Uloga hrvatskih obavještajnih službi u propagandi protiv BiH

Vjerovatno je da hrvatska obavještajna služba vodi akcije i operacije u kojima se, kao dopuna legalnim, primjenjuju ilegalne metode, snage i sredstva, posebno u sredinama okupljanja i djelovanja tzv. vehabijskih zajednica. Takve akcije i operacije obavještajne službe Hrvatske ne mogu provoditi bez odobrenja i usmjerenja od nadležnih političkih i državnih autoriteta u Zagrebu. Predsjednica Hrvatske Kolinda autoritet je nadređen za takvu ulogu obavještajnog sistema Hrvatske

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

U medijskoj podršci propagandi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o terorističkim opasnostima u BiH učestvovao je i prof. dr. Ivo Lučić. U ulozi propagatora, on je predstavljen kao “ratni načelnik Uprave SIS-a HVO-a” (obavještajno-sigurnosne službe Hrvatske na teritoriji BiH u paradržavi HR HB), “a kasnije pomoćnik ravnatelja HIS-a” (obavještajno-sigurnosne službe Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu). Prema navedenim podacima o Lučiću, u vezi s njegovom podrškom Kolindinoj propagandi na štetu BiH, historijski i politički gledano, važno je spoznati kadrovsku simbiozu sigurnosnih institucija Republike Hrvatske (SIS RH) i sigurnosnih institucija paradržave HR HB (SIS-a HVO), isto kao što je važno spoznati kako su mudžahedini došli u BiH, uz napomenu da bez simbioze institucija Republike Hrvatske s institucijama paradržave HR HB ne bi bilo ni dolaska mudžahedina u BiH, pa ni aktuelne Kolindine propagande na štetu međunacionalnih odnosa i države BiH.

LEGALNO I ILEGALNO PRISUSTVO OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI HRVATSKE U BiH

Također, da nije bilo simbioze države Hrvatske i paradržave HR HB, ne bi bilo ni ultimatuma koji je postavila hrvatska politika 1993. godine, da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HV-a (HVO) na čelu s Franjom Tuđmanom. Zato što nije ispunjen taj ultimatum, uslijedila je kulminacija krize u kojoj je Hrvatska na teritoriji BiH intenzivirala i proširila oružana neprijateljstva, s ciljem da uništi institucije međunarodno priznate države BiH. Iz spomenute simbioze institucija proizlazi i ujedinjenost u aktuelnoj propagandi protiv BiH od strane Miroslava Tuđmana kao bivšeg šefa SIS-a RH i Ive Lučića kao Tuđmanu mlađem i Tuđmanu starijem podređenog bivšeg šefa SIS-a HR HB.

Aktuelna propaganda Miroslava Tuđmana i Ive Lučića u spektru je raznih činjenica da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na RBiH, što se drsko želi zamaskirati upravo radi nedostatka opravdanja za tu agresiju. U nedostatku dokaza za opravdavanje oružanih ofanzivnih operacija HV-a (HVO) na položaje Armije RBiH, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, u savezu s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, proizvodio je takve “dokaze” ubacivanjem u BiH problematičnih stranaca iz muslimanskih zemalja. Egzekutori tog ubacivanja s hrvatske strane bili su upravo egzekutori aktuelne propagande protiv BiH Miroslav Tuđman i Ivo Lučić. Umjesto glavnih realizatora tog ubacivanja, bilo bi isplativije da je Kolindinu propagandu podržao neko drugi umjesto dvojca koji je bio direktno involviran u ratno djelovanje hrvatske obavještajne službe. Dakle, kredibilnost i relevantnost Tuđmana mlađeg i njegovog podređenog u konkretnom slučaju ovog propagandnog rata lahko se može demaskirati, a time se njihov angažman nadaje kao neinteligentan izbor naručioca.

“Doktor nauka” Ivo Lučić u podužem tekstu zagrebačkog Globusa piše šta je sve Hrvatska učinila za BiH i bošnjački narod, ali ne navodi ništa šta su država BiH, njeni građani, pa i Bošnjaci, učinili za Hrvatsku. Ako već neće priznati da je Armija RBiH borbenim vezivanjem svih srbijanskih korpusa praktički branila i BiH i Hrvatsku, što smo u ranijim tekstovima argumentirali u časopisu Stav, bilo bi pristojno da je Lučić bar spomenuo 1.180 poginulih Bošnjaka u redovima Hrvatske vojske (neki ustvrđuju broj od 1.400), što je pokazatelj o velikoj ratnoj mobilnosti državljana Hrvatske bošnjačke nacionalnosti u toj zemlji. Toga, bar ne u tolikoj mjeri, ne bi bilo da predsjednik Alija Izetbegović nije apelirao i zahtijevao da se Bošnjaci u Hrvatskoj uključuju u redove branitelja Hrvatske, pored ostalog, i zato što je znao da uspjesi u odbrani Hrvatske pomažu uspjesima u odbrani BiH. Izostanak ovog činjeničnog podatka u Lučićevom tekstu dodatno otežava problematičnu, nemoralnu i akademskoj tituli “doktora nauka” neprimjerenu tezu da je mudžahedinska jedinica u sastavu Armije RBiH imala 2.000 stranih boraca iz muslimanskih zemalja, iako ih je bilo najviše do 300, što je marginalno u odnosu na 250.000 branitelja u Armiji RBiH.

Ako bismo imali kompletan uvid šta su sve Tuđman i Lučić u proteklim decenijama o tome govorili, onda bi se, vjerovatno, našli i podaci da su propagirali kako je u BiH tokom rata bilo na desetine hiljada mudžahedina, terorista. Prije bi se moglo reći da je njihova ambicija bila da u BiH ubace na desetine hiljada mudžahedina, pa, nezadovoljni što ih je ubačeno samo 300, kompenziraju takve svoje želje putem laganja da ih je ubačeno na desetine hiljada. Vjerovatno više ni sami ne znaju šta su sve o ovoj temi pričali i do koje su mjere pumpali broj mudžahedina, ali nama se kroz to otkriva i izvor Kolindine inspiracije za teze o hiljadama terorista na hrvatskoj granici.

Izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, češkog predsjednika Miloša Zemana i austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza o terorističkim opasnostima u BiH ilustracija su za zaključak da se obavještajne službe evropskih, posebno susjednih zemalja, bave istraživanjem aktuelnih društvenih, političkih i sigurnosnih prilika u BiH. Dakle, Hrvatska je usmjerena da putem obavještajnih metoda, snaga i sredstava bude prisutna u BiH. To praktički znači da su obavještajno-sigurnosne institucije Hrvatske organizirale legalno i ilegalno prikupljanje podataka o BiH, analitičku obradu i upotrebu tih podataka u skladu s unaprijed zadatim ideološkim i političkim kriterijima vladajućeg HDZ-a Hrvatske. U okviru eksploatacije obavještajnih rezultata organizira se i propaganda često iskrivljenim i neistinitim plasiranjem podataka i tendencioznih analiza.

Legalno je sve što je uobičajeno političko, diplomatsko, privredno, kulturno i medijsko prisustvo, gdje spada i razmjena podataka kroz tekuću, dogovorenu saradnju između državnih institucija BiH i Hrvatske, uključujući i saradnju hrvatskih i bh. obavještajnih i sigurnosnih agencija. Ilegalne aktivnosti obavještajnih službi Hrvatske u BiH podrazumijevaju ofanzivne akcije i operacije u kojima se primjenjuju tajne metode, snage i sredstva (agenti, tajno snimanje razgovora, pretresi, kontrola raznih komunicija, osmatranja, praćenja itd.). Takve ilegalne radnje, u zakonima svih zemalja svijeta, propisane su kao krivična djela špijunaže i podrivanja ustavnog uređenja države u kojoj neka strana obavještajna služba to čini. Posljedice otkrivanja takvih slučajeva jesu poremećaji u odnosima dotičnih zemalja. Vjerovatno je da hrvatska obavještajna služba vodi akcije i operacije u kojima se, kao dopuna legalnim, primjenjuju ilegalne metode, snage i sredstva, posebno u sredinama okupljanja i djelovanja tzv. vehabijskih zajednica. Takve akcije i operacije obavještajne službe Hrvatske ne mogu provoditi bez odobrenja i usmjerenja od nadležnih političkih i državnih autoriteta u Zagrebu. Predsjednica Hrvatske Kolinda autoritet je nadređen za takvu ulogu obavještajnog sistema Hrvatske. Ona je nadležna da usmjerava rad tog sistema i da koristi njegove rezultate. Prema tome, izjave predsjednice Kolinde zasnivaju se na tendenciozno ispolitiziranim, unaprijed zadatim ideološkim kriterijima unakaženim analizama obavještajnih i sigurnosnih agencija Hrvatske.

HRVATSKA DIPLOMATIJA LOBIRA NA ŠTETU BiH

Austrija je tradicionalni prijatelj BiH. Među prvima je priznala nezavisnost RBiH. U toku rata bila je iskren i vrlo utjecajan saveznik RBiH. Poslije rata kontinuirano podržava političke reforme u korist normaliziranja države BiH i njenog približavanja članstvu u EU i NATO. Zato su u BiH s iznenađenjem primljene izjave ministra vanjskih poslova Sebastiana i ministra odbrane Hansa Petera o terorističkim rizicima u BiH. S tim u vezi, treba imati u vidu eskalaciju desničarskih tendencija u Austriji koji se na čelu s Norbertom Hoferom zalažu za referendum radi izlaska svoje zemlje iz EU. Referendum za izlazak Austrije iz EU i politika protiv migranata koji dolaze u Austriju iz muslimanskih zemalja ujedno su bila glavna obećanja glasačima od strane ekstremnog desničara Norberta Hofera, kandidata za predsjednika Austrije na izborima krajem 2016. godine.

U tom kontekstu, izjave Sebastiana i Hofera sugeriraju sumnju da Hrvatska i Srbija, u promoviranju svojih antibosanskohercegovačkih politika, snažno lobiraju u vladama zemalja Zapada, pa i Austrije, a da po intenzitetu i efikasnosti ni približno nisu diplomatski i drugi utjecaji radi afirmacije i zaštite BiH. Aktuelnog ministra vanjskih poslova Igora Crnadka, kao i sve bivše ministre, treba smatrati odgovornim za taj nedostatak, imajući u vidu da će se u sredinama srpskih nacionalista, najvjerovatnije, Crnadak smatrati zaslužnim za rezultate lobiranja na štetu BiH izražene putem izjava Sebastiana, Kolinde, Zemana itd. Sve to ukazuje u kojoj je mjeri za afirmaciju, sigurnost i odbranu BiH značajna diplomatija.

Diplomatija i propaganda Hrvatske u ofanzivi je da na međunarodnom planu ukazuje na opasnosti radikalizma i terorizma u bošnjačkim sredinama, s ciljem da se Zapad distancira od politike patriotskih snaga u BiH, a da podršku Zapada dobiju političke snage koje djeluju s ciljem podjele i nestanka BiH. U tom smislu, zlurado zaključuju neki mediji u Hrvatskoj i Srbiji, kao što se putem zagrebačkog Globusa propagira da “politika bošnjačkih lidera očito više ne prolazi na Zapadu” (Zdravko Milinković, 8. septembar 2017. godine). Za desničarske lidere Hrvatske vrlo je važno da pred građanima Hrvatske, pred Hrvatima u BiH i širom svijeta, kao i pred međunarodnom zajednicom, što uvjerljivije opravdaju nepravednu i štetnu stranu svoje politike prema BiH, posebno prema Bošnjacima.

Da bi postigla što viši stupanj uvjerljivosti, Hrvatska je zainteresirana da iste optužbe koje je u javnost iznosila predsjednica Kolinda iznose i autoriteti drugih država. S obzirom na to da hrvatska politika, isto kao i srbijanska, poklanja veliku pažnju lobiranju među autoritetima međunarodne zajednice s ciljem da se njihova nepravedna i štetna politika prema BiH i Bošnjacima prihvati kao opravdana, vjerovatno je da su antibošnjački intonirane izjave austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza i češkog predsjednika Miloša Zemana rezultat zajedničkog lobiranja hrvatske i srbijanske diplomatije. Pri tome treba imati u vidu da su izjave Kolinde, Kurza i Zemana opravdavane u svim desničarskim sredinama širom Evrope i svijeta.

Ustvari, Hrvatska teži da se politička situacija u BiH, posebno u vezi s položajem hrvatskog naroda, internacionalizira, da se prihvati da su Hrvati u BiH ugroženi, neravnopravni i da je njihova ugroženost izraz težnji bošnjačkih političkih faktora i lidera da BiH bude unitarna, islamska država. S tim u vezi želi se predstaviti da su bošnjački politički faktori i lideri oportuni prema eskalaciji radikalnog tumačenja islama. Svoje utjecaje protiv, navodno, takvog stanja u BiH Hrvatska predstavlja svojom obavezom u cilju zaštite hrvatskog naroda u BiH.

U svemu tome, hrvatska propaganda eksploatira greške prema Hrvatima u BiH, u koje spada, (a) bošnjačkim glasovima izbor Željka Komšića (SDP, danas DF) da predstavlja Hrvate u Predsjedništvu BiH, (b) osporavanje da pobjedničke hrvatske stranke implementiraju svoje izborne rezultate prilikom uspostave zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, pa i (c) odbacivanje za BiH vrlo korisnog paketa ustavnih reformi koga su 2006. u Parlamentu prihvatili predstavnici Srba i Hrvata, a odbacili predstavnici Bošnjaka. Država BiH dugo će ispaštati ove greške.

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!