Unapređivanje tekovina “Sjedinjenih Bošnjačkih Republika”

Zašto Bošnjaci ne marširaju Sarajevom u uniformama i s dugim cijevima kao Srbi po Banjoj Luci? Jeste li se zapitali da je to možda zato što nisu ratoborni, nisu neukusni, nisu mitomani koji žele nijekati i prisvajati tuđu kulturu i omalovažavati tuđu vjeru i skrnaviti tuđe bogomolje? Jer sve to godinama rade srpski političari u svojim nastupima za 9. januar, a vazda ih prati beogradska intelektualna kamarila

Prvi je mart. U Sarajevu se obilježava 26. godišnjica od uspješno provedenog referenduma za nezavisnost BiH. Ponosno se vihore zastave s ljiljanima, organiziran je vatromet. Po Titovoj svečano marširaju pripadnici počasnog specijalnog odreda Federalnog i Kantonalnog MUP-a naoružani dugim cijevima, a za njima mladi momci obučeni u uniforme, a na glavi im zelene beretke, a pođahkad proviri i koji crveni fesić s kićankom. Staju pored Vječne vatre, gdje ih u stavu mirno čeka vodeći bošnjački političar i salutiraju mu dok komandir Adburahman Hadžidervišhafizović vadi dugački jatagan i uz taktove Šehidskog rastanka raportira svom nacionalnom vođi.

Zatim izlazi predsjednik Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca i drži govor o tome kako su Srbi i Hrvati postali od Bošnjaka i kako je vrijeme da se poduzmu nužni koraci u zaštiti ugroženog identiteta i entiteta. U nastavku se čitaju čestitke koje su pristigle od emira nezavisne države Dagestan, simpatični brzojav predsjednika Čečenije te ostale prigodne čestitke iz najudaljenijih dijelova islamskih halifata s prostora bivšeg SSSR-a.

Na redu je ženski zbor dječijeg obdaništa “Ruhani”, koji uče ilahiju Jedan je Allah, jedna je Bosna, a zatim uz gromoglasan pljesak izlazi zvijezda obilježavanja Prvog marta, univerzitetski profesor Srđan Puhalo (alias Srdžad Puhani), koji dobiva počasnu lentu “Zlatni ljiljan” i orden “Zeleni polumjesec sa zvijezdom Danicom za unapređivanje tekovina Sjedinjenih Bošnjačkih Republika”. Puhani drži govor o hiljadugodišnjem bosanskom jeziku, o reisovatu i begovatu, tandara-mandara, sve od prvog zidnog Bošnjaka do posljednjeg uredskog Bošnjaka, od špiljskog čovjeka u Hutovom blatu do našeg nacionalnog vođe koji je potvrđen na izborima 2014. godine. Itd. itd. itd.

Zvuči apsurdno, zar ne? I jeste jer se nikada nije dogodilo u Sarajevu, ali jeste u Banjoj Luci, i to se ponavlja svaki 9. januar. Samo je potrebno da u gornje stupce postavite imena Milorad Dodik, Tomislav Nikolić, Emir (Nemanja) Kusturica, policija RS-a, poštari itd. Nikada se, od Daytona naovamo, ni pod jednim bošnjačkim političarem, nije dogodilo ništa slično ovome, niti za jedan datum, niti za jednu obljetnicu. Doduše, 1. mart i 9. januar neusporedivi su jer je referendum za nezavisnost bio legalan i izraz većinske volje građana BiH, dok je 9. januar nelegalan čin separatizma manjinskog dijela građana nezavisne BiH. Međutim, stalno se događa da neko izjednačava tri nacionalne politike u BiH, da prežvakava priču o postojanju tri ratoborna nacionalizma koji defiliraju Bosnom i Hercegovinom i ovom jadnom narodu ne daju da diše.

Ako je tako, zašto onda Bošnjaci ne marširaju Sarajevom u uniformama i s dugim cijevima kao Srbi po Banjoj Luci? Jeste li se zapitali da je to možda zato što nisu ratoborni, nisu neukusni, nisu mitomani koji žele nijekati i prisvajati tuđu kulturu i omalovažavati tuđu vjeru i skrnaviti tuđe bogomolje? Jer sve to godinama rade srpski političari u svojim nastupima za 9. januar, a vazda ih prati beogradska intelektualna kamarila. Ali, nemojmo generalizirati, nisu svi Srbi takvi, to su sve pojedinci. Pa i na Gazimestanu je 1989. godine bilo dva miliona pojedinaca i jedan masovni Milošević.

Drugo, ako je istina da je za Bošnjake politički nadređena Ankara, kako stalno podmeću po raznim medijima, zašto onda predsjednik Turske nikada nije Bošnjacima zaželio unitarnu BiH, kao što je Tomislav Nikolić Republici Srpskoj zaželio samostalnost i nezavisnost? Jer, smatra se da, ako je Čoviću nadređen Zagreb, pa zatim dalje do navodno Berlina, a Dodiku je nadređen Beograd, pa zatim dalje do Moskve, onda mora neko biti nadređen i članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću. Po svoj prilici, Ankara, a dalje sam Bog zna.

To je pokušala spinovati hrvatska predsjednica, odnosno od njenog kabineta instruirani hrvatski mediji, da će ići u Ankaru ne bi li Erdoğana uvjerila da Hrvatima u BiH treba ravnopravnost i izborni zakon. Naravno, dogodilo se jedino moguće i realno. Reagirao je Izetbegović i u izjavi za portal Faktor naglasio da se Republika Turska nikada nije miješala u unutrašnje odnose u BiH te da, “ako su tačni medijski napisi da je jedan od razloga odlaska predsjednice Hrvatske u posjetu Turskoj razgovor o izmjenama izbornog zakonodavstva u BiH, i intervencija predsjednika Erdogana po tom pitanju, onda je to produkt potpuno pogrešnog razumijevanja mojih prijateljskih odnosa sa predsjednikom Erdoganom i odnosa BiH i Turske”. Rekli bismo da joj je fino diplomatski i državnički odgovorio, a ljudi neka sami procjene koliko više uopće ima smisla ta priča koja napuhava vrlo pozitivan odnos Turske prema BiH, ali i sam narav odnosa na relaciji Izetbegović – Erdoğan.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Tek sada, kada je otvoreno promovirana umreženost grupe “Srbska čast” – koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea – s entitetskim i s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ova i njoj slične grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane

Radi se o kupoprodaji. Zemlje iz regije posljednjih godina rješavaju se svojih viškova naoružanja i vojne opreme koja datira iz vremena JNA, prodavajući ga u iznosu od 1,2 milijarde eura na sirijskom tržištu preko Saudijske Arabije i njenih saveznika. Dio tog novca potrošen je u posljednje tri godine za kupovinu korištenog, ali modernijeg naoružanja i vojne opreme od vojski Rusije, Njemačke i SAD-a. Sve protekle vojne nabavke susjeda BiH kreću se unutar parametara Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan od strane učesnika i pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma, o nabavkama oružja od strane Srbije i Hrvatske. Stoga, nema realne opasnosti za neke nove sukobe na Balkanu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!