Umjesto in memoriama: 260 godina od smaknuća braće Morić

Upoznao sam jednu djevojku u Morića hanu. Tu počinje priča, moja, mlađahne djevojke i braće Morić. Kakvih je samo gostiju i nesretnih musafirskih sudbina vidio taj han, to samo veliki Gospodar zna. Šljeglo je tu što s Mašrika, što s Magreba, što na konju, što na kamilama iz Carigrada i butum dunjaluka. Tako mene zapade da budem jedan u nizu musafira. Tu gdje su dva brata janjičara vodila svoje bitke, ni sam nisam bio bez mejdana, malo drukčijeg i slađeg

 

Loši đaci historije, kakav sam bio i sam kao nezainteresirani dječačić opčinjen igrom onomad kad se u škole išlo, ponavljajući je, izlizaše frazu o gospođi historiji kao navodnoj učiteljici života, pa sam je, kao pravi ahmak, isto tako bespotrebno ponavljao ne razmišljajući šta to, zapravo, znači. A to, samo po sebi, i da je pametno, nije isplativo, jer znanje je poput lijepog ruha – ako se puno haba, vrijednost mu je manja. Pitanje je šta su Latini tom izrekom željeli objasniti i ima li u tome išta mudro? Ali bijah tada, isto tako, mišljenja da historija nikoga, ničemu i nikada nije ništa naučila, pa makar to bilo na klimavim nogama. Ali opet, eto, meni je pripala sreća ili nesreća, da ne kažem čast, da se moj život znakovito ispreplete s određenim historijskim likovima iz jednog drukčijeg prošlog vremena, nimalo luđeg i mahnitijeg od ovog današnjeg.

Upoznao sam jednu djevojku u Morića hanu. Tu počinje priča, moja, mlađahne djevojke i braće Morić. Kakvih je samo gostiju i nesretnih musafirskih sudbina vidio taj han, to samo veliki Gospodar zna. Šljeglo je tu što s Mašrika, što s Magreba, što na konju, što na kamilama iz Carigrada i butum dunjaluka. Tako mene zapade da budem jedan u nizu musafira. Tu gdje su dva brata janjičara vodila svoje bitke, ni sam nisam bio bez mejdana, malo drukčijeg i slađeg, ljubavnog.

Bijah, rekoh, loš đak historije, pa mi ti Morići nisu bili bliski, osim one pjesme što se u saz kuca, ne znadoh više o njima ništa. I tako ta djevojka pođe sa mnom rame uz rame da, umjesto saza, potpeticama cipela, izlazeći iz Morića hana, kucka kaldrmu po Saračima. Tako smo kroz Gazijinu ulicu udarili na Latinsku ćupriju i u hladovini stoljetnih krošnji hrasta i jablana, u sparnim ljetnim danima, uz diskretne zvuke klavira, ašikovali u tada tek obnovljenom muzičkom paviljonu At Mejdana.

Pamet je lijepa, pa makar bila i naknadna, te kasnije saznadoh da su baš na toj lokaciji nesretni Morići uhvaćeni jer je čaršiji bilo dogorjelo do nokata, a samo dan nakon što su uvakufili jedan mlin na Miljacki i prihod od tog mlina namijenili kao sadaku jetimima. Čudnog li nauma, gledajući iz sadašnjeg vakta, nanijetili jetimima ni manje ni više nego u časnoj Meki. Mlin je kasnije odnijela nabujala Miljacka, muzički paviljon u drukčijem zlu odnese nered rata kao što je niz vodu bačen život braće Morić.

Neki bi rekli: slučajnostima nema kraja, pa se je ne mogu naiščuđavati otkud baš da nabasam i smirim se povrh Kovača, preciznije na Jekovcu, gledajući iz stana na niz bijelih šehidskih nišana. Stanovah par koraka iznad ulice Halilbašića, koji Morićima bijaše dušmanin i opozicija. Lijepo mi bješe na istom onom Jekovcu, kojim su svezana sprovedena nesretna braća dok je majka Morića uzalud molila dželata za život svojih sinova. Vjerovala je dželatu, ali, nakon smrti sinova, zarekla se da neće piti, jesti i izaći iz halvata. Trajalo je to nekoliko dana, a onda je huda izašla i kazala: “Glad nadjača jad.” Zemlja tvrda – nebo visoko.

Poslije preselim na Vratnik, odakle je bila i spomenuta djevojka, u ulicu junaka Mustaj-bega Ličkog, tik iznad Ulice Ispod oraha, a odmah ispod vratničkog utvrđenja Bijela tabija. Tu gdje su braća Morići u bijeloj tvrđavi tamničili i pod svilen gajtan prinijeli bijeli vrat, time dovodeći do kraja svoj jogunasti život, trošio sam dane svog tada, mogu rahat reći, lagodna života. Provodeći ga u nadnošenju glave nad knjigom i spremajući se tako za ono što me u budućnosti u životu čeka. Ljepše je to i lakše od gajtana.

Poslije je ta priča s djevojkom postala pomalo ozbiljna kao što je ozbiljna smrt braće Morić, samo što, za razliku od smrti, nije bila hladna, pa se došlo do stadija kada se nazirala nova životna stranica. I tako se odlučismo za nikah. Nikah je arpski termin za brak, a još označava kišu koja se izmiješa sa zemljom, te grane drveća koje se međusobno isprepliću, ali i tvrđavu. Nema to veze s ovim bijelim utvrđenjem što ga maločas spomenuh, u kojem je pravda omča oko vrata, nego je to tvrđava od loših djela i insanskog edebsuzluka, lijepo pejgamberskim jezikom rečeno pola dina.

Tri sam puta rekao dječački uzbuđeno: Uzimam! Uzimam! Uzimam!, bez imalo dvoumljenja. Nakon svečanosti vjenčanja, izađem iz Hadžijske džamije podno Alifakovca, tik pored munare podignem ruke otvorenih dlanova prema nebu i proučim Fatihu okrenut prema dva, djelomično atmosferilijama nagrizena i u zeleno obojena, santračem ograđena, kamena aginska nišana braće Morić. Tu njihov daidža svojevremeno podiže mekteb i pekaru, tu je mezarje roda Morića. Hans Fritz na to bi rekao, gledajući ili opisujući svoje soldate Bošnjake: Kismet, brate! Sudbina!

Bilo bi prepotentno reći da sam u međuvremenu mnogo naučio iz historije i da se u mom životu ne ponavlja ono što se stoljećima ponavlja u darovanim nam životima, ali, bar kada je riječ o ovoj šeherskoj partikulariji, historija i ova priča, pored određenih podudarnosti, nemaju suštinski bitnih redova.

Historija svoje retke piše krvlju, i treba se nje dobro paziti, jer kad zec proleti između koljena, kasno ih je skupljat. Srećom, život nisu samo krv i jed, ne treba gubiti nadu, jer ponekad priča, na istim mjestima i u različitim vremenima, biva različito ispisana i drukčije odživljena. Nekada krvlju, a nekad blagim osmijehom i lijepim sjećanjem na Morića han, Sarače, At Mejdan, Baščaršiju, Kovače, Jekovac, Vratnik, Bijelu tabiju, Alifakovac, Hadžijsku džamiju, Ibru Morića, Pašu Morića i iskrenu ljubav…

 

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Bosna 06.09.2017.

    U Sarajevu na Dolac Malti zive posljednji sarajevski Morici – Asim (oko 80 godina) i sin Mustafa (oko 60 godina).Mustafa ,nazalost,nema djece i izgleda da se loza Morica gasi.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!