Umjerena naoblaka (dnevnik samotnjaka iz “Išareta”)

Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor

Ponekad se, iznenada, poznajete taj osjećaj, prisjetimo izvornog značenja neke riječi ili sintagme. Istinskog, prvotnog značenja. Jezik nam se tad učini bliži, jednostavniji, kao i oni kroz čija se grla, spoznaju i govor oblikovao, oni pređi, preci naši, koji su slogove s radošću ili zazorom izgovarali.

Tako, podignete pogled i primijetite kako se nebo naoblačuje. Teško je u tom trenutku odrediti šta se sve može dogoditi. U svakom slučaju, eto jedne sintagme iz meteorologije koja je često prisutna u našim životima. Upravo zato pitam. I sebe i vas, naravno. Jeste li ikad doveli u vezu oblake i čovjeka? Uzmite samo tu riječ oblačenje. Nije li to riječ s dvama značenjima? Jedno kad se odnosi na nebo iznad nas, a sasvim drugo kad se odnosi na nas same. Oblači se čisto nebo, oblači se go čovjek, nebo oblačinama, čovjek rubljem i odorama. Neodjeven čovjek nalik je, dakle, na sunčan dan.

No, očigledno bijaše to dosta davno kad su ljudi hodali neodjeveni, kad im je strana bila čak i umjerena naoblaka, a o kiši i elementarnim nepogodama da i ne govorimo. Otud možda nepojamna čežnja savremenih turista-naturista za suncem, za suncem na jugu, na obalama mora. Otud možda sklonost Baudelaireova Stranca prema oblacima, otud možda i naziv poeme Majakovskog Oblak u pantalonama, otud možda i svi nesporazumi u romanu Emily Bronte Orkanski visovi.

Sjevernjačke bajke pune su toplih izbi i tajanstvene svjetlosti, a južnjačke vape za magijom kiše ispod čije treperave tkanine priroda pronalazi razloge svog obnavljanja.

Poslije kiše dolazi sunce, kaže optimistički naša narodna (i ne samo naša) poslovica, ali i: da nema vjetra, pauci bi nebo premrežili.

Ništa od ovog razmišljanja ne odnosi se na događaje ovog ljeta. Izvještaji iz nebeskog kompjutera govore da je napad i vlast čovjeka nad vatrom i vodom dovela do odgovora. Zemlja i zrak itekako su dio te drame.

I ja, kao provjereni meteoropat.

Mogao bih o tom knjigu napisati.

Kad bih bio pisac.

Ovdje često dolazi jedan pisac.

Ne znam zašto, ali njegova prisutnost me uznemiruje. On i gleda nekako kao da piše.

Uostalom, to me ne zanima. Vidi šta vidi. Neka to ostane njegova stvar. Kad ga je već obuzela. Ili je to sudbina?!

Priznajem, pišem i ja. Pišem dnevnik. Zašto to čine ljudi koji zaziru od pisaca? Možda zato što pišu samo za jednog čitaoca? Ili je i to varka kao tolike druge u svijetu u kojem živimo.

Danima razmišljam o njoj.

Stalno mi dolazi u pamet i gleda me nekako upitno.

Svi su u “Išaretu” primijetili, ali niko mi ništa ne govori niti pita, kao da mi ne želi pristajati na muku.

A meni pred očima stalno Naoblačena susjeda (liči na naziv neke priče ili kakvog drugog teksta, hoćeš-nećeš – i dnevnik je tekst).

Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor.

I tad bi se obično počelo događati.

Iz stana do mog začula bi se bučna muzika, neko lupanje i zveckanje, grohotan ženski smijeh koji me je dovodio do izbezumljenja.

Nisam se usuđivao da zalupam u zid. Jednom sam to učinio, a ono što je potom uslijedilo bilo je tako strašno za moje živce da je bolje i ne spominjati.

Viđao sam tu susjedu ponekad. Ona je također živjela sama i oblačila se čudno, sva je bila u nekim tamnim bojama i uvijek nekako namrgođena, prosto naoblačena. Naprosto me je strijeljala pogledom i pravila se da me ne poznaje na ulici, tako da se nisam usuđivao ni da joj poželim dobro jutro, a kamoli dobro veče.

Ipak, iz njenih postupaka moglo se vidjeti da ona ponekad obraća pažnju na mene. Na neki čudan, sitničarski način. Do mene su često dolazile pritužbe i ogovaranja čak, a kad sam jednom doveo prijateljicu iz preduzeća da udvoje proslavimo moj rođendan, buka i lupnjava iz susjednog stana prevršile su svaku mjeru. Zbunio sam se, a prijateljica se iznervirala, gotovo uplašila i napustila me prije nego što smo otvorili pjenušavo vino.

Nastojao sam da komšinicu što manje viđam.

Kad bih čuo njena vrata, sačekao sam da ode i tek potom izlazio.

Možda je i ona tako činila, ne znam?

Tako je to trajalo i trajalo, sve dok nisu počele one velike kiše, sjećate se, i dok poplava nije ozbiljno zaprijetila i našoj zgradi. Dok sam se turobno približavao svojim vratima, otvorila su se vrata susjetkinog stana i ona je izišla u kućnoj haljini, izbezumljena, uplašena. Gotovo da je nisam prepoznao. Kroz razvaljeni prozorski okvir u stan se slijevala voda. Nisam razmišljao. Utrčao sam u stan i popravio prozor.

Sjetio sam se njenog imena i kazao joj nešto utješno.

Ponudila mi je kahvu kao nagradu, a na licu joj više nije bilo ni jednog oblačka. Nešto kasnije, unatoč pljusku napolju, shvatio sam da je moja susjeda posve nalik na jasan, vedar i sunčan dan.

Dan o kojem sam ispisao mnogo redaka u svom dnevniku.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!