Umjerena naoblaka (dnevnik samotnjaka iz “Išareta”)

Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor

Ponekad se, iznenada, poznajete taj osjećaj, prisjetimo izvornog značenja neke riječi ili sintagme. Istinskog, prvotnog značenja. Jezik nam se tad učini bliži, jednostavniji, kao i oni kroz čija se grla, spoznaju i govor oblikovao, oni pređi, preci naši, koji su slogove s radošću ili zazorom izgovarali.

Tako, podignete pogled i primijetite kako se nebo naoblačuje. Teško je u tom trenutku odrediti šta se sve može dogoditi. U svakom slučaju, eto jedne sintagme iz meteorologije koja je često prisutna u našim životima. Upravo zato pitam. I sebe i vas, naravno. Jeste li ikad doveli u vezu oblake i čovjeka? Uzmite samo tu riječ oblačenje. Nije li to riječ s dvama značenjima? Jedno kad se odnosi na nebo iznad nas, a sasvim drugo kad se odnosi na nas same. Oblači se čisto nebo, oblači se go čovjek, nebo oblačinama, čovjek rubljem i odorama. Neodjeven čovjek nalik je, dakle, na sunčan dan.

No, očigledno bijaše to dosta davno kad su ljudi hodali neodjeveni, kad im je strana bila čak i umjerena naoblaka, a o kiši i elementarnim nepogodama da i ne govorimo. Otud možda nepojamna čežnja savremenih turista-naturista za suncem, za suncem na jugu, na obalama mora. Otud možda sklonost Baudelaireova Stranca prema oblacima, otud možda i naziv poeme Majakovskog Oblak u pantalonama, otud možda i svi nesporazumi u romanu Emily Bronte Orkanski visovi.

Sjevernjačke bajke pune su toplih izbi i tajanstvene svjetlosti, a južnjačke vape za magijom kiše ispod čije treperave tkanine priroda pronalazi razloge svog obnavljanja.

Poslije kiše dolazi sunce, kaže optimistički naša narodna (i ne samo naša) poslovica, ali i: da nema vjetra, pauci bi nebo premrežili.

Ništa od ovog razmišljanja ne odnosi se na događaje ovog ljeta. Izvještaji iz nebeskog kompjutera govore da je napad i vlast čovjeka nad vatrom i vodom dovela do odgovora. Zemlja i zrak itekako su dio te drame.

I ja, kao provjereni meteoropat.

Mogao bih o tom knjigu napisati.

Kad bih bio pisac.

Ovdje često dolazi jedan pisac.

Ne znam zašto, ali njegova prisutnost me uznemiruje. On i gleda nekako kao da piše.

Uostalom, to me ne zanima. Vidi šta vidi. Neka to ostane njegova stvar. Kad ga je već obuzela. Ili je to sudbina?!

Priznajem, pišem i ja. Pišem dnevnik. Zašto to čine ljudi koji zaziru od pisaca? Možda zato što pišu samo za jednog čitaoca? Ili je i to varka kao tolike druge u svijetu u kojem živimo.

Danima razmišljam o njoj.

Stalno mi dolazi u pamet i gleda me nekako upitno.

Svi su u “Išaretu” primijetili, ali niko mi ništa ne govori niti pita, kao da mi ne želi pristajati na muku.

A meni pred očima stalno Naoblačena susjeda (liči na naziv neke priče ili kakvog drugog teksta, hoćeš-nećeš – i dnevnik je tekst).

Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor.

I tad bi se obično počelo događati.

Iz stana do mog začula bi se bučna muzika, neko lupanje i zveckanje, grohotan ženski smijeh koji me je dovodio do izbezumljenja.

Nisam se usuđivao da zalupam u zid. Jednom sam to učinio, a ono što je potom uslijedilo bilo je tako strašno za moje živce da je bolje i ne spominjati.

Viđao sam tu susjedu ponekad. Ona je također živjela sama i oblačila se čudno, sva je bila u nekim tamnim bojama i uvijek nekako namrgođena, prosto naoblačena. Naprosto me je strijeljala pogledom i pravila se da me ne poznaje na ulici, tako da se nisam usuđivao ni da joj poželim dobro jutro, a kamoli dobro veče.

Ipak, iz njenih postupaka moglo se vidjeti da ona ponekad obraća pažnju na mene. Na neki čudan, sitničarski način. Do mene su često dolazile pritužbe i ogovaranja čak, a kad sam jednom doveo prijateljicu iz preduzeća da udvoje proslavimo moj rođendan, buka i lupnjava iz susjednog stana prevršile su svaku mjeru. Zbunio sam se, a prijateljica se iznervirala, gotovo uplašila i napustila me prije nego što smo otvorili pjenušavo vino.

Nastojao sam da komšinicu što manje viđam.

Kad bih čuo njena vrata, sačekao sam da ode i tek potom izlazio.

Možda je i ona tako činila, ne znam?

Tako je to trajalo i trajalo, sve dok nisu počele one velike kiše, sjećate se, i dok poplava nije ozbiljno zaprijetila i našoj zgradi. Dok sam se turobno približavao svojim vratima, otvorila su se vrata susjetkinog stana i ona je izišla u kućnoj haljini, izbezumljena, uplašena. Gotovo da je nisam prepoznao. Kroz razvaljeni prozorski okvir u stan se slijevala voda. Nisam razmišljao. Utrčao sam u stan i popravio prozor.

Sjetio sam se njenog imena i kazao joj nešto utješno.

Ponudila mi je kahvu kao nagradu, a na licu joj više nije bilo ni jednog oblačka. Nešto kasnije, unatoč pljusku napolju, shvatio sam da je moja susjeda posve nalik na jasan, vedar i sunčan dan.

Dan o kojem sam ispisao mnogo redaka u svom dnevniku.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!