Ured za izgubljene bošnjačke stvari

Odeš po potvrdu i postaneš glavni urednik nikad pokrenutog nacionalnog sedmičnika za 100 KM. Uostalom, šta se čuditi, mi smo narod koji se zvao Bošnjaci, narod koji je govorio bosanskim jezikom, pa se sve to negdje zagubilo na čitavih stotinu godinu. Da se Safvet-beg Bašagić samo na vrijeme dosjetio, još bi 1916. godine imali adekvatan “Ured za izgubljene stvari”.

Bilo je to nakon bjesomučnih napada na Stav, sjećam se, uskoprcalo se nešto duboko u meni pa se pogledah u ogledalo. Uštipnuh se. Jesam li još onaj stari, nikako da se prepoznam, jer čitao sam tih dana da sam fašist, nacionalist, isilovac, ustaša, kaptolski agent, hrvatski špijun, turski špijun… Kakva li me samo ljutnja obuze!? Mene ćete ustašom i fašistom zvati. Pola familije su mi pobile ustaše u Slavoniji, a druga polovica završila od četničke ruke u Čavkarici. Djed mi je bio narodni heroj. Je l’, mene? E, sad ćete vidjeti!

Biti reducirana svijest barem je lahko. Može to ako nemaš savjest. Može se to i odglumiti, napraviti karneval od svega, otplesati danse macabre. Evo, ja ću odglumiti nacionalistu, iz čistog inata, samo da oni koji lijepe etikete bez ikakvih opipljivih argumenata (a puna je čaršija takvih) vide uživo šta je to ustvari, koliko je bolno, koliko je opasno, kakav se nered može učiniti. I tako sam gunđao dok se ne umorih. Javila se savjest, a ako negdje živi Uzvišenost u insanu, to je savjest. Pa sam odustao, a okviri savjesti ostali su mjera po kojoj se ravnam bez obzira na etikete i zamjene teza s kojima se suočavam.

Nešto sam slično doživio ovih dana. Reče mi jedan poznanik da voli čitati Stav, ali da je od deset tema koje obrađujemo osam nacionalne tematike i da moramo ići malo šire. “Nešto kao Time, nešto kao Der Spiegle i slično”, reče mi sasvim dobronamjerno. “U redu”, rekoh, “ali imamo li mi alternative za nacionalno u medijima?!”

“Ima li igdje nešto da se bavi bošnjačkim nacionalnim pitanjima? Eto, ako ima, mi se prebacujemo u širinu i dužinu.” Moj sagovornik je šutio. No, ja se zamislih. Da pobjegnemo iz bošnjaštva u balansiranje s jugonostalgijom. Pa onda ubacimo malo multikulti pozitive, bratstva i jedinstva, da zakupimo nekoliko regionalnih nezavisnih analitičara, a zatim da stalno gunđamo protiv vlasti. Bili bismo voljeni i štovani od čaršije koja ima razumijevanja za tu vrstu ljubavnih poziva. Ali, savjest je zeznuta stvar. Primjerice, javila mi se misao po kojoj bi se neko pobunio Rijasetu u vezi s uređivanjem Islamskih novina.

“Trebate vi ići malo šire, reis efendija. Od deset tema koje obrađujete, deset vam je islamsko. Morate malo ko Glas Koncila i časopis Pravoslavlje, a ne bi bilo loše ubaciti i malo jevrejskog biltena.” Ili da se neko obrati srpskoj Politici. “Ne more, bre, ovako! Sve vam je srpsko.” Ili da se obrati Večernjem listu i zavapi da je premalo Bakira Izetbegovića, a previše Kolinde Grabar-Kitarović. Lijepo bi bilo da svugdje ima mjesta za sve. Ali, nažalost, nema. I zato je Stav bošnjački nacionalni sedmičnik. Da Bošnjaci imaju prostore gdje bi nacionalno bilo ravnomjerno zastupljeno, i nama bi bilo lakše pa bismo si mogli dopustiti uređivačku širinu i dužinu.

Nego, imam jednu drugu ideju. Čini se da je revolucionarna i da će u potpunosti zadovoljiti mase čaršijskih dobronamjernika koji svakodnevno čine hidžre po sarajevskim kafanama i pričaju šta treba uraditi i kako to treba učiniti. Puni su ideja, realizacija jok. Priča se mnogo, radi se nikako. Dakle, u skladu s neprestanom proizvodnjom novih bošnjačkih institucija (posebno u dijaspori) koja nose zvučna imena a ne rade ništa, da uspostavom nove vlasti u Bosni i Hercegovini osnujemo “Ured za izgubljene bošnjačke stvari”.

Da krenemo od samih temelja. Eto, ja imam ideju da se osnuje bošnjački nacionalni hor, kakvog imaju svi drugi narodi na svijetu, a mi nemamo. Imam ideju da se osnuje bošnjački nacionalni folklorni ansambl, kakvog imaju svi drugi narodi na svijetu, a Bošnjaci nemaju. Primjerice, kad idemo negdje u bijeli svijet, da možemo pokazati našu reprezentativnu nacionalnu kulturu, taj naš specifični i jedinstveni kolorit na razmeđu Istoka i Zapada. Da Šefik Džaferović može, kada jednog Macrona ili Trumpa obuzme sevdah, proturiti i koju o novom izbornom zakonu. Nejse, imam ideju, ali nemam kuveta da to i uradim. I šta ćemo?!

Odem fino u “Ured za izgubljene bošnjačke stvari”, uplatim kotizaciju od 100 KM, prijavim projekt i dobijem potvrdu koju mogu pokazivati raji po kahvama. Istu stvar napravimo s nikad napisanim bošnjačkom enciklopedijom i bošnjačkim leksikonom. Šta ćeš se mučiti i ulagati stotine hiljada kada za 100 KM možeš dobiti potvrdu u “Uredu za izgubljene bošnjačke stvari”? Da su to znali osnivači Bošnjačke televizije, nikad je ne bi osnovali i nikada ne bi ni propala. Slijedom toga, šta će nam uopće nacionalni sedmičnik? Kakav, bolan, bihuzur, šta će ti to u životu?

Odeš po potvrdu i postaneš glavni urednik nikad pokrenutog nacionalnog sedmičnika za 100 KM. Uostalom, šta se čuditi, mi smo narod koji se zvao Bošnjaci, narod koji je govorio bosanskim jezikom, pa se sve to negdje zagubilo na čitavih stotinu godinu. Da se Safvet-beg Bašagić samo na vrijeme dosjetio, još bi 1916. godine imali adekvatan “Ured za izgubljene stvari”.

Ili, recimo, napišete bošnjački nacionalni program, a ja sam ih do sada pročitao sigurno desetak od različitih autora, uglavnom anonimnih donatora nacionalne koštane srži s čaršije. Budući da oni koji ih pišu nemaju zapaženi utjecaj, ali ni ideju kako bi se dotični program proveo u stvarnosti, lijepo odu u “Ured za izgubljene bošnjačke stvari” i dobiju ćitab s muhurom koji mogu pokazivati rodbini i na roštiljima za 1. mart.

I svi zadovoljni i sretni. Svi osim Bošnjaka.

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!