Umjetnost je bilo pronaći ono od čega će se stvarati umjetnosti

Inspiracije je bilo napretek. Klasični je materijal nestao. Imali smo samo ono što smo mogli zagrabiti s površine golog asfalta. Sakupljao sam eksplodirane granate i sastavljao ih u cvjetove

Sjedio sam sam u klasi treće godine kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Nije bilo nikoga na cijelom spratu. Prazninu i tišinu poremetio bi poneki pucanj, a vjetar bi nategao foliju zalijepljenu preko polupanih prozora. Zgrada Akademije bila je nekoliko puta pogođena granatama, rupa na kupoli izgledala je sablasno, voda je curila na sve strane. Raja je, ipak, dolazila tih dana. Trebalo je pretrčati preko mosta pod snajperskom vatrom, riskirati život da bi se nešto slikalo i crtalo. Pokušavalo se na momente vratiti u kakvu-takvu normalu i ignorirati pakao koji je postajao gori.

Znalo se zasjesti u portirnici kod Zuke. Slušao se radio, prepričavale anegdote i vicevi. Adnan Begić živio je u jednoj od podrumskih klasa grafike, u totalnom mraku. Izgledao je kao avet, iznuren od gladi i loših vijesti. Svratio bih do njega često, kalemili smo cigaru na cigaru i listali Flash Art, koji je donio neki strani novinar. Dolazak časopisa bio je vrijedan paljenja svijeće. Bili smo gladni informacija iz vanjskog svijeta, upijali smo sve poput spužve. Imena umjetnika za koje nikad nismo čuli, a koja su se ponavljala od članka do članka, davala su nam neku ideju ko bi to mogao biti “in”. Sve je brujalo o nekom Damienu Hirstu, Georgeu Bazelitzu, Fischli-Weissu, Jeffu Coonsu, Barbari Kruger. Ilustracije radova nisu govorile mnogo, ali bilo je bolje od ničega.

Inspiracije je bilo napretek, radili smo obojica što smo više mogli. Klasični je materijal nestao. Imali smo samo ono što smo mogli zagrabiti s površine golog asfalta. Sakupljao sam eksplodirane granate i sastavljao ih u cvjetove. Pronalazio sam gelerima probušene oluke i farbao ih u crveno. Izgledali su poput poderanih arterija. Prosipao sam boje kao Jackson Pollock po svemu što sam mogao naći, više od bijesa, a manje iz umjetničkih pobuda. Sve se oko mene rušilo, pa su se rušila i moja dotadašnja uvjerenja.

Prije rata sam se gnušao svega što je bilo “moderno” ili “savremeno”. Bio sam mrtvi klasičar s povremenim izletima u nešto što nisam mogao objasniti ni sebi ni drugima. Stihijski rad uvijek je bio terapeutske prirode. A nisam ni imao neke potrebe da se guram i trpam, nisam bio ambiciozan, budućnost me nije mnogo zanimala. Ponekad bih započeo posao, neku sito štampu u zagušljivom podrumu, ali sve bi to propalo jer ništa nisam htio ozbiljno raditi. Zezancija je bila iznad svega. I kao i svaki drugi noj, gurao sam glavu u pijesak.

Strani novinari, fotografi, filmadžije dolazili su sve češće u Sarajevo. Pored svakodnevne krvave realnosti, zanimale su ih i priče kreativaca koji su stvarali pod opsadom. Interesirala ih je naša umjetnost i patnja koju smo im naplaćivali u cigaretama i benzinu, a neki sretnici među nama znali su hajrovati ručak ili večeru na mjestima u kojima inače nismo imali pristupa.

Jednom su me prilikom novinari strpali u auto i odveli u “Holiday Inn” da se nešto prezalogaji. Naručili su mi odrezak. Meso nisam vidio od početka rata. Mislio sam da sanjam, da će me neko na kraju, ipak, izbaciti. Dok su njih troje pričali ko je taj dan šta “upecao” za svoju medijsku kuću, ja sam odrezak pred sobom doslovno progutao i oblizao tanjur. A onda sam zurio u njihove tanjire koje ovi jedva da su bili dotakli. Kad su završili s pričom, uslijedio je razlaz. Ustali smo od stola. Njihovi hladni odresci, skoro netaknuti, ležali su u tanjirima. Kontao sam kako da ih pokupim. Neprijatno mi je bilo reći da ću još malo ostati, da “imam tu nekog posla”, “da se s nekim tamo trebam pozdraviti”. Izlazili smo, a ja sam se u sebi lomio. “A u p.m.!”, pomislih, “idem nazad.”

“Zaboravio sam cigarete”, učini mi se kao dobar izgovor, i krenuh prema stolu. Ali, konobar se stvorio u sekundi i samo što nije bio pomeo tanjire kad sam ga zaustavio. U tri skoka našao sam se pred njim. Rukama sam zagrabio sva tri odreska i ugurao ih u džepove. Proćelavi konobar u bordo sakou i s otegnutom leptir‑mašnom ustuknuo je. Pogledao me s prezirom kao džukca koji je navalio na salamu ispalu iz sendviča u blato.

Dok sam sustizao novinare, mast i sos cijedili su se iz jakne i kapali po pantalonama.

Izašli smo. Oni su sjeli u auto, a ja sam pješke pošao nazad na Akademiju. Žureći da me šta ne pogodi, žvakao sam meso kao da će mi ga neko ukrasti, kao hijena u bijegu od drugih hijena s nogom od zebre u čeljustima. Ali, avaj, moj stomak nije mogao podnijeti toliku količinu masne i teške hrane pa je sve završilo u travi obližnjeg parka.

Opet gladan, odvalih poleđinu nekog odbačenog ormara. Odnio sam je na Akademiju i izrezao na četiri dijela. Otvorio sam kante polikolora koje sam našao u nekim ruševinama i počeo slikati. Nije bilo važno šta. Četka i boje same su išle svojim putem. Nisam imao nikakve kontrole nad njima. Totalno uronjen u rad, nisam primijetio da je napolju počelo granatiranje, da pada mrak, da mi se stomak zalijepio za leđa. Bio sam sretan čineći ono što volim, ma koliko to kratko trajalo. Svaki minut proveden u slikanju bio je minut ukraden od rata.

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!