Uoči novih turskih izbora: Učenička zakletva kao kamen političkog spoticanja

Učenička zakletva kojom se klinci osnovci svakog bogovjetnog školskog dana prije nastave kunu da s Atatürkovog puta ne skrenu mnogo više odgovara zemlji tipa Sjeverne Koreje nego ka Zapadu orijentirane socijalne demokratije kakvu (navodno) zagovara CHP

Lokalni izbori u Turskoj, zakazani za 31. mart 2019. godine, polahko, ali sigurno postaju dominantna tema u turskim medijima. Iako je do njih ostalo nešto manje od pet mjeseci, a i malo se zna o tome koja će partija koga kandidirati i da li će biti predizbornih saveza, te, ako će ih biti, kako će oni funkcionirati, novinari i analitičari seciraju u detalje unutrašnje političku scenu gledajući je kroz lupu lokalnih izbora. Drugim riječima, iako je mnogo nagađanja, a malo potvrda iz partijskih rukovodstava, može se reći da je kampanja počela, a neki (grubi) obrisi nametnutih ključnih pitanja već se daju naslutiti.

Glavni problem pristupa turskih opozicionih partija lokalnim izborima jeste što još nisu usvojile princip da lokalne vlasti trebaju služiti poboljšanju uvjeta života lokalnog stanovništva, odnosno da u obavljanju lokalne vlasti nema ni “p” od “visoke” (ili bilo kakve) politike.

Međutim, svaka opoziciona partija ima specifičan pristup. Kemalisti, Republikanska narodna partija (CHP), naprimjer, pristupaju im jednako kao i općim izborima (kao, uostalom, i svemu pod kapom nebeskom) – ideološki. Nažalost, to se odnosi i na njihove glasače (na približno njih 25% na nacionalnom nivou) koji se perfektno uklapaju u Einsteinovu definiciju ludila radeći (glasajući) isto, iznova i iznova, a očekujući drugačije rezultate. No, o stanju CHP-općina malo kasnije – živim u jednoj.

SAVEZNICI POD PRITISKOM

Posljednja u nizu emanacija političkog krila kriminalno-terorističke organizacije PKK-a – u očima stranaca tzv. “kurdska” partija – Demokratska partija naroda (HDP) im, pak, prilazi kroz kurdski šovinizam / rasizam zaogrnut nekim tankim ljevičarskim bedastoćama. Lokalnu vlast koristi kako bi pomagala PKK-u materijalno i logistički – podsjećanja radi, infrastruktura za urbani gerilski rat u ljeto 2015. godine pripremana je općinskim (državnim) radnim mašinama.

Jedno od pitanja koja se razlažu “do u sitna crevca” jeste opstanak ili neopstanak savezništva između Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističkog pokreta (MHP), koje je de facto formirano odmah nakon neuspjelog gülenističkog puča 15. jula 2016. godine, a de jure pred parlamentarne i predsjedničke izbore u junu ove godine.

Ustvari, zakon koji se tiče lokalnih izbora ne poznaje predizborna savezništva, ali neformalno ispomaganje nije moguće spriječiti niti sankcionirati. Stoga je važno pitanje hoće li MHP istaknuti kandidata za, naprimjer, gradonačelnika Istanbula (i time doprinijeti osipanju glasova na štetu AKP). Za sada je zvanična linija MHP-a da to neće učiniti, te da će se očuvati “duh” savezništva, ali to ne sprečava proizvođače fake news da pokušaju dodatno pomutiti odnose. Tako je prošle nedjelje plasirana jedna breaking (fake) news da će Bedretin Dalan (77), gradonačelnik Istanbula iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, biti MHP-ov kandidat. “Vijest” je igrala u medijima i društvenim mrežama nekoliko sati, nakon čega ju je Dalan demantirao, izjavivši da mu to ne pada napamet.

Kažem “dodatno” jer odnosi između AKP-a i MHP-a jesu pred izvjesnim iskušenjima. Prvi kamen spoticanja postavio je MHP prijedlogom zakona o (djelomičnoj) amnestiji, koji nije dočekan s entuzijazmom u AKP-u. Naprotiv, ideja je (ljubazno) odbijena kao politikantska. Na ovom primjeru pokazala se sva plitkost analiza pravljenih poslije junskih izbora po kojima će MHP, kao jezičak na vagi koji daje AKP-u parlamentarnu većinu, imati nesrazmjerno dugačku polugu, te da će AKP morati ispunjavati svaki ćejf MHP lidera Devleta Bahçelija.

Drugi kamen spoticanja došao je iznenada, i to s neočekivane strane. Prošlog mjeseca sud je poništio u parlamentu na prijedlog Vlade donesenu (političku) odluku iz septembra 2013. godine o ukidanju prakticiranja učeničke zakletve. Učenička zakletva relikt je jednopartijskog kemalizma koji je, zahvaljujući šizofrenosti kemalista, preživio ulazak u 21. stoljeće. Naime, ako izuzmemo (još uvijek) ideološki ustav, učenička zakletva kojom se klinci osnovci svakog bogovjetnog školskog dana prije nastave kunu da s Atatürkovog puta ne skrenu mnogo više odgovara zemlji tipa Sjeverne Koreje nego ka Zapadu orijentirane socijalne demokratije kakvu (navodno) zagovara CHP. No, ostavimo, za sada, CHP po strani.

MHP, kao nacionalistički pokret, iz sve je snage za ponovno uvođenje ovog ispraznog rituala, i to zato što zakletva počinje riječima “Ja sam Turčin”, a završava čuvenim sloganom oca nacije: “Kako je sretan onaj koji kaže: ‘Ja sam Turčin!’” Upravo taj etnocentrizam (najblaže rečeno) teksta zakletve ponukao je 2013. godine Vladu, koja je bila u jeku pregovora s ultranacionalističkim Kurdima (i PKK-om), da je ukine.

PATETIČNI POKUŠAJI LOKALNOG ULIZIVANJA

Prosto je smiješno kako sada predstavnici MHP-a pokušavaju da predstave praksu uspostavljenu dekretom ministarstva obrazovanja (kakav parlament, kakvi bakrači) 1933. godine i tekst zakletve kao nenacionalistički i nediskriminatorski prema manjinama neturskog etničkog porijekla, objašnjavajući pojam “Turčin” kao pandan pojmu “Amerikanac” u SAD-u. Da nisu onomad, kada je AKP donijela zakone o liberalizaciji kurdskog jezika, mahali omčama i prijetili pjevačima koji se usude pjevati na maternjem jeziku (između ostalih, i megazvijezdi İbrahimu Tatlısesu), možda bi bili malo uvjerljiviji.

AK partija i predsjednik republike Recep Tayyip Erdoğan javno su izrazili negodovanje zbog ove sudske odluke. Ne ulazeći u ideološku raspravu, glavna primjedba čisto je proceduralna. Naime, ovaj potez Državnog sudskog vijeća još je jedan simptom stare boljke – politiziranog pravosuđa koje ne preza od prekoračenja zadatih okvira, miješanjem u zakonodavnu (a često i izvršnu) vlast. Ako sudstvo može “preglasati” parlament, odnosno od naroda izabrane predstavnike i poništiti (političke) odluke i/ili zakone donijete demokratskom procedurom, postavlja se pitanje šta će zemlji uopće političari. No, to je relikt “stare Turske”, u kojoj su političari bili podređeni nepolitičkim snagama – vojsci, pravosuđu, birokratiji i ekonomskoj eliti. Želja da se taj “sistem” vrati nije i neće jednostavno nestati, bez obzira na to koliko poraza nosioci tih ideja dožive na izborima. Tajming donošenja i objavljivanja odluke (ona je donijeta čitavih pet mjeseci prije nego što je obnarodovana) teško je ne razumjeti kao intervenciju u politiku.

Paradoks ovog slučaja jeste to da MHP nije zagovornik “stare Turske” i učinio je mnogo da se ostvari tranzicija na predsjednički sistem, ali skače za koskom koju su bacili proponenti vraćanja na staro. Ne može se reći da je to naivnost, nego logika igranja za proširivanja vlastite glasačke baze.

CHP, koji (opet) očijuka s HDP-om glede ispomaganja na lokalnim izborima, nije mnogo glasan u vezi s učeničkom zakletvom, kako bi se to očekivalo. Zvanično je objašnjenje da se čeka odluka krajnje sudske instance. To, naravno, ne sprečava njihove pristalice da prave malo (političkog) cirkusa. Naizgled odrasli i naizgled ozbiljni ljudi oblače učeničke uniforme (koje su po sebi infantilne) i organizirano čitaju zakletvu. Već viđen teatar napravljen prilikom ukidanja te prakse prije nekoliko godina.

Ako se debata o učeničkoj zakletvi nastavi, to će biti jedan od idealnih alata za izbjegavanje tema o kojima se u vezi s lokalnim izborima treba govoriti. Doduše, neki patetični pokušaji lokalnog ulizivanja uvijek su prisutni. Bodrumska općina (ona u kojoj živim) ponosno je na Twitteru najavila kupovinu novih sprava za čišćenje ulica. Odgovori na taj tweett govore mnogo, a svode se na: “sve je to lijepo i krasno, ali naša mahala četiri dana nema vode”. Naime, Bodrum, koji je s provincijom Muğla jedna od “CHP tvrđava”, ima problema s vodom – ima je manjak u česmama, a svaka jača kiša napravi višak, odnosno poplavu zbog loše kanalizacije. I tako je to decenijama. Srećom pa kiše ne padaju tokom turističke sezone. Ništa mnogo drugačije nije ni u ostalim “CHP tvrđavama” (generalno egejski kraj), ali valjda je život u okruženju ideološkim istomišljenicima važniji od funkcionalne infrastrukture.

 

 

Prethodni članak

Kad je Madrid bio arapski

Sljedeći članak

Beograd je polomio zube

PROČITAJTE I...

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!