UNITARNI JEZIK

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

Kako li je neprijatno i sramno biti ugledni profesor, a biti dijelom kakve afere? Možda je i vrhunac srama biti i dio afere “Papak”, a praviti se uglednim? Ili biti profesor i javnim lažima braniti ono genocidno, a propagirati lingvocidno. Ima tu nečeg začudnog.

A možda je još više začudno kad imate žive ljude koji još ne znaju kako im je ime? Jeste, ima i takvih “papaka”. A, takvi, opet, galame li galame, viču li viču, propagiraju i promoviraju, vascijelom svijetu prenoseći vlastite ideje o poretku čestica u svemiru. A granice njihova tijela su granice njihova svijeta. (Pri čemu, dakako, valja imati na umu da prazna glava pravi najviše buke.) I tako, evo, opet nekakva buka oko bosanskog imena jezika. Da li takvima začepiti usta? Da ili ne? Hmm. Začepiti im sve šupljine, bilo bi odveć humano, ne?

Ali, bilo bi nehumano svoje šupljine ostaviti šupljima. Zato prije bilo kakvog ozbiljnog odgovora na pitanje o imenu našeg naroda i jezika, mi naprosto moramo popuniti neke velike praznine u našem pamćenju, nastale uslijed sistemski potiskivanih ili nepostojećih, odnosno, ciljano zanemarenih podataka o nama samima u dosadašnjem obrazovnom sistemu, i našoj široj društvenoj i kulturnoj javnosti.

Naime, veza Bošnjaka i bosanskog jezika potvrđivana je kroz stoljeća već nebrojeno mnogo puta. Zato je nadasve nekulturno nekim površnim analogijama i primitivnim ideološkim instruiranjem ovu vezu prekidati. Samo što je našem društvu prije tačno 100 godina političkim nametanjem bilo uskraćeno bošnjačko ime naroda i bosansko ime jezika (već od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa do šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se kod nas ponovo javno počinje govoriti i o Bošnjacima i o bosanskom jeziku), mi smo skoro pa i sami sebi stvorili veliku prazninu u pamćenju. U toj praznini do jučer je u našem društvu prazno mjesto bilo ne samo za naše ime naroda i jezika već i za samo ime (i ne samo ime) Bosne, a u nečijoj je zamisli, nažalost ,možda to i danas tako. Pogledajte, nije li istina da se sami prostor, recimo, naše Banje Luke ili Livna danas sve više zove srpskim ili hrvatskim prostorom? Ništa novo. On je zvanično gubio svoje bosansko ime i u spomenutom skoro stogodišnjem periodu, ali je, recimo, to ime sačuvano u doba osmanske Bosne (uporedite ime Republika Srpska i Bosanski vilajet i zapitajte se gdje ima više Bosne), a o bosanskom srednjovjekovnom periodu da i ne govorim. Jednostavno, društvenopolitička stvarnost djeluje autodestruktivno i na neke prirodne datosti. Nama se otima i sadašnjost, a ne da nam se otima prošlost. To je općepoznato. Zato, uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli. Zato, nastavimo li ovako, s pravom se možemo pitati kako će nam biti u doba evropske Bosne.

Međutim, mi smo se mogli obradovati kad sam od naših komšija i susjeda prvi put čuli da govore o “bošnjačkom” jeziku, zato što kod njih naprosto nije nikakva rijetkost da negiraju i Bosnu i Bošnjake, pa nam je spram toga ovaj čin bio svojevrsni “napredak” u društvenom poretku kao evidentan čin određenog uvažavanja. Nastranu što se iza svega toga kriju zle namjere. No, treba do u tančine sagledati otkud se, dakle, iz kojih razloga, u moderno vrijeme pojavljuje odrednica “bošnjački jezik”. Govorimo li o savremenom dobu, nominacijska odrednica “bošnjački jezik” izmišljotina je hrvatskog akademika Dalibora Brozovića (prema njegovom članku: Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika, Časopis Osvit, Mostar), hrvatskog lingviste iz Sarajeva (inače, možda nimalo slučajno, on je skupa s hrvatskim zločincima Matom Bobanom, Dariom Kordićem i Gojkom Šuškom ponosni nositelj odlikovanja Red Ante Starčevića, a lično suosnivač i potpredsjednik HDZ-a i neko vrijeme zamjenik hrvatskog predsjednika Tuđmana) koji je prije dvadeset godina počeo pisati o tome da bi zaštitio hrvatski narod u Bosni od bojazni da se ne utopi u bosanski jezički identitet; ali isto tako, skoro iz istih, odnosno sličnih pobuda, nominacija “bošnjački” jeste ideja vodilja grupe srpskih lingvista okupljenih oko Odbora za standardizaciju srpskog jezika, iza kojeg stoji SANU (a sjetite se ovdje samo i one naše afere “Papak” kad jednom srpskom lingvisti bosanskog porijekla političari kažu da “krene s onim bosanski / bošnjački”). Naime, ovaj odbor se već u svojoj PRVOJ Odluci iz februara 1998. bavi bosanskim jezikom (potaknut izlaskom Pravopisa bosanskog jezika 1996. godine) pa se pitate je li se Odbor formirao zbog našeg ili radi njihovog jezika. I zato, uputno se baš ovdje sjetiti svih srpskih i prosrpskih lingvista koji govore javno da se od Bošnjak ne može izvesti pridjev bosanski, a onda pročitati prvo Obrazloženje spomenutog srpskog odbora (jer, to vam se, javno, naprosto prešućuje):

“Oba prideva (atributa, ktetika), bosanski i bošnjački, u skladu su s tvorbom reči u srpskome jezičkom standardu. Oba stoje u vezi s toponimom (nazivom mesta, oblasti, teritorije) Bosna, kojem prethodi istovetan hidronim (naziv vodotoka) – (reka) Bosna, odnosno s etnicima (nazivima stanovnika sela, gradova, oblasti) – Bosanac (dosad jako čest, isključivo sa zavičajnim, “zemljačkim”, značenjem) i Bošnjak.

Zapravo, mi smo očigledno i po ovom pitanju jednom medijskom hajkom podvrgnuti snažnoj propagandi, na koju su nekako nasjeli čak i neki bošnjački uglednici, pravdajući se da kod nas i nije slučaj da ime jezika izvodimo iz imena naroda, ili da ime države izvodimo iz imena naroda, već obratno.

Međutim, od jedne, dijahronijski gledano, starije tvorbene osnove, moguće je izvesti različite izvedenice, pa nastaju etnici (ili etnonimi) Bosьnь-ac i Bosьnь-jak, a od iste tvorbene osnove moguće je sufiksacijom izvesti i ktetik (pridjev) bosan- + -ski. Ili, i od Bosьnь-ac i od Bosьnь‑jak izvodi se pridjev / naziv bosanski, kao što se od Pol-(j)ak izvodi pol/polj-ski, a od Sloven-ac i Makedon-ac izvodi sloven-ski i makedon-ski.

Ovdje se ustvari radi o tome da se različitim tvorbenim modelima može iskonstruirati jedno ime od nekog drugog imena. Tako bismo po pitanju jezika od Makedonija umjesto makedonski imali makedonijski, od Slovenija umjesto slovenski dobijamo slovenijski, a model Slovenac–slovenački vodi nas prema Makedonac–makedonački do Bosanac–bosanački.

Od Srbija bismo, takvim tvorbenim modelom, a ne onim koji je već u praksi, tako imali srbijski, od Srbijanac srbijanski, od Srbin srbinski, a ne srpski.

I na kraju se možemo upitati da li nakon svega ovdje neko namjerno pretjeruje? Jer, naprosto, mi se samo pretvaramo da govorimo o nauci, a sve vrijeme otvoreno se djeluje politički. Političke akcije pravdaju se tobožnjim naučnim razlozima, a neke stvari (nam) se namjero prešućuju ili se previđaju.

Što bi srpski knjaz u književnom svijetu Petra Kočića za Tešu i Ristu (koji su idući iz Bosne za Carigrad zastali kod knjaza u Biogradu) nedvosmisleno uzvikuno:

Braćo Bošnjaci, u vas to sve nešto krupno! (Petar Kočić, Zmijanje)

 

P.S. Otkud bosanski u unitarnoj Srbiji, pita se loš Miloš? Možda su se ugledali na Kosovo? Srbija voli Kosovo. Ali, čekajte! Otkud onda srpski u unitarnoj Hrvatskoj? Pih! (Uskoro bismo, pod pokroviteljstvom predsjedništva RS-a, mogli očekivati neku veliku priču o bosanskom. Usred Banje Luke. Živi bili pa vidjeli.)

 

PROČITAJTE I...

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!