Uskoro bi Thompson mogao pjevati samo po Hercegovini

Zabrana se preporučuje u slučajevima ustaških, četničkih, fašističkih i nacističkih simbola i znakovlja te pozdrava, dok se izuzetno samo za komemoracije dopušta upotreba ustaškog pozdrava Za dom spremni, korištenog u jedinicama HOS-a za vrijeme posljednjeg rata

Iako je britanski premijer Churchill davno rekao da bi formirao komisiju kada je želio da se neki problem ne riješi, izgleda da premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković ima nešto drukčiju filozofiju koja mu je izborila bodove u političkoj borbi. Naime, od Vlade osnovano, multidisciplinarno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je, na premijerov poticaj, započelo radom prije godinu, završilo je i donijelo dvodijelni dokument dijaloga sa zaključcima i preporukama koji mu je dao politički prostor za djelovanje u najosjetljivijem segmentu odnosa u podijeljenom društvu. Na čelu sedamnaestočlanog Vijeća bio je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić.

TOTALITARNI I NEDEMOKRATSKI REŽIMI

– Dosta više o ustašama i partizanima, fašistima i komunistima – može se počesto čuti u javnom prostoru. – Okrenimo se budućnosti, a ne prošlosti – nastavlja se u istom manifestnom, revolucionarnom tonu. Sve se to pretvara u floskule, a stvarne društvene podjele i razdori stavljaju se pod ćilim, s teško predvidljivim posljedicama u budućnosti za koju se, navodno, jako brinu. Od odgovorne vlasti očekuje se da na te izazove odgovori, a hoće li aktualna to biti kadra, ne ovisi samo o premijeru i Vladi već i o druge dvije grane vlasti te mnogim institucijama, baš kako stoji u dokumentu.

Hoće li sva državna tijela, sve tri grane vlasti, slijediti preporuke, tek će se vidjeti, no Plenković je u ovom, vrlo osjetljivom društvenom segmentu pokazao zrelost, a Vijeće dovoljnu mudrost. Možda bi bilo dobro neke od tih mjera razmotriti i u BiH kako bi se i u našoj zemlji uvelo reda i poštovanja, posebno prema žrtvama genocida.

Naravno, u ovako osjetljivom trenutku nije bilo moguće očekivati više od visokog stepena konsenzusa i izdvojenih mišljenja nekih članova, čija stajališta jesu dio dokumenta, iako nisu integralno objavljena, ali ih Vlada može koristiti. Naziv Vijeća sadrži pridjev “nedemokratski”, a zaključci se odnose na totalitarne režime od 1941. do 1990. godine, pa je bilo nužno politološki pojasniti razliku da su svi totalitarni režimi nedemokratski, a svi nedemokratski režimi nisu nužno totalitarni, zato što ovi potonji ne pretendiraju kontrolirati svaki aspekt života građanina, dakle “in toto”. U tom smislu, implicite je dato do znanja da komunistički režim od 1945. do 1990. godine nije bio isključivo totalitaran jer je evoluirao, pa je, barem politološki gledano, imao stalan nedemokratski karakter (nedostatak višestranačja, nepoštivanje nekih temeljnih ljudskih prava i sloboda, poput prava na izražavanje i organiziranje, adekvatnu pravnu pomoć u nekim slučajevima, zloupotrebe kaznenih odredbi i sl.), ali je od čisto totalitarnog u prvim godinama postao polutotalitarni ili “samo” nedemokratski u završnoj fazi. Za razliku od ustaškog režima NDH, koji nije evoluirao i ostao je totalitaran.

Važno je da dokument, jer njegovi autori to prepoznaju, sve totalitarne pokrete na strani gubitnika Drugog svjetskog rata pravilno svrstava u istu grupu, ne gubitničku već ideološku, onu fašističku jer je fašizam i naziv italijanskog pokreta i režima pod Mussolinijem, ali i stanje totalitarne svijesti koja režimskim ponašanjem isključuje drukčije, na bazi nacije, krvi i tla i zato čini zločine. Za razliku od komunističkog totalitarizma i nedemokratičnosti, koji marginaliziraju i proganjaju drukčije misleće, svi fašizmi (nacizam, italijanski fašizam, ustaštvo i četništvo) masovne zločine i kršenja ljudskih prava čine planski, ideološki kao pretpostavku ostvarenja ideala društva. Zapravo, zločini su dio ideologije odstranjenja drukčijih, dok komunistički režimi te zločine smatraju sredstvom za ostvarenje društvenih ideala, pa su oni posljedica. To im ni na koji način ne oduzima karakteristike zla.

Iako se Vijeće ograđuje od razmatranja razlika između fašizma i komunizma, konstatira da je program istrebljenja drukčijih (fašizmi) različit od posljedica programa postizanja društvene jednakosti (komunizam), što je vrlo bitno za donošenje preporuka koje su neke u ovakvoj društvenoj atmosferi možda i iznenadili. Vijeće je temeljna polazišta i preporuke donijelo samo sa stajališta masovnih zločina i kršenja ljudskih prava i sloboda te pijeteta prema svim žrtvama. A to je nesporno.

MANJKAVOSTI ZAKONA

Dokument navodi i uzroke pobjede i vladavine obaju totalitarizama, kako ih skupno naziva nakon što je izvršio nužnu distinkciju, i nalazi ih u prvoj Jugoslaviji. To se, prije svega, odnosi na zabranu rada Komunističkoj partiji Obznanom 1920. godine, nakon što je na izborima postala treća politička snaga, ali i proširenjem te zabrane i na republikanske i federalističke stranke, poput H(R)SS-a Zakonom o zaštiti države, godinu poslije, te generalnim nedemokratskim ponašanjem vlasti u Beogradu, kasnijom diktaturom kralja Aleksandra. Time su i nacionalističke hrvatske i komunističke jugoslavenske opcije “satjerane” u ilegalno djelovanje te revolucionarni diskurs i osvajanje vlasti prevratom. Vijeće u dihotomiji fašizam – antifašizam i komunizam – antikomunizam prepoznaje ideologeme i zloupotrebe koje okivaju i državu i društvo. Antifašizam, kao evropska i demokratska tekovina, nije bio samo komunistički, a njegova monopolizacija od komunista vodila je u represiju i zločine.

U razmatranju ustavnih i zakonskih osnova za preporuke Vijeće se poziva na Preambulu Ustava Republike Hrvatske koja navodi ZAVNOH kao izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom, i to nasuprot NDH. Napominje i da je Preambula državu definirala kao državu hrvatskog naroda i nacionalnih manjina kojima se jamči ravnopravnost. Članom 3. Ustava definiraju se osnovne vrednote društva: ravnopravnost građana, naroda, spolova, naglašava mirotvorstvo, vladavina prava, demokratija i poštivanje ljudskih prava. Član 39. Ustava zabranjuje poticanje na mržnju, nasilje i rat. Stoga, Vijeće smatra da suočavanje s prošlošću ne može završiti u veličanju nedemokratskih režima i njihovih zločina. Iako Vijeće konstatira da su sve relevantne odredbe međunarodnih konvencija (dostojanstvo žrtve nedemokratskih režima, sprečavanje diskriminacije, nasilja, mržnje, netrpeljivosti, govora mržnje i zadiranja u ljudska, posebno individualna prava) ugrađene u Kazneni zakon, koji članom 235. predviđa kažnjavanje za negiranje i umanjivanje genocida, agresije, zločina protiv čovječnosti usmjereno prema pojedincima ili grupama zbog rasne, vjerske, etničke i nacionalne pripadnosti ili boje kože, Vijeće zaključuje da on ipak nije precizan u smislu isticanja znakovlja, simbola kao i proglašenja protuustavnosti i zabrane rada nekim organizacijama, kakav je, naprimjer, slučaj u njemačkom zakonu. Sudovi, zakonodavna i izvršna vlast i javni prostor zato imaju nedefinirano područje u kojem se ne snalaze, a ne prepoznaju ustavnu obavezu iz člana 39.

Ovdje se uočava problem slobode izražavanja prema tumačenju člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama od Evropskog suda za ljudska prava. Taj sud donio je oslobađajuće presude u slučajevima onih koji poriču genocid ili ističu crvenu zvijezdu petokraku kao simbol, ali samo kao izraz slobode izražavanja, ne kao akt nasilja. Istovremeno, sud si dopušta arbitrarno odrediti “dobro poznate historijske činjenice”, ali se ne bavi iznošenjem mišljenja o stvarima historijskog činjeničnog stanja. Ove dobro poznate historijske činjenice u sudskoj praksi svode se na holokaust, pa su ostala negiranja ili umanjenja izvan sudskih pravorijeka, odnosno podvode se pod slobodu izražavanja.

Zbog ovih važnih konstatacija Vijeća, možda bi bilo dobro da neko konačno tuži Milorada Dodika i njegovu bratiju za negiranje međunarodno-pravno dokazanog genocida u Srebrenici, da se vidi šta bi se moglo dogoditi. Koristi li Dodik slobodu izražavanja ili negira i umanjuje zločin i čini krivično djelo?

Vijeće vrlo jasno, pozivanjem na Ustav RH, vrši distinkciju i konstatira da je NDH suprotstavljena težnjama hrvatskog naroda, a komunizam odbačen. Stoga i imenovanju javnih prostora i institucija pretpostavlja načelo da se ne imenuju po osobama koje su se ogriješile o ljudska prava. To bi svakako uključilo i, recimo, američkog predsjednika Harryja Trumana, koji je naredio bacanje atomskih bombi na japanske gradove.

Vijeće predlaže i sljedeće nenormativne mjere: suočavanje s prošlošću kulturom dijaloga i sjećanja, vršenje svih potrebnih naučnih istraživanja da bi se dobio kompleksan uvid, posebno arhivskih, historijskih, demografskih (stvarni brojevi žrtava), internacionalizacija istraživanja zbog objektivnosti, povećanje pravne svjesnosti sudova i uprave o ustavnim odredbama, prevladavanje zakonskih nejasnoća, izgradnja svijesti o posljedicama vladavine nedemokratskih režima, rasprava o kriterijima imenovanja javnih prostora, poticanje vrijednosti tzv. Domovinskog rata kao borbe za demokratiju i slobodu te konačno, ali ne i najmanje važno, preustroj političkih stranaka od zloupotrebe ovih tema.

CRVENA ZVIJEZDA I USTAŠKI POZDRAV

Drugi dio dokumenta bavi se normativnim uređenjem upotrebe simbola i znakovlja fašizma i komunizma. Zato definira sporna obilježja samo tih režima i ideologija kao ona koja se u dijelu javnosti smatraju znakovima nasilja. Razlikuje jedno i višeznačenjska sporna obilježja. Ova su prva prima facie sporna, poput svastike, oznake SS-a i slično. No, zanimljivo je pojašnjenje. Vijeće smatra da je jednoznačenjsko sporno jer je antisemitsko! Vidi li se ovdje utjecaj Ive Goldsteina, člana Vijeća, ili je, poput ilustracije s “dobro poznatim historijskim činjenicama”, pred Evropskim sudom riječ o mainstreamu?

U ovom dijelu ne spominju se kao jednoznačenjsko sporna znakovlja poput ustaškog “U”, četničkih znakovlja i slično. Konstatira se i da je Ustavni sud jasno zabranio ustaštvo i njegova znakovlja i simbole. U višeznačenjsko sporna obilježja svrstavala bi se i crvena petokraka i pozdrav Smrt fašizmu – sloboda narodu jer su se i pod njihovom egidom činili zločini i kršila ljudska prava. Pri donošenju posebne regulative, Vijeće načelno smatra da u demokratskim društvima ne postoji prijeka društvena potreba da pravni sistem poteže za ograničenjima i ukidanjima prava na slobodu mišljenja i izražavanja i drugih ustavnih prava samo zato da bi se zadovoljili diktati javnih utjecaja, što vrijedi za obilježja obaju sistema. Zato predlažu blanketne zabrane i kvalificirana ograničenja prava upotrebe znakovlja i simbola uz pet načelnih ograničenja. Ne smije biti zabrana ili ograničenja javne upotrebe spornih obilježja u slučaju njihove javne upotrebe u građanskom obrazovanju, odvraćanju od neustavnih pokreta, promicanju umjetnosti ili znanosti, istraživanju ili poučavanju, izvještavanju o tekućim ili povijesnim događajima.

Protuustavno je i protivno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima opisivanje spornih obilježja u normativnom tekstu nejasnim, neodređenim ili općenitim izrazima poput “obilježja totalitarnih režima”, “fašistička obilježja” i slično. Zahtjevi vladavine prava, pravne sigurnosti, predvidljivosti i izvjesnosti nalažu jasno i nedvosmisleno određenje ili opis svakog spornog obilježja koje je predmet pravne regulacije kako bi svako ko ih javno upotrebljava mogao s izvjesnošću predvidjeti posljedice svojih postupaka. U hrvatskom ustavnom poretku te kaznenom i prekršajnom zakonodavstvu već postoji generalna (kvalificirana) zabrana javne upotrebe svih spornih obilježja. Postojeće prekršajno i kazneno zakonodavstvo sadržava mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga ko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen članom 39. Ustava. U normativnom okviru, u pravnom poretku u osnovi je otvoreno samo pitanje dopustivosti propisivanja blanketnih zabrana javne upotrebe tih obilježja. Eventualne posebne blanketne zabrane smjele bi biti usmjerene samo na jednoznačenjska sporna obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Samo bi se takva prima facie sporna obilježja mržnje smjela podvesti pod poseban režim blanketnih zabrana.

Primjeri takvih obilježja mržnje jesu fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg Heil, nacistički znak kukastog križa i “SS”, četnička kokarda, ustaški pozdravi Za dom i poglavnika i Za dom spremni. Sporna obilježja koja u hrvatskom, evropskom i/ili međunarodnom okružju imaju (i) druga, pozitivna značenja, a u hrvatskim se prilikama ili na svim područjima Republike Hrvatske ne prepoznaju jednoznačno kao obilježja mržnje (višeznačenjska sporna obilježja) ne bi trebala biti predmet blanketnih zabrana. Primjer je simbol crvene zvijezde petokrake, koji je u javnoj upotrebi u Evropi. Značenje crvene zvijezde petokrake jasno je odredio Evropski sud: “(…) ne može se smatrati da ona predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu. (…) Jasno je da ta zvijezda još uvijek simbolizira i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, kao i pojedine zakonite političke stranke aktivne u različitim državama članicama.” Primjer je i partizanski poklič Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Dakle, blanketna zabrana preporučuje se u slučajevima ustaških, četničkih, fašističkih i nacističkih simbola i znakovlja te pozdrava, dok se izuzetno samo za komemoracije dopušta upotreba ustaškog pozdrava Za dom spremni, korištenog u jedinicama HOS-a za vrijeme posljednjeg rata. Naime, nadležna tijela propustila su, kako se konstatira, sankcionirati ili zabraniti upotrebu tog pozdrava još 1991. godine, otkada je ušao u upotrebu.

Još se jedan razlog nameće prilikom razmatranja zašto je izuzetno dopušten ovaj “višeznačenjski” sporan naziv. Jedan od članova Vijeća, “povjesničar” i obavještajac Ivo Lučić izjavio je kako je taj pozdrav “pročišćen u Domovinskom ratu”. Pojašnjavajući taj stav, rekao je kako je on korišten kao prijetnja agresoru. No, ako je tako, onda se daje za pravo srpskim pobunjenicima i JNA koji su tvrdili da se država Hrvatska ponovo uspostavlja kao ustaška i protusrpska, pa je ustanak bio neminovan, baš kao i 1941. godine. To, zapravo, znači da pozdrav nije “pročišćen” jer mu je poruka ostala ista – prijetnja. Ovo opravdanje srpskog ustanka i agresije, pod egidom odbrane hrvatskih “svetinja”, imajući u vidu i Lučićevo podržavanje osovine Čović – Dodik i hrvatske borbe za srpske interese u BiH, otkriva kako je riječ o rasnom SDB obavještajcu.

U tom smislu, jasno je da je Vijeće, težeći konsenzusu, kako je naglasio Kusić, zbog pritisaka “desnih” članova, popustilo i donijelo ovakvu odredbu o uvjetnoj i ograničenoj upotrebi spornog pozdrava koji je ontološki ustaški (što je potvrdio i Zlatko Hasanbegović) i time načinilo jedini ozbiljan propust. Jer, iz javnih reakcija vidljivo je da to nije zadovoljilo “lijevi” spektar, a izazvalo je ljutnju “desnog”. Važno je naglasiti da je Vijeće prepoznalo i sporna obilježja agresora na Hrvatsku, poput natpisa i znakovlja tzv. RSK, SAO Krajine i četničkih insignija, kao i grobne natpise koji slave srpske pobunjenike i predložilo i njihovu blanketnu zabranu i dopunsku regulaciju.

Međutim, kao odgovor na ovaj dokument, 4. marta skinuta je bista Ive Lole Ribara s postolja u Zagrebu. Očito će još mnogo vode trebati proteći ispod savskih mostova dok se ne postigne žuđeni konsenzus. Načelno, i Plenković i državne institucije trebali bi odmah početi djelovati u okviru načela i preporuka dokumenta. Inače će im posao biti uzaludan.

PROČITAJTE I...

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!