Umijeće branjenja: Leonardo Bonucci, fudbaler novog doba

Nisu Porto, Barcelona i Monaco (u prvom susretu polufinala) postigli nijedan gol italijanskom prvaku. Svi putevi ka Buffonovoj mreži bili su čvrsto osigurani. Kada su i najskuplja napadačka imena današnjice imala momente genijalnosti, tim iz Torina pratila je sreća. Juventusova je mreža mirovala, ekipa se kretala u savršenom ritmu, važnost odbrane ponovo je postala očigledna. Falcao i Mbappé izgledali su zbunjeno. Umjesto Messija i Suáreza, na scenu je stupio komandant Juventusove odbrane

Ljepota je posvuda. Čuli ste to bezbroj puta. Tvrdnja je to čije je beskonačno ponavljanje obesmislilo njenu poentu. Ali istina je. Ljepota jeste posvuda. Tražimo je na različitim mjestima. Neki ljudi nalaze više ljepote u funkcioniranju kompliciranog satnog mehanizma nego u rumenilu zalazećeg sunca. Drugi će reći kako se dive ljudskom licu više nego čitavom kosmosu. Nije ni bitno kako i gdje nalazimo ljepotu. Važno je ne zaboraviti da je posvuda. Ovogodišnja avantura Juventusa u Ligi prvaka podsjetila je one koji traže i vide ljepotu u fudbalu na jednu odavno zaboravljenu činjenicu. Golovi koji oduzimaju dah, riskantni pasovi i brzi prodori samo su dio onoga što fudbal nudi. Igrajući protiv najboljih svjetskih napadača, Juventus je dobio savršenu priliku da demonstrira svoju fudbalsku filozofiju. Još su jednom podsjetili čitav svijet koliko je važna umjetnost branjenja.

Nisu Porto, Barcelona i Monaco (u prvom susretu polufinala) postigli nijedan gol italijanskom prvaku. Svi putevi ka Buffonovoj mreži bili su čvrsto osigurani. Kada su i najskuplja napadačka imena današnjice imala momente genijalnosti, tim iz Torina pratila je sreća. Juventusova je mreža mirovala, ekipa se kretala u savršenom ritmu, važnost odbrane ponovo je postala očigledna. Falcao i Mbappé izgledali su zbunjeno. Umjesto Messija i Suáreza, na scenu je stupio komandant Juventusove odbrane.

“Jedan od najdražih igrača mi je Leonardo Bonucci”, izjavio je Pep Guardiola prošle godine i pod reflektore postavio italijanskog defanzivca. Nisu očekivali novinari da će fudbalski revolucionar Guardiola izdvojiti stopera Juventusa i dati mu prednost nad mnogim napadačkim zvijezdama. Ali ono čega je španski trener svjestan jeste činjenica da se fudbal razvija velikom brzinom. Ono što je jučer bilo utvrđeno pravilo već je danas zastarjela metoda. Timovi se približavaju prosjeku od jedanaest pretrčanih kilometara po igraču po utakmici, a najvredniji igrači već odavno probijaju tu granicu. Fudbalska evolucija nemilosrdna je prema onima koji se ne prilagođavaju. Misli se na sve detalje, vremena i prostora sve je manje na terenu, a zadaci koje fudbaler tokom jedne utakmice mora ispuniti sve su brojniji. Organizacija igre premjestila se u noge stopera. Izbijanje lopte i pravljenje “pametnih” prekršaja stvar je prošlosti. Odbrambene igrače više ne definiraju fizičke predispozicije i sposobnost kvalitetnog čuvanja suparnika, već tehničke kvalitete i vizija igre. Nova vremena donose nove heroje. Bonucci je jedan od njih.

VOJNIK I IGRAČ

Tridesetogodišnji stoper italijanske reprezentacije karijeru je počeo daleko od gola. Zahvaljujući svojim tehničkim kvalitetama, igrao je u centru terena. S vremenom se njegovo mjesto na terenu promijenilo, ali nije se promijenio stil. Već je s osamnaest godina Bonucci napustio Viterbese, klub u kojem je igrao od djetinjstva, i postao član Intera u transferu vrijednom 40.000 eura. Pakao koji prolaze svi talenti italijanskog fudbala po nižim ligaškim razredima nije mimoišao ni novog člana milanskog tima. Posuđivan je Trevisu i Pisi, te na kraju, kao dio veće Interove trgovine igračima, prodan Bariju.

Nasreću po njega, trener Barija Giampiero Ventura insistirao je na proaktivnom pristupu fudbalu i kreiranju igre i od odbrambenih igrača. U takvoj sredini Bonucci nalazi svoju pravu ulogu i bilježi nastup u svakoj utakmici sezone odigravši ukupno 3.420 minuta. Marcello Lippi, selektor nacionalnog tima, ne propušta dati mladom stoperu šansu u reprezentativnom dresu, a sve to budno prati Juventus. S 23 godine Bonucci postaje dio porodice najtrofejnijeg italijanskog tima koji je Bariju za prelazak isplatio 15,5 miliona eura.

Prva godina u Juventusu bila je teška i za igrača i za klub. Sedmo mjesto na tabeli bilo je katastrofa za torinsku ekipu. Bonucci je igrao redovno, ali ispod očekivanja. Ipak, dospio je na naslovne strane novina. Dok je kupovao automobil novom stoperu nacionalnog tima, prišao je maskirani pljačkaš i pokušao mu oteti sat. Iako je bio sa suprugom i sinom, Bonucci je udario lopova koji je potom pobjegao. Priča je buknula na Apeninima praćena otkrivanjem novih detalja o životu stopera. Mediji su saznali kako Alberto Ferrarini, motivacioni trener, radi s igračem nekoliko sezona. Ferrarini je tokom seansi podvrgavao štićenika neobičnim metodama, a novinarima je ispričao samo neke od detalja. “Lea sam zatvarao u podrum. U mraku sam ga vrijeđao i provocirao. Ako bi samo pogledao u mene, udario bih ga u stomak. Cilj je bio da kontrolira bijes, bude uvijek fokusiran na igru i ignorira sve ostalo. Napravio sam vojnika od njega.”

PLAYMAKER IZ DRUGOG PLANA

Baš je vojnike u svojoj odbrani trebao Antonio Conte kada je 2011. godine imenovan za novog trenera Juventusa. Karizmatični stručnjak donio je preporod timu, a jedan od igrača koji je najviše profitirao njegovim dolaskom bio je upravo Bonucci. Conteova 3-5-2 formacija postavila je Bonuccija u srce odbrane i učinila ga tihim vođom tima. Napokon se našao na mjestu koje je podjednako isticalo njegove kreativne i defanzivne kvalitete. Postao je igrač koji voli imati loptu u posjedu sve vrijeme. Pod Conteom je driblao, dodavao, prodirao duboko u redove protivnika, komandirao i organizirao igru bolje neko ikada prije.

Karakteristike koje ga čine jednim od najboljih stopera generacije izgradio je upravo te godine. Formacija s tri igrača u posljednjoj liniji dopuštala mu je da koristi nepogrešivu intuiciju i lovi loptu po terenu. Kidao je igru protivnika dok su mu leđa čuvali Chiellini i Barzagli. U Pirlovoj sjeni, koji je u to vrijeme dirigirao Juventusovim orkestrom, Bonucci je postajao playmaker iz drugog plana. Sposobnost da dugim i preciznim loptama iz posljednjeg dijela terena pronalazi suigrače, inteligentno preskačući zamke koje su postavljali suparnički timovi, učinila je da ga u svojim redovima žele svi evropski giganti.

Sa 7,2 precizne duge lopte i 89% uspješnih dodavanja po utakmici, Bonucci je dostigao brojke dostojne najboljih veznih fudbalera. Ni odlazak u napad i postizanje golova nije mu strano. Zbog atraktivnih golova, koji su nerijetko odlučivali pobjednika, dodatno je učvrstio svoj status ikone kod navijača. Tokom godina pokazao je da, kada postiže golove, to nije rezultat slučajnosti, već plod pravilnog čitanja igre, a tresao je mrežu u važnim utakmicama protiv Seville, Rome, Intera i Napolija.

Kada je Antonio Conte otišao i na klupu Juventusa zasjeo Max Allegri, stvari nisu ostale iste. Allegri, poznat po svojoj sposobnosti da se uspješno prilagodi svakoj novonastaloj situaciji, tražio je nove načine da njegov tim funkcionira što je bolje moguće. Odlučio je da u svakom dijelu terena ima po jednog playmakera. Zbog realizacije tog plana, Miralem Pjanić i Paulo Dybala stigli su u Torino. Mire je uzeo dirigentsku palicu u veznoj liniji tima, dok je mladi Dybala postao nova kreativna snaga u napadu. Jedino za stopersku poziciju italijanski stručnjak nije trebao nova pojačanja. Leo Bonucci ostao je jednom od najbitnijih karika tima koji juriša na šestu uzastopnu titulu prvaka Italije.

Posljednjih šest mjeseci Allegri preferira igru s dva stopera, a iz te se ideje rodilo partnerstvo Chiellinija i Bonuccija. Stoperski dvojac devet puta startao je zajedno od prve minute i sedam puta uspio sačuvati mrežu netaknutu. U deset ovosezonskih susreta Lige prvaka Juve je kapitulirao samo dva puta. Odbrana na čelu s Bonuccijem u tom periodu nasuprot sebe imala je Messija, Suáreza, Neymara i Mbappéa. Kada je iz dvoboja s njima Leonardo Bonucci izašao kao pobjednik, postao je defanzivac koji je položio možda i najteži test u historiji fudbala.

PROČITAJTE I...

Blaž Slišković, nekada veliki nogometaš, u poratnim godinama neuspješan selektor nogometne reprezentacije BiH i nekoliko klubova iz inostranstva, u euforiji nakon osvajanja svog prvog trofeja u trenerskoj karijeri, sablaznio je ovdašnju javnost izjavama o Zrinjskom i Veležu, tvrdeći, između ostalog, da mu poznatiji mostarski klub “nikada ništa nije dao”. Stav piše o tome zašto Sliškovićeve izjave, zapravo, nisu iznenađenje za one koji ga malo bolje poznaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!