UOBZIRENI ZAŽIVLJAJ

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

Ova sintagma još nije napisana, a to znači ni pročitana. Čak bih mogao reći da je ovo njeno prvo pojavljivanje u javnosti. Zašto je, ipak, uvrštavam u frazarij? Zato što pokušavam biti vizionar. Pokušavam proračunati kad će se sresti ove dvije riječi, koje su podjednako čudno i agresivno uskočile u jezik, kad će se ta novokomponirana riječ uobziriti vezati s riječju zaživjeti u nekom od njenih oblika. Možda baš u onom koji stoji kao naziv ovog teksta. Za ono što bi one trebale značiti postoje druge riječi, riječi koje se već stoljećima upotrebljavaju.

Pošto je riječ obzir (obzirno, obzirnost) ostala nekako usamljena, odnosno više poznata kao dio riječi bezobzirno, bezobzirnost i slično, neko se dosjetio (možda jedan od avangardnih jezičkih fetišista), negdje, u nekom ključnom trenutku, i ispalio njeno novo značenje. Rekao je taj neko otprilike ovako: Treba uobziriti sve što je zaživjelo. U određenom smislu, ta tipična mimikrijska riječ zadržava moralne osnove svog korijena obzir, uobziruje ih, takoreći, ali ih istovremeno i zakriva, udaljava na političku distancu i dovodi u optiku da-ili-ne jezika kao nešto vidljivo, ali ne i pretjerano obavezno. Uobzireno koje u nedavnom političkom govoru uvijek dolazi s rječicom treba nije još uzeto u obzir. Ono samo podsjeća da nije potpuno zapostavljeno to što će biti uobzireno. I sama lijepa riječ obzir je uobzirena, pa joj ne preostaje ništa drugo nego da se prisjeti kako je nekad postojala kao ljudska i jezička kategorija.

Slično je i s riječju živ (nije li simptomatično da ni nju jezička intervencija nije zaobišla), odnosno riječima koje su iz nje izvedene: život, živjeti, oživjeti, doživjeti, doživljaj

Možda se nekome učinilo da je riječ život svoje odživjela pa joj je potrebna pomoć? Šta bi, zapravo, značilo ono zaživjeti? Nije li to nešto što je tek počelo živjeti, dakle, nešto što je oživjelo? Ako jeste, to bi onda značilo da je ranije bilo mrtvo, a upravo je to onaj koji je izgovorio riječ zaživjeti želio izbjeći. Zaživjeti bi, dakle, u lingvističkoj projekciji onoga koji izgovara tu riječ, možda moglo značiti nešto što je živo, ali je nakalemljeno u drugu sredinu u kojoj počinje svoj drugi život, svoje zaživljavanje. Djeluje zgodno, možda čak i logično, ali konotacije su nesagledive. Zato ćemo se povući iz ove jezičke istrage u kojoj smo doživjeli dramatičan zaživljaj (odnosno u kojoj je zaživio naš doživljaj, kao što bi kazali ugledni naši retoričari) i pokušati da se više ne igramo s tako opasnim riječima.

Sve u svemu, govoriš ono što jesi.

Sebe govoriš.

Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu.

Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski.

Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ.

Ponekad ljudi, zbog svega toga, izmisle svoj jezik. I ugodno se osjećaju u njemu.

Zadesio sam se jednog dana u automehaničarskoj radionici koju je držao poznanik iz “Išareta” kad je došlo znamenito vozilo i iz njeg izišlo poznato lice. A lice je bilo znojno i uspuhano.

– U čemu je stvar – pitao je majstor.

– Ne znam ni sam. Sve je bilo u najboljem redu. A onda odjednom problem. Svaki čas. Svaki mi čas pravi problem.

– Koji problem?

– Krči. Kašlje. Galami. Nevjerovatno…

– Kao da će povratiti?

Čovjek poznatog lica bio je zaprepašten. Ipak je klimnuo glavom.

– Gerc!

– Kako kažete?

– Kažem da je pukao gerc!

– I šta sad?

– Ništa. To ćemo abrajcovati.

Čovjek zaista nije znao o čemu je riječ. Djelovalo je, međutim, uvjerljivo. Vrlo uvjerljivo.

– Zar nije tako? – dobacio je majstor šegrtu koji se doimao kao neko iz porodice.

– Naravno, majstore, možda bi trebalo i ropopopirati?

– Vidjet ćemo – nervozno je kazao majstor. – Sve u svemu – tu se on okrenu mušteriji – nemate razloga za brigu. Bit će gotovo za dva dana.

– Hvala vam mnogo, majstore. Jeste li sve uobzirili?

– Odokativno. I oduhativno. Mislim da je to što rekoh, ali pregledat ćemo i fećvice.

– Fećvice?

– Fećvice, naravno. To je čest problem s ovim tipom.

Poznato lice odšutje jer nikad nije čulo za fećvice. Kao ni za gerc, uostalom.

 

– Majstore, majstore… – viče šegrt kao da želi pokazati svoje znanje.

Majstor se pravi da ga ne čuje.

– Majstore – upozorava ga na to i mušterija i pokazuje rukom na šegrta.

– Šta je!? – vikne majstor.

– Možda će trebati pregledati i narkung…

Majstor samo odmahne rukom.

– Da. I narkung i harkung…

Očito ga je živcirao šegrt koji je euforično želio glagoljati novi jezik.

 

Vozač skupocjenog auta bio je posve fasciniran.

Nikad neke od ovih riječi nije čuo, a mislio je da zna sve o vozilu. To je ta nova tehnologija, valjda. Sve ima svoje ime. I sve se tako identificira. I tako popravlja. S nekim nepoznatim riječima.

– Valjda će sad normalno zaživjeti… – reče naglas.

I vidje sebe kako vozi zaista čuveni automobil poznatim sarajevskim ulicama.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!