Umjesto ubijenog sina, JNA im poslala tijelo nepoznatog čovjeka

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

Nacionalizam i fašizam počeli su razarati Jugoslaviju mnogo prije 1991. godine. Idejnu platformu genocidu, etničkim čišćenjima i masovnim ubistvima osmislila je još osamdesetih godina Srpska akademija nauka, potpomognuta Srpskom pravoslavnom crkvom i najvišim partijskim i državnim rukovodiocima, što se naročito manifestiralo na Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je bivala sve manje jugoslavenska, da bi neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu postala isključivo srpska i crnogorska. U knjizi Mama, moram im glavu dati…, koja predstavlja prvu ozbiljnu studiju o stradanju vojnika-regruta u JNA neposredno pred početak agresije, ilustrirajući svoje tvrdnje brojnim primjerima i živim svjedocima, dokumentima i fotografijama, Nihad Halilbegović piše: “Ponekad su bez ikakvog razloga hapšeni i na montiranim procesima suđeni i kažnjavani vojnici nesrpske i necrnogorske nacionalnosti. KOS je činio sve da zavadi vojnike raznim podmetanjima, montiranim krađama, provociranjem i vrijeđanjem, a posebno vojnike albanske nacionalnosti.”

Vojnici nesrpske i necrnogorske nacionalnosti postali su žrtve nabujalog nacionalizma. “Ubijale su ih njihove starješine i kolege u kasarnama, na vojnim poligonima, ratištima, samo zato što su Bošnjaci, Hrvati i Albanci”, objašnjava Halilbegović, navodeći konkretne slučajeve ubistava i mučenja regruta nesrpske nacionalnosti. “Dešavalo se i to da su u mrtvačkim sanducima, umjesto ubijenih vojnika, vojne vlasti slale sasvim druge osobe, vjerovatno one koje su imali u hladnjačama mrtvačnica. To su bili strahoviti šokovi za roditelje, a za dželate iz JNA još jedna prilika da se naslađuju u tragediji ožalošćenih porodica”, piše Halilbegović. Takva je sudbina zadesila Eseda i Fatimu, roditelje Almira Omanovića, ubijenog u okolici Knina 1991. godine.

U KOVČEGU JE BILO TIJELO NEPOZNATOG ČOVJEKA

“Meni je sedamdeset i pet godina, a vidiš u kakvoj sam snazi. Da me nije snašlo ovo sa sinom i da nisam tolike godine proveo tragajući za istinom o njemu, sigurno bih živio sto godina”, počinje svoju priču Esed Omanović, starac iz Žepe čija bi fizička snaga i kondicija postidjela mnoge mladiće. Dok smireno pripovijeda o tragičnoj sudbini najstarijeg sina, nana Fatima tek ponekim komentarom potvrdi njegovu misao. Šutnja i uzdah između rečenica i suze na Fatiminom licu svjedoče o njihovoj dugogodišnjoj borbi da saznaju istinu i izbore se za bašluk pred kojim će sinu učiti Fatihu.

“Almir je naše prvo dijete. Rodio se 1972. godine u Višegradu. Bio je čestito dijete i svi su ga voljeli. Svoje obaveze shvatao je ozbiljno. Tako je htio da na vrijeme odsluži vojni rok te nesretne 1991. godine. Odem ti ja u Rogaticu i prijavim ga. Oni su njega odmah potražili i poslali ga u Pirot, u Jugoslavensku narodnu armiju. Kad smo mu otišli na zakletvu, već je bio počeo rat u Sloveniji. On veli majci: ‘Ako do šta dođe, ja ću biti njihova prva meta.’ Čim je dao zakletvu, oćerali su ga na Knin, na ratište”, prisjeća se Esed.

Kad su mu poslali posljednje pismo, koje nikad nije dobio, što su naslutili jer nisu dobili odgovor, Almirovi roditelji predosjetili su da mu se nešto desilo.

“Jedan dan ja sam sij'o pšenicu gore u polju, kad dođoše dvojica milicionera i rekoše da me traži komandir dolje u džamiji. Ja i moja kćerka odemo dolje, kad vidim tri-četiri oficira sjede, s njima dvojica doktora. Čim sam ih vidio, znao sam. Pit'o sam: ‘Je l’ istina da ste mi sina uništili?’ Oni su samo slegnuli ramenima. Nešta su onda pričali i pitali me želim li da dođe vojske na sahranu. Ja sam rek’o da mogu doći mladi vojnici, ali da se ne usuđuju slati rezerviste. Oni tad nisu bili dovezli tijelo. Žena i ja odemo u Sarajevu, u Crveni krst, da vidimo što nam ne šalju tijelo. Oni nam rekoše da Almira nema ni među mrtvima ni među zarobljenima. Opet mi odemo, drugi put, pa treći put, a oni mi isto govore. Nema ga nigdje. Onda je došla milicija da vidi šta da se radi, pa su tek poslije sedam do deset dana poslali tijelo. Moj je brat razvalio sanduk i vidio da nisu poslali Almirovo, već tijelo nekog nepoznatog čovjeka. Dolje mi odemo prema džamiji i sretamo djecu, a djeca lete i viču: ‘Nije ono Almir’”, pripovijeda Esed.

 “AKO NE PREUZMEŠ TIJELO, MI ĆEMO GA BACITI”

Kad je otvoren posmrtni sanduk, među prisutnima je bio i doktor Heljo. “On je kao doktor odmah rek’o da to nije tijelo momka od osamn’est godina, već čovjeka od trideset i pet godina starosti. Tijelo je već bilo u fazi raspadanja, ali ja sam bio siguran da to nije Almir. Heljo uze one dlake po prsima, da izviniš, osta mu puna ruka dlaka. Pitam ja njega šta bi on sad radio, a on veli da bi to vratio”, prisjeća se Esed, a Fatima potvrđuje njegove riječi: “I ja sam gledala to tijelo. Kod Almira su bila srasla ova dva prsta, a na tom tijelu prsti su bili normalni, nisu bili srasli. Po tom sam bila sigurna da to nije Almir”, kaže Fatima.

“Ja sam zvao miliciju i tražio da se tijelo vrati. Oni su tako uradili i odvezli ga u Sarajevo. Onda smo mi otišli u Sarajevo, burazer i ja, i ovi su nama počeli muljati i lagati. Pošalju nas u bolnicu, da kao vidimo šta ćemo i kako ćemo, i mi ti odmah tamo. Dođemo gore, kad doktor reče da smo uranili, da dođemo kasnije, i mi ti odemo nešto pojesti, pa nazad. Kad smo se vratili, pun je hodnik njih, vojnih lica i doktora. Uđemo unutra i posjedamo, a na stolu položeno ono tijelo što su nam ga poslali i koje smo im vratili. Gledam ja opet, vidim žute dlake i po glavi i po prsima, a i brada žuta. Pitaju oni mene kako nisam pozn’o tijelo, a otisak prsta potvrdio da je to Almir. Neki načelnik iz sarajevske milicije reče mi da će oni to tijelo baciti negdje ako ga ne želim preuzeti, a uporno me uvjeravaju da je to moje dijete. Pitam ja njega: ‘Kako ćeš ti znati moje dijete bolje od mene?’ On reče da je njima taj otisak prsta sve potvrdio. A tijelo je bilo u fazi raspadanja, kad uzmeš dio kože, on samo sklizne s mesa i kostiju. Baš onako k'o truhla tikva, ako si kad vidio kako izgleda truhla tikva. Velim ja njemu da se s ovak’og tijela i ne može uzeti otisak prsta, već samo otisak kosti. Počeše oni nešta muljati, a jedna ženska i Vehbija Karić samo ‘vako ramenima slegoše. Opet ja njima govorim da moje dijete nije žuto, a oni vele da je to od Sunca. A u mene brat bio opasan, pa im odmah nešto krupno opsova i u lice im reče da lažu, da se vojska šiša i da ima šljem, da to ne može biti istina. Oni se na to nisu obazirali. Samo rekoše da će tijelo poslati za dva dana, da je to konačno”, ispričao je Esed i duboko uzdahnuo.

Esedov brat također je imao sina koji je u to vrijeme bio u JNA, gdje je služio redovni vojni rok. Nakon što su razočarani izišli iz bolnice, otišli su do kasarne kod turbeta “Sedam braće” da pokušaju dobiti dozvolu da sin Esedovog brata dođe na dženazu i da ga tako izvuku iz ralja Armije. “Jedan visoki oficir nazv’o je komandu i našao Dinu, mog bratića. Tako se Dino vratio u Žepu i spasio vojne službe. Eno ga u Kiseljaku, živ i dan danas, fala Bogu”, kaže Esed.

TUŽIO SRBIJU I DOBIO SPOR

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo, pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovljevim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine.

“Amor Mašović je došao sa stručnim timom 2009. godine, da se ekshumira tijelo pokopano iznad džamije kako bi utvrdio njegov identitet. “More bit’ da neko i za tim kostima traga, pa nam je bilo drago što su došli. I to je nečije dijete – samo mi je to prolazilo kroz glavu. Došlo je njih podosta, iz Tuzle, Sarajeva, s Pala… Jedni pišu, jedni pitaju, jedni snimaju. Jedan žućo upade dole i izvuče sanduk. Čim je otvorio sanduk, ja sam pozn'o da je to moje dijete, moj Almir. Čim sam mu vidio oblik zuba, bio sam siguran da je to Almir. Nije to bilo tijelo koje su poslali prvi put. Drugi put su stvarno poslali Almirovo tijelo, a nisu nam rekli. Rekli su da će vratiti isto ono tijelo i uvjeravali nas da je to Almir. DNK analiza ustanovila je da sam bio u pravu. Bio je to Almir, ukopan u svom mjestu, iznad svoje džamije. Mi smo dvadeset godina tragali za njim, slušali glasine kako je živ, kako ima porodicu, sumnjali u to, tražili mu kosti. Ljudi su me uvjeravali da su s njim pili kahvu. Ma kad bih ti ja sad prič’o šta smo sve prošli u tih dvadeset godina, ti bi roman mog’o napisati. A on sve vrijeme bio ukopan tu gdje je i trebao biti ukopan. Žena mi deset dana nije ništa jela ni pila. Bilo joj došlo da umre. Eto šta nam je uradila JNA. Očito su imali pravo tijelo i prvi put, al’ su htjeli provocirati. Bilo je ljudi kojima su poslali samo čizmu punu pijeska. I to su samo Bošnjacima radili! To ne smijemo zaboraviti, nikako”, naglašava Esed.

Esed je 2005. godine tužio državu Srbiju. “Jedna ženska bila je sudinica i bila je stvarno korektna. Rekla je da su oni nudili vojsci da plate troškove, što je vojska odbila, ali je sud naložio da vojska mora snositi troškove. Sve su oni znali, u bobu, i gdje je poginuo, i sve o njemu. Dobili smo 15.000 maraka odštete, ali da mi daju čitavu Evropu, meni to ništa ne znači. Mog dijeta više nema. Mene boli što Bošnjaci nisu imali takav odnos prema meni. Bošnjaci su mi govorili da je on poginuo u četničkoj vojsci i da nemamo nikakva prava zbog toga. Pa ti ostani u pameti. Odvedu ti dijete protiv njegove volje, pogine u toj vojsci, daju ti pogrešno tijelo i kažu da će to tijelo ponovo poslati, a onda kad pošalju, ti to ukopaš i nastaviš tražiti svoje dijete, a oni ti drugi put stvarno njega poslali, samo ti to ne znaš, i onda ti naši kažu da je on bio četnik. Jedne prilike zamalo nisam ubio neku službenicu kad mi je tako u lice rekla da nemam nikakva prava jer mi je dijete u četnicima poginuloֺ”, prisjeća se Esed vidno ljutit. Kaže da ga posebno boli što uviđa da su mnogi njegovi poznanici zaboravili kroz šta su prošli od 1992. do 1995. godine. To mu, kaže, teže pada nego logor i sve kroz šta je prošao.

Stamen i prkosan, Esed je nastavio živjeti u svojoj Žepi, gdje sa ženom i jednim sinom proživljava staračke dane. Radost mu donosi unuk kojem je dao ime po sinu Almiru. S njim sad ode do sinova mezara, tužan što ga nema, a sretan što mu ima gdje proučiti Fatihu. Kaže da se tragičnost sudbine najbolje vidi u tome što, kad dođeš na mezar, možeš osjetiti i radost, jer si siguran da u njemu leži tvoje dijete.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!