Umoljani: selo sa spomenikom kulture od svjetskog značaja

Nekropola stećaka na Dolovima upisana je ljetos na Listu UNESCO-a, a džamija je od 2008. godine na popisu nacionalni spomenika

Ovdje je svaki korak umotan dahom legende. I ime im izvire otud. Iz dubine stoljeća, kao baklja, prenosi se priča kako je aždaha nekad u omaglinama vremena izašla iz kanjona Rakitnice i krenula uništiti selo i pojesti sve živo pred sobom. Vijugala je od rijeke sablasno probijajući se kroz vrleti. Bila je tako teška da se zemlja pod njom uvijala, kamenje se krunilo, pucalo je stijenje i sve se treslo kao da je potres.

Mještani su tog dana bili okupljeni na teferiču, molili su se na otvorenom kao i njihovi preci. Prepadnuti, pobjegli su s hodžom na vrh najvišeg brda. Gledajući aždahu kako se približava njihovim kućama, ništa drugo nije im preostalo nego da upute dovu Bogu da ih spasi. I Svevišnji je pokazao svu raskoš svoje milosti. U posljednjem trenu, kad je već počela da gamiže uz brdo, zaustavio je aždahu i okamenio je naočigled sviju. Otad se ovo selo zove Umoljani, po ljudima koji su uspjeli umoliti Gospoda da ih kutariše vanvremene nemani.

Ko ne vjeruje, neka pogleda obrise u brdu Pošiljak, a kad se popne gore, neka zavijuga pogledom niz Studeni potok. Kamenje je na Pošiljku crvenkasto, za razliku od sveg ostalog uokolo, sve do bijelih vrhova Bjelašnice. Zadubi li se čovjek malo detaljnije u njegov raspored, pred očima će mu se pojaviti oblici koji podsjećaju na zmiju uvijenu oko brda. Iznad, na samom vrhu, otvara se travnati plato dovoljan da na njega, zgrljepljeni u stoglavom očajanju, stanu žitelji omanjeg sela. S druge strane, pod brdom, migoljeći ispod mitskih vrhova Bjelašnice, Studeni potok prosjekao je korito kao da hoće potvrditi priču kako je ovdje nekada vijugala neman. Tom su pričom stoljećima Umoljani raskivali ledene planinske noći i razbijali zavijanje izgladnjelih vukova.

Nema tog roba Božijeg koji se rodio ovdje, a da legendom o aždahi nije vezan za ovo stijenje, neraskidivo kao pupčanom vrpcom. Za realniju i logici bližu priču niko ne mari. Eto je tamo kao da odmahuju. Ona u sebi ne nosi ni mističnost niti ih povezuje s vremenima dubljim od pamćenja i historijskog zapisa, nikakvom dramatičnošću nije protkana. Ali mora se i ona spomenuti. Prema njoj, selo je dobilo ime po Humu. Prvi ljudi koji su ovdje zakopali temelj za kuću doselili su otud. Bili su to stočari koji su ljeti, uslijed suša u Hercegovini, dovodili stada na ispašu pa su naposljetku odlučili izgraditi ovdje stalan dom. Mještani ostalih zabjelašničkih sela zvali su ih Humljani sve dok ovo “h” nije nesretno ispalo, pretvorilo se u “o” i ugnijezdilo se nakon “u” i “m” – Umoljani. Odmah ispod Pošiljka nekoliko katuna podsjeća današnje mještane na njihove davne pretke.

Selo najavljuju mašeti. Poput kakve predstraže, čuče na hrbatu kose nad mjestom kojeg ovdje zovu Dolovi. Neobična je to nekropola. Za razliku od ostalih koje susrećete širom Bosne, na ovoj stećci nisu u pravilnim redovima sabijeni jedan uz drugog. Ovdje su razbacani dužinom kose po njenom samom vrhu, iznad krivudave ceste za Umoljane, kao da su se uhvatili u vječno kolo. S kose se na sve strane proteže širok pogled zatvoren veličanstvenim vrhovima i usjecima između kojih se probija Rakitnica. Trebalo ih je, onolike, dovući na sami vrh. Ali taj napor bio je zanemariv pred pogledom kojeg je kosa nudila za vječnost. Od ove godine ovo groblje predstavlja biser u riznici svjetskog kulturnog naslijeđa, jedna je od dvadeset nekropola u Bosni i Hercegovini upisanih na UNSECO-ovu Listu svjetske baštine. Sad se Umoljani mogu pohvaliti da imaju i spomenik kulture od svjetskog značaja.

I ovi kami izniknuli su iz omagline vremena. Legenda kaže da su ovdje sahranjeni svatovi, i to dvojni. Imali su nesreću da su u istom danu pošli po istu mladu. Ali ne i u isto vrijeme. Jedni su se vraćali s nevjestom koja se nije mogla odlučiti između dvaju ljepotana pa se obećala obojici, a drugi su tek išli po nju. Sudarili su se baš nad Dolovima. Nastala je opća tučnjava, bilo se svim i svačim, tako žestoko da niko nije preživio. Svako je sahranjen na mjestu gdje se sastavio sa smrću. Gledani iz daljine, stećci na njihovim grobovima liče na bijelo kolo pečuraka.

Prije nego se pred okom otvore umoljanski krovovi zagubljeni među stoljetnim krošnjama, mora se proći još jedna straža. I ona je smještena na samom hrbatu kose koja se proteže u visini ceste i s nje se pruža pogled sve do kanjona Rakitnice, i dalje, sve do goletnih vrhova. Ovdje su samo četiri groba. Poredana su u pravilnom nizu niz hrbat, čija debljina iznosi taman toliko da se preko njega pruži grob. Svaki mezar ima po dva nišana, ukopana na samim rubovima hrbata, pravilno, kao osam vojnika postrojenih u dva reda. Kao da drže vječnu stražu nad nekakvim tajanstvenim prolazom. Samo prvi grob do ceste ima nadglavni nišan s turbanom. Ostali su isklesani u vrijeme kada se mašet uspravio i počeo uzimati oblik nišana. Motivi na njima isti su oni koji krase stećke u Dolovima: ispupčenja u obliku jabuka, mjesec i rozeta. Ovdje su zasigurno sahranjeni pripadnici prvih generacija mirskih ljudi koji su se odrekli učenja tad već obezglavljene Crkve bosanske. Zasigurno se radilo o najvažnijim ljudima u selu.

Dok obilazi oko nišana, bojažljivo se čuvajući da iz poštovanja prema kostima pod zemljom ne staje u prostor između njih, prisjeća se čovjek onog što je kazala historija. Kaže ona da se u popisu sandžaka Bosna iz 1468. godine, od stalnih naselja u ovom području, spominje samo selo Umoljani. Tad je ovdje bila 31 kuća vojničke rezerve Neretve, u timaru nekog Skendera, gulama, iliti roba sultanovog. U popisu nastalom dvadeset godina poslije, u Umoljanima se javlja prva generacija muslimana: Ahmed, sin Milobrada, Mehmed, sin Marka, Jusuf, sin Milobrada… Neki od ovih ahmeda, mehmeda ili jusufa već petsto godina leže ovdje, na vječitoj straži pred svojim selom koje je, evo, izdržalo sve zluradosti nemilosrdnih balkanskih stoljeća.

Dobrodošlicu u selo, kao nigdje, poželjet će vam džamija oko koje bezbrižno pasu krave. Kažu da je nekada bila usred sela, a onda su kuće, radi boljih pašnjaka, ali i izvora Sedrenik, ispod samog Pošiljka, na kojem i danas stoje vodenice, pomaknute prema planini, a džamija ostala ovdje. Često se Umoljani spomenu i dvjesta godina starog jasena koji se uzdizao iznad džamije. U njegovoj hladovini vodili su se razgovori prije i poslije namaza, prepričavale se priče, komentirali događaji i bistrila politika, sve dok nije nesretno posječen, a iza njega ostala nepojmljiva praznina. Vjeruje se da je u cijeloj Bosni od ove starija samo Turhan Emin‑begova džamija u Ustikolini. Ustvari, ovdje je prvo bila džamija-brvanara, a 1882. godine srušena je i na istom mjestu podignuta sadašnja, od kamena. Govori se da je u temelje uzidano nekoliko stećaka. Gradili su je majstori iz Popova polja koji su tad u Hercegovini zidali austrijsku policijsku stanicu poznatu kao “Kasarna”. Kao uzor poslužila im je džamija u selu Kotezi, spaljena 1942. godine, a ostaci joj se mogu vidjeti i danas.

U vezi s ovom džamijom ispredena je posljednja legenda u Umoljanima. U vrijeme je proteklog rata selo spaljeno, a vatra jedino nije dotakla njihovu džamiju s endemičnom planinskom munarom. Legenda kaže da se prije rata jednom oficiru Jugoslavenske narodne armije razboljelo dijete. Nijedan doktor u Jugoslaviji nije mu uspio pomoći i roditelji gotovo da su digli ruke od borbe s tajanstvenom bolešću. A onda je do njih došao glas da lijek mogu naći kod umoljanskog imama. I našli su ga. Dijete je ozdravilo taman nekako pred rat.

Kada je Kradžićeva vojska napala zabjelašnička sela, među njima je bio i taj oficir koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih oficira pljačkaške i piromanske vojske. Ali, kada je trebalo spaliti Umoljane, sjetio se on hodže i zapisa kojim mu je spasio dijete. Prvi mještani koji su se nakon rata vratili u svoje porušeno selo kažu da su na gredi iznad ulaza zatekli natpis “Ne – Lazar”. Druga priča kaže da nije bilo riječ o hodži nego o doktoru Mustafi Pintolu, porijeklom iz Umoljana, koji je spasio dijete nekom oficiru iz Gacka. Vjerodostojnost ove priče mogao bi potvrditi jedan natpis na dijelu stropne konstrukcije mahfila, u pretprostoru džamije, prije drugih ulaznih vrata u glavni molitveni prostor. Ondje su članovi državne Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika našli natpis urezan u gredu, ćirilicom je pisalo: “Gatački četnici.” Ima i onih koji pričaju kako je taj tamo Lazar poručio svojim vojnicima da ne spaljuju džamiju jer je u njoj sve vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu čuvana Sarajevska Hagada.

A možda je taj Lazar bio tek neki potomak nekog od hercegovačkih majstora koji su prije nešto više od sto godina radili na ovoj džamiji, pa se u njihovoj porodici zadržala priča o tome kako je njihov predak gradio muslimansku bogomolju u Umoljanima. Ako je istinita prva priča, zašto bi zaštitio samo džamiju? Zašto ne bi zaštitio i mekteb usred sela jer je u njemu hodža koji mu je spasio dijete provodio vremena koliko i u džamiji, i on je bio njegov. A s druge strane, ako je tačna priča da nije riječ o hodži, već o doktoru, onda bi valjda trebao poštedjeti i cijelo selo. I s treće strane, ako je nije dao zapaliti jer je imao saznanje da je ovdje u Drugom svjetskom ratu donesena Sarajevska Hagada iz Zemaljskog muzeja i da su je ovi ljudi cijelog rata krili riskirajući vlastite živote, zar nije cijelo selo zaslužilo da ne bude spaljeno…

Bezbroj pitanja od kojih se zavrti u glavi. Lakše je sve uzeti zdravo za gotovo i nastaviti dalje. Zato valjda i postoje legende. One nas ukorjenjuju u prostor i uziđuju u vrijeme, s njima mi ga opipavamo, sigurni da smo još uvijek tu i da ono prolazi mimo nas, i kroz nas same, izniče iz naših života i kalemi se na naše smrti. Možda baš u činjenici da se u ovom selu na svakom koraku zaplićemo u gusto kolo legendi i leži tajna njegova višestoljetnog opstanka usred negostoljubivih planinskih vrleti, tu, pod samim čelom namrštene Bjelašnice.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!