Uništeni narod: Zašto kineski muslimani Ujguri žive u strahu

Gene Bunin je naučnik, prevodilac i pisac koji godinama istražuje život i jezik Ujgura, kineskih muslimana koji žive u Xinjiangu, ujgurskoj autonomnoj regiji. Bunin je pet godina živio u Xinjiangu, a proteklih 18 mjeseci istraživao je tamošnju kuhinju kako bi o tome napisao knjigu. Početkom mjeseca objavio je, nakon brojnih susreta s Ujgurima u cijeloj Kini, članak u kojem otkriva kako ova muslimanska manjina svakodnevno živi u strahu od hapšenja, zatvora, protjerivanja i “preobrazovanja”

 

Ima tome godinu i po dana kako sam prvi put ušao u Karimov restoran s namjerom da napišem članak o tradicionalnoj hrani kineskih Ujgura na istoku i jugu Kine. Prošlo je već desetljeće otkako sam počeo istraživati život Ujgura, muslimanske manjine nastanjene pretežno u kineskoj provinciji Xinjiang. Trebala je to biti lagana, zabavna priča o restoranima koje rijetko možete naći u velikim kineskim gradovima poput Šangaja, Pekinga ili Guangžua, u koje su Ujguri dolazili tragajući za poslom i u kojima su Han Kinezi, koji čine oko 90% stanovništva Kine, velika većina. Iako sam obišao više od 200 restorana širom Kine, posjeta Karimovom restoranu bila je nezaboravna. Hrana nije bila nešto što sam tek otkrio, riža ili ručno spravljena tjestenina koja je osnovica ujgurske kuhinje. Ipak, puno važniji bio je osjećaj topline i osjećaj zajedništva koji vas tjera da ostanete dugo u tom restoranu.

Karim je bio izvrstan domaćin. Njegovi su gosti često razgovarali jedni s drugima preko stola, pričajući o ozbiljnim problemima uz dozu razboritosti i humora. Tokom jedne od mojih posjeta razgovor se poveo o diskriminaciji s kojom se Ujguri suočavaju u velikom gradu u kojem su Han Kinezi većina. Pričali su o tome kako im je teško naći smještaj, budući da su ih u lokalnim hotelima često odbijali, tvrdeći da nema slobodnih soba. Desilo se to čak i policajcu ujgurske nacionalnosti, govorili su s nevjericom. Pričaju kako ponekad odu u hotel, predstave se kao stranci i govore na engleskom kako bi razgovarali s osobljem. Soba je bilo za strance, no, kada bi se vratili i pokazali dokumente s riječju Ujgur na ličnoj karti, opet bi bili odbijeni.

 TVRDOLINIJAŠKA POLITIKA

Takva “mlaka” diskriminacija jedan je od najmanjih problema koje Ujguri imaju. Dok su posjetioci Karimovog restorana pričali o tome, u isto su vrijeme njihovi rođaci i sunarodnjaci bili meta sveobuhvatne ofanzive koju je Vlada Kine pokrenula 2017. godine, tvrdeći kako vodi akciju protiv vjerskog ekstremizma i terorizma. Tvrdolinijaška politika počela je nedugo nakon imenovanja Chena Quinguoa na mjesto sekretara partije u ujgurskoj autonomnoj regiji Xinjiang. On je sličnu politiku provodio i na Tibetu. Iako je Vlada tvrdila kako upotrebljava silu samo kao odgovor na učestale incidente, kritičari su tvrdili da su mjere usmjerene na uništavanje ujgurskog identiteta.

Stvari su se znatno pogoršale godinu dana kasnije, budući da je Xinjiang pretvoren u orvelovsku policijsku državu, a stotine hiljada Ujgura postupno su bile zatočene u koncentracijskim logorima koje država naziva “preobrazbom kroz obrazovanje”. Drugi su bačeni u zatvor ili su “nestali”. Svjedočenja o životu u logorima i zatočeničkim centrima donosila su detalje ne samo o lošim uvjetima života nego i o redovitom nasilju, mučenju i ispiranju mozga. U članku objavljenom u New York Timesu u februaru ove godine James A. Millward, naučnik koji je istraživao Xinjiang tokom triju desetljeća, ustvrdio je da “državna represija u Xinjiangu nikad nije bila tako jaka kao što je postala početkom 2017. godine”.

Za mnoge je Ujgure to proljeće označilo početak razdoblja velikih gubitaka, gubitka prava, sredstava za život i identiteta. Neki su izgubili živote. Karim je također bio zatočen. Kada sam se početkom ove godine vratio u kvart u kojem je živio, rečeno mi je da su ga odveli vezanog i zatvorili i da je “umro nakon dugotrajnog teškog rada”. To je bila politički korektna rečenica. Ali, isto se tako može reći da ga je ubila država. Država je zabranila bilo kakvu kritiku svojih akcija u Xinjiangu. Ranije ove godine, glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Hua Chunying izjavila je kako su zabrinutosti zbog lošeg postupanja prema Ujgurima “neopravdane”, a kritika je bila “uplitanje u unutarnje poslove Kine”.

Nešto ranije, ostat će zabilježena nezaboravna izjava zamjenika direktora Regionalnog odjela za poslove s inostranstvom Ailitija Saliyeva, koji je otišao tako daleko da je kazao kako “najsretniji muslimani na svijetu žive u Xinjiangu”. Iako bi bilo najbolje pitati Ujgure koliko su zapravo sretni, čuti njihove glasove veoma je teško jer je država Xinjiang pretvorila u informacijski vakuum. Posebice je teško novinarima jer su ljudi s kojima žele razgovarati često previše uplašeni da bi iskreno odgovarali na njihova pitanja. U problemima su i ujgurski novinari koji rade u inostranstvu. U februaru ove godine četiri Ujgura koja su radila za Radio “Free Asia” u Sjedinjenim Državama saznala su da su neki od njihovih bliskih srodnika u Xinjiangu bili zatočeni. Bio je to, napisao je Washington Post, “očigledan pokušaj da ih zastraše ili kazne zbog njihovog izvještavanja”.

Mnogi strani turisti s kojima sam razgovarao u Xinjiangu ove godine pričali su mi da su ispitivani tokom putovanja vozom po regiji, kao i na kontrolnim tačkama između gradova. Dva su studenta pričala o tome kako im je zabranjen ulazak ili prijevoz ka gradovima u koje su do tada bez problema putovali. U najzapadnijem gradu provincije Kašgaru, nedaleko od granice s Kirgistanom, Tadžikistanom i Pakistanom, i mene su uspješno istjerali iz hostela. Navodno, zatvorili su ga iz sigurnosnih razloga. Našao sam se na crnoj listi na svakom drugom mjestu na kojem sam tražio smještaj. Nakon što sam napustio Xinjiang, proveo sam mjesec dana u Yiwu, međunarodnom trgovačkom centru oko 5.000 kilometara istočno, nedaleko od Šangaja, ali čak je i tamo moj svakodnevni kontakt s Ujgurima privlačio posebnu pažnju. U dva navrata lokalna policija upozoravala me je da “poštujem kineski zakon” i da se “ne idem družiti s lošim ljudima iz Xinjianga”, što je eufemizam za Ujgure. A ipak, tokom mojih istraživačkih putovanja o jeziku i hrani, najboljih 18 mjeseci proveo sam među tim “lošim ljudima iz Xinjianga”, kako u Xinjiangu, tako i u unutrašnjosti Kine. Razgovarao sam sa stotinama Ujgura, radnicima restorana, poslovnim ljudima, malim trgovcima ili kuharima, kao i s članovima njihovih porodica. Gotovo svi s kojima sam razgovarao bili su pogođeni represijom u Xinjiangu.

POSLANI NA PREOBRAZOVANJE

U jednoj uličici u Xinjiangu nalazi se restoran koji mi se posebno svidio, popularan zbog svog golubljeg šiš-kebaba i čaja s mlijekom. Uvijek bih pokušao navratiti kad sam bio u blizini. Posljednji put kad sam to učinio došao sam uz ispriku jer nisam dolazio dugo vremena, ali vlasnik nije bio nimalo ljut, samo iznenađen što sam još u regiji. “Bio sam siguran da ste se vratili u svoju zemlju”, rekao mi je. Prošla je skoro godina od našeg prethodnog sastanka, a puno se toga promijenilo. Većina njegovih radnika, njih desetak, bila je prisiljena vratiti se u svoje rodne gradove u južnom Xinjiangu, uglavnom kako bi ih “preobrazovali”. Otišla je i većina gostiju restorana. Ujgure kuhare bilo je gotovo nemoguće naći, rekao mi je vlasnik. Pitao sam ga za nećaka, još jednog mog starog prijatelja. Rekao mi je da je bio u zatvoru jer je prethodno boravio godinu dana na Bliskom istoku. “Naše raspoloženje je uništeno, nema više vedrine”, priznao mi je vlasnik.

Taj je osjećaj tmine također bio vidljiv u iskrenoj negativnosti koju sam počeo primjećivati ​među mnogim Ujgurima koji su pokušavali voditi svoje poslove. Kada sam ih pitao kao ide posao, sve sam češće čuo da stvari nisu “sjajne” jer je posao išao veoma loše. Jednako prožimajući, bio je stalni osjećaj straha. Jedne sam večeri u Kašgaru gledao kako pet ili šest policajaca odvode pijanog čovjeka s ulice, bez da su mu postavili ikakva pitanja, iako je bio sa suprugom i sinom. U unutrašnjosti Kine, mladi radnici u restoranu jednog su se dana odlučili opustiti i zabaviti, a dan kasnije, policija im je pokazala nalog u kojem je stajalo da se odmah vrate u svoje rodne gradove u Xinjiangu. Ljude je strah i gledati šta se dešava. Pričao sam s upravnikom restorana o prijatelju koji je u Xinjiangu bio osuđen na deset godina zatvora zbog posjedovanja “pogrešne” knjige. Čim sam rekao riječ zatvor, glavom je počeo trzati ka stolu iza našeg. “Policajac”, prošaputao je prije nego što je ustao i otišao.

Zabrinuti za svoju sigurnost, mnogi su Ujguri izbrisali sve inostrane kontakte na kineskoj (temeljito nadziranoj) aplikaciji “WeChat”. U jednom trenutku prošle godine nastojao sam se sresti s prijateljima u Xinjiangu koji su me izbrisali iz mobitela. Bolje da to nisam uradio. Zajednički ručak bio je tih i neugodan. Bilo je toliko toga za reći, ali sve je bilo tabu i znalo je proći i po nekoliko minuta u kojima smo sjedili u tišini. Činilo se da nas niko ne prati, ali moj je prijatelj izgledao zabrinuto. Kad sam mu pokazao uzorke knjige na kojoj sam radio, bacio je pogled, ali nije prešao rukom preko stranica. Kad sam ga upitao jesu li još uvijek naši međusobni znanci u okolini, rekao mi je da “ne zna” te osobe. I dodao: “U ovom trenutku čak ni tebe ne poznajem.”

Kada pričamo o situaciji u Xinjiangu, uglavnom se koriste eufemizmi. Daleko se najčešće koristi riječ yoq, što znači “otišao” ili “nije tu”. Fraza adem yoq (“svako je otišao”) ona je koju sam najčešće čuo prošle godine. Koristi se za opisivanje nepostojanja osoblja, klijenata i ljudi općenito. Kada se govori o ljudima koji su bili prisiljeni vratiti se u svoje rodne gradove, kaže se da su se “vratili kući”. Koncentracijski logori, naravno, ne nazivaju se tako. Umjesto toga, za ljude koji su u njima kaže se da su zauzeti učenjem ili obrazovanjem ili se ponekad kaže da su u mektebu. Ljudi ne koriste riječi poput “tlačenja” kada govore o situaciji u Xinjiangu. Umjesto toga, kažu da “situacija nije dobra” ili opisuju Xinjiang kao “vrlo strog”.

Unatoč eufemizmima, ne može se pobjeći od onoga što se zaista događa. Razgovarajući sa starim prijateljem, shvatio sam da je nemoguće izbjeći razgovor o politici i svakodnevnim dešavanjima. Kad sam ga upitao da li još uvijek pokušava čitati knjige u svoje slobodno vrijeme, rekao mi je da čitanje bilo koje knjige izaziva neželjenu pozornost. Kad sam ga upitao o tome šta će raditi u budućnosti, rekao mi je da bi volio otvoriti restoran s turskim specijalitetima, ali, nažalost, taj bi ga čin mogao samo odvesti u zatvor u Xinjiangu. Država i dalje obeshrabruje i uništava sve kontakte između Ujgura i drugih muslimana u inostranstvu.

Nailazio sam na očajne ljude koji su razmišljali napustiti sve. Uniformirani radnik javne sigurnosti, najniže rangirano tijelo u južnom Xinjiangu, a taj posao obavljaju uglavnom Ujguri, pozvao me je na čaj. Razgovor koji je uslijedio bio je napet. Pitao me je šta znam o historiji Ujgura, šta mislim o narodu. Bilo je to pitanje koje sam često čuo u Xinjiangu, izgledalo je kao da na neki način traže vanjsku potvrdu ujgurskog identiteta. Okolišao sam s odgovorom dok mi nije kazao: “Samo pogledaj oko sebe. Mi smo uništeni ljudi.” Drugi razgovor koji nikada neću zaboraviti odvijao se u unutrašnjosti Kine, u restoranu kojeg sam nekoliko puta posjećivao. Osim jednog konobara, sve je staro osoblje nestalo. “Milioni Ujgura su u kampovima”, rekao mi je konobar, pričajući kako ih hrane 15 godina starim ostacima riže i kako ih tamo teško premlaćuju. Rekao mi je da su svi morali prisustvovati političkim sastancima i da će uskoro morati polagati test o političkim temama poput 19. kongresa partije. Oni koji ne polože bit će vraćeni u Xinjiang.

“Kad policija priča s nama”, rekao mi je, “sumnjaju u sve. ‘Pušite li? Pijete li?’ Ako kažete da ne pijete, pitaju zašto ne pijemo. Pitaju molimo li se. Pitaju želimo li ići u inostranstvo ili da li imamo pasoš. Ako pogledaš policajca, on će te pitati šta ga gledaš; ako pogledaš u pod, pitat će te zašto gledaš u pod. Kad god idemo vozom, postoji posebna prostorija kroz koju moramo proći prije nego što napustimo stanicu, gdje provjeravaju naše dokumente i ispituju nas.” Bio je svjestan rizika koji nosi razgovor sa mnom, ali mislim da je već znao da će biti odveden i vraćen u rodni grad.

ŠTOKHOLMSKI SINDROM

S vremena na vrijeme sretao sam ljude koji su mnogo pozitivnije govorili o onome što se dešava. Mislim da se tu radi o mješavini štokholmskog sindroma i samozavaravanja. Primijetio sam sve intenzivnije sigurnosne procedure u Xinjiangu. Prijatelj s kojim sam razgovarao, koji tvrdi da stvari nisu baš tako loše, imao je neke pritužbe u vezi s novim sistemom. Smetalo mu je tako što će ga sedam puta zaustaviti i identificirati tokom dva ili tri kilometra duge vožnje motociklom. Ipak, brzo je dodao: “Ali ljudi se sada osjećaju sigurnije. Prije sam se brinuo kada bi moja kći sama išla u školu, ali sada se ne moram brinuti.” Ove riječi, koje su zvučale pripremljeno, zaprepastile su me jer smo pričali nasamo. Rekao mi je da je sve to potrebno kako bi se ljude zaštitilo od terorizma i da će, čim Rusija i Sjedinjene Države poraze ISIL, sve to prestati.

Zanimljiv fenomen zabilježen je tokom 19. kongresa u oktobru prošle godine, kada su Ujguri koji su jedva govorili mandarinski odjednom počeli pisati duge poruke na tečnom mandarinskom hvaleći Xi Jinpinga i kongres. Nekoliko mjeseci kasnije, čuo sam za aplikaciju “WeChat” koja korisnicima omogućuje da “jasno pokažu svoje stajalište”, obećavajući odanost komunističkoj stranci i njezinim čelnicima, odlučnost u održavanju “etničkog sklada” i suprotstavljanju terorizmu. U mnogim restoranima unutar Kine bilo je itekako vidljivo pokazivanje odanosti. Ujgurski restorani bili su jedini na ulici prekriveni kineskim zastavama, ponekad se i unutra mogu vidjeti male zastave, Xijeve slike ili ispisani slogani “etničke harmonije”. Neki su restorani čak imali knjige na jeziku Ujgura o Xiju i Partiji. Nikad nisam pitao jesu li takve demonstracije dobrovoljne ili zakonom propisane, ali mislim da je oboje bilo u pitanju.

Čini se da je takva vrsta poslušnosti spasila neke ljude logora i zatvora. I neki drugi faktori pomažu. Novac, veze, brak s Han Kinezom ili formalno kinesko obrazovanje, iako i to nije nikakva garancija. Osim toga, podmićivanje policije ili dužnosnika kako bi izbjegli oduzimanje putovnice ili zabranu putovanja pukotina je u sistemu koju često koriste. Za većinu Ujgura, međutim, pritvaranje i strah od zatvora postali su neizbježna činjenica svakodnevnog života. Unatoč tome što im rođaci nestaju, unatoč finansijskim gubicima i strahu da bi i oni sami jednog dana mogli tako skončati, mnogi se usredotočuju samo na to da zarade za život. Za mnoge od njih budućnost je djece najvažnija. Oni koji nemaju djecu usredotočuju se na jednostavnije i konkretnije ciljeve, kao što su diplomiranje na fakultetima, pronalazak posla ili kupovina stana.

Poznanik vodi malu trgovinu u unutrašnjosti Kine, gdje mu je lokalna policija nedavno konfiscirala cijele police uvoznih proizvoda “bez kineskih oznaka”. On ih je uspio spriječiti da oduzmu više, rekavši im da se ne osjeća dobro i da mora zatvoriti trgovinu taj dan. Vjeruje da neće proći dugo prije nego što trgovina bude zauvijek zatvorena. No, čak i dok opisuje kako je država počela svjesno ciljati mlade ujgurske ljude, kaže da se ne boji. “Već sam doživio puno toga. Pa ako dođu i uhapse me, u redu. Što god da se dogodi, dogodi.” Kada pričamo o situaciji općenito, njegov je pogled širi i grublji. “Ovo je sada suđenje muslimanskom svijetu”, kaže on. “Ako pogledate što se događa u Siriji ili na drugim mjestima, muslimanski se svijet u cjelini nalazi na testu. Ali, Allah zna sve što se događa. Samo moramo proći kroz ovo.” I to sve s molitvom koja je zabranjena za Ujgurce na javnom mjestu, ali on je pronašao način da se moli a da vlast to ne primijeti. Mole tajno dok sjede na stolici ili pod nekim od stabala na pločniku.

Mnogi su mi Ujguri rekli da će “stvari uskoro postati bolje” iako nemaju nikakvog razloga da vjeruju u to. Čini se da neki misle da će im prijatelji ili rođak biti pušten na slobodu u bliskoj budućnosti “jer su već zadržani toliko mjeseci”. Čini se da drugi misle da će se situacija vratiti na normalno “kad terorizam bude poražen”. U nekim restoranima u unutrašnjosti Kine koji su ostali bez osoblja rečeno mi je da će se osoblje “vratiti ubrzo nakon završetka obrazovanja”. Ali, vrijeme je okrutno prema tim optimističnim glasovima. Sedmice su postajale mjeseci, mjeseci godine. Ljudi koji su internirani još su uvijek internirani. Restorani gube sve više zaposlenika i klijenata, a situacija se i dalje pogoršava.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!