Uskomešani niz slika

Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe

Sjeo je do mene dok smo gledali u kišu i iščekivali alfira.

A kiša nam nije bila sklona.

Moja žena ga je počela slikati čim ga je vidjela. Visok, star čovjek u odijelu s tamnom kravatom na bijeloj košulji i mojom knjigom u ruci.

– Odmah sam je počeo čitati – kaže mi.

Bio je to uvod u večernji razgovor o knjizi.

Govorio sam o kolijevci svijeta.

Zibanju zipke mora.

Disanju bešike duše.

Na kraju večeri on stoji ispred mene i pruža mi knjigu na potpis.

– Koje ću ime napisati – pitam.

– Prijam.

Iznenađen sam.

Zaista izgleda kao kralj.

Kao da je maločas skinuo togu i odjenuo odijelo.

– Tako se zovete?

– Da.

– Kao kralj? Prijam iz Troje?

– Ne, iz Blata sam.

A gdje su ti Hektor i Kasandra, umalo ne upitah.

Ipak, ništa nisam kazao.

Čitav taj dan na Otoku događaju se neobične stvari koje imaju dodira s mojom knjigom o Otoku.

Najednom vidim uskomešani niz slika.

Laokont, koji pokušava upozoriti, ali dolaze zmije i dave njega i njegove sinove kako bi drveni konj koji donosi propast mogao biti primljen kao dar.

Kasandra koja sve vidi i zna… Govori, ali niko je ne razumije.

To je kraj Ilijade.

I početak Odiseje.

To je uvod u spjev koji nas obavještava o budućnosti izgona.

To je uvod u Enejidu.

Govorimo o prostoru spjevova večeras.

Govorimo zašto sam o tom napisao knjigu.

Internetska enciklopedija nas podsjeća kako je Voltaire kazao da je Homer stvorio Vergilija i da je, ako je tako, to bez sumnje njegovo najljepše djelo.

Prijam i dalje čeka moj potpis.

Nisam ga spominjao u knjizi, pomislih, kako je to moguće, možda je ovo neko upozorenje. Možda su Paris i Helena među posjetiocima.

Prijam me gleda tužno i s razumijevanjem.

Toliko sam detalja želio pokazati ne bih li ocrtao glavnu priču koju sam tako mislio oblikovati.

Priča će biti zanimljivija ukoliko bude samo nagoviještena, mislio sam. Isuviše je mnogo onih priča o kojima ne želim govoriti jer mi je znanje nedostatno.

O svemu tome svjedoči Euripidova začuđujuća drama Helena, s kojom na poseban način korespondira Goetheov Faust (čin jedan njegov kog sam uvijek doživljavao kao zasebnu dramu), da ne govorim o drami Jeana Giraudouxa Trojanskoga rata neće biti.

Mnogo sam puta u životu gledao historijske utakmice.

Priznajem da sam neke od njih zaboravio.

Iščekivači čuda mogu biti zadovoljni.

Svaki dan neko čudo.

Bajkoviti život nastavlja svoju igru.

Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe. Šta vrijedi zeki što se plaši čak i guštera, šta mu vrijedi što ne vjeruje više ničem novom, što se oslanja samo na stare, trajne vrijednosti, šta mu sve to vrijedi ako se zna da je staro tako često novo, da staro za gotovo malo-malo ispadne novo za gotovo?

Ipak, pokušajmo za trenutak izbjeći iz tog jezičkog čestara, kako ga naziva Herman Broch, iz njegove flore i faune, složimo se s umirućim Vergilijem iz Brochovog romana, koji osjeća da potreban bi bio beskrajan život pa da se zadrži jedan jedini oskudni trenutak sjećanja, beskrajan život pa da se baci jedan jedini trenutni pogled u dubinu jezičkog ponora!

Jer, šta je novo, ako ne staro – samo drukčije viđeno! I tu je, zapravo, istinska nepreglednost Broch-Vergilijevog čestara. Čestara i ponora.

Pošto jezik koji govorimo ili šutimo sadrži u sebi naš svakodnevni život, i to posve, onda su i nove sintagme koje svaki trenutak srećemo na rubu tog ponornog predjela samo adekvati, odnosno mutanti koje nam zemlja vraća odgovarajući na ono što smo zakopali u nju. Ne čudimo se zato svirali s kozijim ušima.

Svaki je čovjek dobar čovjek u lošem svijetu, s osmijehom je pokušao da potcrta jedan sjajni, pomalo zaboravljeni pisac dvadesetog stoljeća čijeg je pola pepela zakopano na Kavkazu, podno Ararata, a druga polovina u Americi, u Kaliforniji, gdje je fizički rođen. Nije li to naličje Sartreove rečenice pakao – to su drugi, naličje koje zari karakteristični osmijeh Williama Saroyana, jer je o njemu, naravno, riječ?

Šta bi još moglo da nas iznenadi u ovom svijetu najboljem od svih svjetova, a što već ne postoji u jezičkom krajoliku u kojem živimo i u kojem je novo za gotovo monotoni dio trenutačnih damara nade?

I to je, možda, osnovno, pesimističko značenje fraze koja nas na to podsjeća.

Nakon svega, prijatelj mi kaže da mu je to zaista ime koje se prenosi s koljena na koljeno. Ko zna zašto i ko zna kad je to počelo? U svakom slučaju, njegovo ime je Prijam, a bliski ga već godinama zovu Prime.

Ne stari učiteljica života.

Starimo mi.

Uzbudljiv život, zar ne?

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!