil ĆATOVIĆ

Život veoma često vodi ljude različitim putevima. Ponekad ih odvede na stranputicu, ali je činjenica da ljudi imaju slobodan izbor i najčešće sami biraju put kojim će krenuti. Jedan od onih koji je uspješno kormilario putevima života svakako je Mirza Husić, doktor specijalista koji živi i radi u Svendborgu, na ostrvu Fyn.

Rođen je u Doboju, gdje je završio osnovnu školu, a zatim i gimnaziju. Po završetku gimnazije, upisao se na Medicinski fakultet u Sarajevu, gdje je diplomirao 1989. godine. Po završetku studija, dobio je posao u bolnici u Doboju na Odjelu za plućne bolesti. Rat i ratna zbivanja odveli su ga u nepoznato, a 1992. godine obreo se sa suprugom u Danskoj. Brzo je dobio posao u bolnici u Nakskovu, gdje je proveo 3 godine, iskoristivši to vrijeme da ratificira univerzitetsku diplomu. Od 1997. godine radi u bolnici u Svendborgu, prvo na Internom odjelu, a nakon četiri godine počinje raditi u Istraživačkom kardiološkom odjelu. Radeći na istraživačkim projektima, objavio je više naučno-istraživačkih radova, od kojih je njih šest objavljeno u američkim kardiološkim časopisima (tri rada gdje je bio prvi, a tri rada gdje je bio drugi autor). Tokom njegove karijere objavljeno je još pet njegovih radova.

Naredna faza mu je bila specijalizacija kardiologije, koju je obavio u Vejleu i Odensi. Nakon što je uspješno završio specijalizaciju, dobio je mjesto u bolnici u Svendborgu na kardiološkom odjelu. Od 2013. godine imenovan je za šefa za obrazovanje mladih kardiologa. Specijalnost mu je ultrazvuk srca (ehokardiografija) i CT srca. Član je regionalnog odbora (Syddanmark) za obrazovanje kardiologa. Iz ovog se nedvosmisleno može zaključiti da se radi o izuzetno uspješnom doktoru specijalisti čija je karijera išla uzlaznim putem, mada se njegov životni put kretao trnovitim stazama gdje je uvijek morao biti bolji od drugih.

Radni i stručni uspjesi Mirze Husića nisu ostajali nezapaženi. Za rezultate naučnog rada dobijao je mnoga priznanja, od kojih je jedno dobijeno od Vejle bolnice za posebno značajan učinak u oblasti kardiologije. Četiri je puta u svojoj matičnoj ustanovi proglašavan mentorom (vejleder) godine. Posljednje priznanje, ali i najdraža i najbitnija nagrada, svakako je nagrada i naziv edukator godine u Danskoj, koju je dobio za obrazovanje mladih kardiologa i doprinos u kardiologiji. Pored više nominiranih, on je dobio to priznanje od odbora danskog kardiološkog društva.

Ovako naporan rad i neprekidne aktivnosti iziskuju i mnoga odricanja, ali Mirza ipak nalazi vremena koje posveti supruzi i trima kćerkama. Nađe se vremena i za prijatelje s kojima najčešće prati dobar fudbal na TV ekranima, a ne propušta niti jednu utakmicu naše državne reprezentacije. Iako je našao puni smisao života u Danskoj, svoju domovinu nikada nije zaboravio. Sa suprugom uči svoje kćerke o korijenima i domovini iz koje su potekle. Redovno posjećuju domovinu i osjećaju predah u susretu s prelijepim predjelima Bosne, našim ljudima, njihovim humorom, kreativnosti i improvizaciji.

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

Ponosan je na svoje porijeklo, voli svoj posao i vraća sve moralne dugove zemlji koja ga je uzela u svoje okrilje u onim teškim ratnim vremenima, kada je kao izbjeglica došao, protjeran sa svog ognjišta.

 

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!