Umjesto Bruxellesa, Dodik bi Beograd

Prema Dodikovoj teoriji, stranci su Švabe, Norvežani, Amerikanci itd., što oni bez sumnje jesu, dok su Srbijanci, Rusi, donekle i Francuzi, bezmalo autohtono stanovništvo čiji bi politički prvaci u pogledu odlučivanja o budućnosti BiH morali imati više prava od Bošnjaka

Ne birajući riječi, predsjednik manjeg bh. entiteta okomi se veoma često na “strance”. Događa se to kad god se njihove intervencije pa čak i retorika nezgodno ukrste s njegovim planovima i interesima. Prije nekoliko je dana u Istočnom Sarajevu Milorad Dodik ocijenio da Vijeće za sprovođenje mira u BiH predstavlja dramatičan primjer uplitanja stranog faktora u poslove BiH. “Odlučivati o BiH bez najvažnijih faktora u njoj iluzorna je priča. BiH i ne može da uspije ako ne postane vlasništvo domaćih ljudi, a da se stranci u to ne miješaju”, ponovio je po ko zna koji put Milorad Dodik. Njegov animozitet prema strancima, začinjen hvalama na račun sposobnosti domaćeg čovjeka, za neupućene u njegov naum gotovo je dirljiv.

Izrečene kvalifikacije bile bi čak i ohrabrujuće da u pitanju nije klasično obmanjivanje koje čak i u domenu političkih vjerovatnoća traje više nego previše. Njegova je demagogija od strane patriota ove zemlje prepoznata čak i u vrijeme kada je od istih onih na koje se danas obrušava serviran kao kooperativan srpski političar proevropske i socijaldemokratske orijentacije. Problem je samo što je one koji su razumijevali podvalu malo ko slušao. Većina će se puno kasnije uvjeriti da je u politiku “doveden” klasični manipulant općeg smjera. U cijeloj priči ostaje zagonetno samo da li su se stranci prevarili kad je njegov izbor u pitanju ili dogovorno obmanjuju i izluđuju javnost.

Međutim, evidentno je da Dodik ne smatra da su svi stranci nepoželjni. Zapravo, on ih samo razvrstava, pa bi jednima po svaku cijenu uskratio svaki oblik gostoprimstva, onemogućio svaki oblik djelovanja, pogotovo utjecaja na političke tokove, uz demagoške hvale na račun domaćih faktora i njihove sposobnosti da sami kreiraju budućnost zemlje. Paradoksalno je što njegova insistiranja na BiH kao vlasništvu domaćih ljudi prate prečesta i napadna prejudiciranja rezultata takvog načina dogovaranja koja ne podrazumijevaju njeno jačanje nego, naprotiv, “dogovor” o njenom nestanku s historijske pozornice. Za njega je to više nego očito tema oko čije bi dinamike domaći faktori trebali razgovarati.

Dodikov politički plan, koji se preočigledno u feasibility završnici svake njegove do sada javno prezentirane varijante iscrpljuje u nestanku BiH zasnovan je na neobičnoj vrsti demagogije, “teoriji” prema kojoj su stranci Švabe, Norvežani, Amerikanci itd., što oni bez sumnje jesu, dok su Srbijanci, Rusi, donekle i Francuzi, bezmalo autohtono stanovništvo čiji bi politički prvaci u pogledu odlučivanja o budućnosti BiH morali imati više prava od Bošnjaka. On vrlo dobro zna da bez inostranog uplitanja u Bosni baš nikada nije moguće izazvati ni ozbiljnije nemire, a kamoli šta raditi na političkoj destabilizaciji zemlje, zbog čega strance i selektira na poželjne i nepoželjne.

Dodik, dakle, nema ništa protiv “stranih intervencija”. On je samo zainteresiran za korekciju po kojoj bi vodstvo poželjne intervencije i arbitriranja u BiH umjesto Bruxellesu najradije povjerio Beogradu. Na koncu, takva je vrsta prizivanja u neku ruku već odavno stekla status tradicionalnog rezona svih prekrajača BiH u njenoj povijesti, ne isključujući naravno ni zainteresiranost druge strane, odnosno Hrvatske, koja u takvim povijesnim okolnostima redovno eskalira i koja je, radi “razvlačenja pameti”, uvijek dobrodošla.

U tom kontekstu, Dodikova politička filozofija ne razlikuje se ni po čemu od one koju je svojevremeno javno iza skupštinske govornice prezentirao Radovan Karadžić. Ni njegov prethodnik, dakle, prijeteći nestankom Bosni i Bošnjacima, ni u primisli nije imao da bi jedan takav posao mogao završiti bez podrške iz Beograda. Ona, dakako, nije izostala. To što se preračunao, kao i mnogi prije njega, drugi je problem. Kao što će se preračunati i Dodik bude li se bavio takvim kombinacijama. Jedini problem jeste što takva solucija u pravilu podrazumijeva puno krvi, zbog čega stranci ovoj zemlji trebaju. Naravno, ne Dodikovi “autohtoni stranci” nego oni koje bi on kao “opasnu smetnju” vlastitim planovima najradije udaljio iz cijele priče.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!