Uloga vakufa u ekonomiji Osmanskog carstva

Vakuf se može smatrati jednom od fundamentalnih ekonomskih institucija Osmanskog carstva. Svrha mu je bila i pokretanje novih ekonomskih aktivnosti, a dio zarade dijelio se prema potrebama društva u skladu sa željama vakifa. Bio je to način investiranja u produktivne i prosperitetne projekte od kojih će korist imati pojedinci, ali i društvo u cjelini. Zbog toga je vakuf istovremeno bio i čin štednje i čin investiranja

Dolaskom Osmanlija Bosna postaje dijelom velikog državnog sistema koji se umnogome razlikovao od bosanskog kraljevstva. Širenje islama, urbanizacija i ekonomski procvat išli su zajedno, što je rezultiralo promjenama u kulturi i sveukupnom načinu življenja. Uspostavljene su nove administrativne jedinice, osnovane kasabe, izgrađeni brojni objekti do tada nepoznati domaćem stanovništvu, poput hamama, hanova i karavan-saraja. “Da bi neko mjesto dobilo status kasabe moralo je imati džamiju u kojoj se obavlja džuma-namaz te jedan dan u hefti koji bi bio pazarni. Prvi uvjet – džuma-namaz – označavao je da u tom mjestu ima dovoljno muslimana, a drugi uvjet – pazarni dan – da postoji ekonomski potencijal koji može skupiti dovoljno trgovaca i mušterija”, piše Fuad Ohranović u tekstu Kako se trgovalo u Bosni tokom osmanskog perioda.

Na važnim putnim komunikacijama izgrađeni su mnogi hanovi i karavan‑saraji u kojima su odsjedali trgovci i putnici. U hanu se plaćalo spavanje, dok je u karavan‑saraju konačenje bilo besplatno, a za ishranu se brinuo sam putnik. Pored hanova i karavan‑saraja, postojale su i musafirhane i konaci. Musafirhane su bile dobrotvorne ustanove koje su održavane sredstvima vakufa. U njima su putnici nalazili konak i hranu potpuno besplatno tri dana. Međutim, potencijali vakufa nisu bili iscrpljeni izgradnjom musafirhana i konaka nego i cijelih gradova.

Institucija vakufa, prije svega, ima pobožnu i dobrotvornu svrhu. Vakuf po definiciji predstavlja trajno zavještavanje imovine ili njenog prihoda za posebno označene korisnike ili namjene, a u cilju postizanja Božijeg zadovoljstva. Prema historijskim podacima, nije bilo niti jednog Poslanikovog, a.s., ashaba (druga) koji iza sebe nije ostavio vakuf. U ekonomskom smislu, vakuf je finansijska i društvena institucija koja doprinosi ekonomskom, društvenom, kulturnom i vjerskom kvalitetu života pojedinca, kao i razvoju cjelokupnog društva. Sistem vakufa imao je izuzetno značajnu ekonomsku i društvenu funkciju u svim islamskim društvima, no najupečatljiviji trag ostavio je u Osmanskom carstvu. Vakifi su podržavali različite aktivnosti, od programa za poboljšanje života stanovnika Carstva do umjetnosti i kulture i predstavljanja osmanske civilizacije u osvojenim zemljama. Njihova djela bila su korisna svem stanovništvu. Sve osmanske vjerske institucije, ali i obrazovne (do 19. stoljeća), nastajale su iz vakufa i opstajale kroz njega. Historičar Vedat Gurbuz slikovito navodi kako je, “zbog vakifa, čovjek rađan na vakufu, spavao u bešici koja je vakuf, hranio se od vakufske zarade, studirao u školama i učio iz knjiga koje su vakuf. A onda, podučavao je druge u vakufskim školama i primao plaću iz vakufa. Kada bi umro, stavili bi ga u vakufski sanduk i zakopali na vakufskom mezarju”.

U Osmanskom carstvu vakufi su imali veliku važnost u državnoj ekonomiji. Od četiri zemljišna posjeda, tri su bila vakufska. U Općoj arhivi vakufa spominje se 26 hiljada vakufskih dokumenata iz doba Seldžuka i Osmanlija. Budžet vakufa iznosio je do 12% od ukupne zarade Carstva. Zbog toga što su vakufi služili za javno dobro, oslobađani su plaćanja poreza.

Različite vakufske građevine, poput medresa, biblioteka, imareta, bolnica, hamama, karavan‑saraja, kao i ureda uposlenika vakufa, najčešće su bile smještene u krugu u čijem je centru bila džamija. Prilikom izgradnje brinulo se o svim detaljima. Naprimjer, za jedan karavan‑saraj nije se planiralo samo koliki će biti i kako će izgledati nego se biralo i najpogodnije mjesto za njegovu gradnju. Pazilo se na osobine puteva koji su vodili od jednog do drugog karavan‑saraja, a nisu se zanemarivali ni utjecaji godišnjih doba kao ni sigurnost ruta.

Vakufske institucije utjecale su itekako na urbanizaciju Osmanskog carstva. Mnogo je slučajeva koji pokazuju da su upravo vakufske građevine bile nukleus gradova. Primjer Sarajeva, koje je postalo urbana sredina na temeljima vakufa Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Skender-bega i drugih vakifa, dovoljno govori o utjecaju vakufa na razvoj gradova. Ilustrativno je i to da se u imenima nekih gradova u Bosni i Hercegovini spominje vakuf (Gornji Vakuf, Kulen-Vakuf, Skender-Vakuf, Donji Vakuf; Mrkonjić-Grad nekada je bio Varcar-Vakuf, a Sanski Most zvao se Vakuf), što upućuje na način njihovog nastanka.

Vakufi su, svaki ponaosob, samoodrživ mikroekonomski sistem. Prema tome da li privređuju ili se koriste vakufskim dobrima, vakufi se dijele na dvije grupe. U prvoj su oni koji donose prihode za svoje nesmetano funkcioniranje: hanovi, magaze, dućani, zanatske radnje, zemljišne nekretnine itd. Drugoj grupi pripadaju vakufi koji troše materijalna sredstva vakufa iz prve grupe. To su objekti i usluge javnog, vjerskog, kulturnog, prosvjetnog, dobrotvornog i drugog karaktera: hamami, sahat-kule, džamije, mesdžidi, tekije, biblioteke, medrese itd.

Esad Hrvačić u knjizi Vakuf – trajno dobro ističe da se vakufi na čijim temeljima su se izgrađivale kasabe mogu podijeliti u tri skupine: derviški, carski i privatni (feudalni). Značajan doprinos u širenju islama u osmanskom periodu dali su derviški redovi čiji su pripadnici dolazeći u sastavu osmanske vojske podizali svoje tekije (zavije). Činjenica je, piše Hrvačić, da su derviši i u našim krajevima odigrali značajnu ulogu u prvobitnom širenju islama i osnivanju nekih naselja podizanjem svojih tekija. Ta komponenta bila je naročito vidljiva u istočnoj Rumeliji (Bugarska i Grčka) i Makedoniji, gdje su Osmanlije doseljavale svoje stanovništvo. U tek su osvojenim krajevima derviši početkom 15. stoljeća na pogodnim putnim punktovima kao svratišta osnivali svoje tekije. Zavije su osnivali po vlastitom nahođenju, a poslije su od sultana dobijali određenu zemlju za njihovo izdržavanje koju su zaviještali za zavije, osnivajući tako svoje vakufe. Kao primjer da je derviška komponenta u izgradnji vakufa bila vidljiva i u našim krajevima govore kako dokumenti, tako i ostaci materijalne kulture. “Jake pretpostavke govore da je i Sarajevo imalo takav početak.

U prilog tome govore i dva derviška nišana iz 1462., a iz te godine datira i prva vakufnama Isak-bega Ishakovića, zapovjednika Bosanskog krajišta. Ti nišani Ajni-dede i Šemsi-dede prvobitno su stajali uz malu džamiju s drvenom munarom kod današnjeg Higijenskog zavoda. Uklanjanjem džamije, nišani su preneseni u harem Ali-pašine džamije, gdje i sada stoje. Datum njihove smrti govori da su oni živjeli prije nego je Ishak-beg sačinio prvu vakufnamu i da su vjerovatno bili osnivači prve zavije”, ističe Hrvačić.

Druga skupina vakufa izgrađenih na mjestima na kojima su poslije nastale kasabe odnosi se na carske vakufe. Ondje gdje nije bilo džamija podizane su “carske džamije”, koje su faktički bile državne. Tako je od sedamdesetih godina 15. stoljeća do sedamdesetih godina 16. stoljeća, tj. od vladavine Mehmeda II do kraja vladavine Sulejmana II, u Bosni bilo podignuto dvadeset pet carskih džamija, navodi Hrvačić.

Treću skupinu vakufa na kojima se temeljila izgradnja kasaba u Bosni osnivali su lokalni feudalci. “Osnivanje kasaba na ovaj način uvjetovale su različite potrebe, kao što su sigurnost puteva i saobraćaja i sl., koje je utvrđivao nadležni kadija. U takvim slučajevima, vodeći se moralnim i ekonomskim razlozima, našli su se pojedini lokalni funkcioneri koji su obično služili na sultanovom dvoru u Istanbulu gdje bi kao imućni podizali ne samo džamije nego i čitave komplekse građevina u okviru svog vakufa, tako da su u veoma kratkom periodu nicale kasabe sa svim nužnim objektima samo jednog osnivača. Imamo nekoliko primjera ovakvog načina osnivanja kasaba, a time i prvih značajnih vakufa u Bosni”, piše Hrvačić, ističući da su na ovaj način nastali najznamenitiji vakufi u Bosni, a koji su u velikoj mjeri utjecali na izgradnju i razvoj urbanih centara.

Vakuf se može smatrati jednom od fundamentalnih ekonomskih institucija svoga vremena. Svrha mu je bila i pokretanje novih ekonomskih aktivnosti, a dio zarade dijelio se prema potrebama društva u skladu sa željama vakifa. Bio je to način investiranja u produktivne i prosperitetne projekte od kojih će korist imati pojedinci, ali i društvo u cjelini. Zbog toga je vakuf istovremeno bio i čin štednje i čin investiranja. Funkcionirao je tako da se određena sredstva sačuvaju od trošenja i usmjere u produktivne projekte kako bi se povećala akumulacija kapitala. Vakuf je odricanje od trošenja na sebe i svoje bližnje za dobrobit društva i budućih generacija.

Vakufi su umnogome prinosili sveukupnom funkcioniranju osmanske ekonomije. Uz njihovu pomoć, smanjivana je državna potrošnja, a povećavana ekonomska aktivnost Carstva. Vakuf nije bio dio državnih prihoda ili rashoda, ali je, s obzirom na to da se finansirao iz vlastitih izvora, državi u velikoj mjeri pomagao da uštedi novac. Stoga se državni budžet namijenjen infrastrukturnim i drugim aktivnostima koje su pokrivali vakufi mogao preusmjeriti u nove projekte. U suštini, što je bilo više vakufa, to je država manje trošila.

Neki muslimanski ekonomisti smatraju kako je pomoću vakufa moguće znatno smanjiti troškove nastale bankovnim kamatama jer vakufi Vladu osiguravaju najbitnijim javnim uslugama i to bez ikakve nadoknade. Ovim se smanjuje mogućnost budžetskog deficita kao i potreba za posuđivanjem novca kako bi se taj deficit nadomjestio. Manje posuđivanja novca vodi ka manjim kamatnim sredstvima koje se moraju otplatiti.

Značaj vakufa ogleda se i u pravednoj distribuciji bogatstva. Zulkifli Hasan s Islamskog univerziteta u Maleziji smatra da vakuf može imati itekako pozitivan efekt na redistribuciju bogatstva jer činom uvakufljivanja bogati daju novac i imovinu za javno dobro. Ovakva vrsta dobrovoljnog pristupa donosi mnogo bolje rezultate od povećanog oporezivanja ili preusmjeravanja državnih troškova. Islamsko učenje preporučuje bogatima da novac kroz instituciju vakufa dijele za opće dobro. Time se ispunjava još jedna od funkcija vakufa, a to je smanjenje siromaštva. Siromaštvo i nejednakost prisutni su u svim društvima, a jedan od načina da se prevladaju nesumnjivo je u dobrovoljnom davanju. Prednost vakufa jeste što omogućava kontinuitet dobrovoljnog davanja i tako osigurava dugoročnu dobrobit. Vakuf može zauzeti bitnu ulogu u smanjenju siromaštva kod stanovništva tako što će korisnici određenih vakufskih sredstava biti isključivo siromašni slojevi društva.

Dobro organizirani vakufi doprinose ekonomskom prosperitetu države. Vakuf je sistem testiran u prošlosti, posebno u Osmanskom carstvu, koji donosi izuzetno pozitivne rezultate. Dok je institucija vakufa cvjetala u Carstvu, cvjetala je i ekonomija. Što su veći bili vakufi, to je i privatni sektor bio uključeniji u razvoj ekonomije. Propast i zloupotreba vakufa izravno su povezani s dekadencijom i propašću osmanske države.

 

PROČITAJTE I...

Firma “Butmir”, čiji je vlasnik Husein Hasibović, osnovala je firmu “Centralni terminal” (CTS) i izgradila carinski terminal na ulazu u Rajlovac iz smjera Vogošće. Početkom godine bilo je najavljeno premještanje carinskog terminala iz Halilovića, a tu je Hasibović vidio svoju priliku da nastavi unosne poslove s Upravom za indirektno oporezivanje BiH

Koliko jučer, bura se digla oko prodaje 40 posto državnog udjela u Fabrici duhana Sarajevo. Dobit Fabrike duhana za 2014. i 2015. godinu iznosila je, prema zvaničnim podacima, oko 4,2 miliona maraka. Od toga je državni udio bio oko 1,7 miliona maraka. Digli su se stručnjaci, eksperti, pozvani i samopozvani, da kritiziraju ovaj potez Vlade FBiH. Istovremeno vlada nevjerovatna šutnja i ignoriranje zbog višemilionskih gubitaka iz IPA fondova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!