Ukradeni rodni list bosanske državnosti

Dževad Jahić istaknuo je da su naučni falsifikati svojatanja Kulinove povelje kao “hrvatskog” ili “srpskog” povijesnog i historijskog dokumenta i bosančice kao “nebosanskog” već “hrvatskog” ili “srpskog” pisma apsurdni te da su to ideološko-unitaristički konstrukti naslijeđeni iz tradicije i koncepcije srpskohrvatskog jezika

“Lingvistička demitologizacija Kulinove povelje” bila je tema tribine u Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU), na kojoj se o Povelji Kulina bana govorilo kao o najznačajnijem pisanom spomeniku bosansko-humske srednjovjekovne pismenosti i najstarijem sačuvanom spomeniku na narodnom starobosanskom jeziku. Zaključeno je da Povelja predstavlja reprezentativan i nepobitan dokaz duboke historijske utemeljenosti bosanskog jezika i samosvojnosti bosanske države i njene pismenosti i kulture. “Njene grafijske odlike nedvojbeno upućuju na prepoznatljivost i autentičnost srednjovjekovne bosansko‑humske pismenosti kao polazišta i za historijsko formiranje samog bosanskog jezika. Te odlike, kao i njene fonetsko-morfološke i leksičke crte, pokazuju organsku pripadnost ovog dokumenta široj administrativno-pravnoj bosanskoj redakciji staroslavenskog jezika, koja je odavno u nauci definirana, istraživana i objašnjavana”, kazao je akademik prof. dr. Dževad Jahić, potpredsjednik BANU‑a, dodavši da su apsurdni naučni falsifikati svojatanja Kulinove povelje kao “hrvatskog” ili “srpskog” povijesnog i historijskog dokumenta i bosančice kao “nebosanskog” već “hrvatskog” ili “srpskog” pisma te da su to ideološko-unitaristički konstrukti naslijeđeni iz tradicije i koncepcije srpskohrvatskog jezika.

Govoreći o osporavanju prava Bošnjacima da svoj jezik nazovu kako žele, predsjednik BANU‑a prof. dr. Muhamed Filipović kazao je da sadašnji problemi s bosanskim jezikom proizlaze i iz činjenice da političari ne ulažu dovoljno u afirmaciju proučavanja svog jezika. “Nije situacija s našim jezikom ozbiljna isključivo zbog toga što postoje budale koje osporavaju pravo narodu da izabere kojim se imenom njegov jezik zove. Problem jezika sastavni je dio još šireg problema – nepriznavanja naše države”, konstatirao je Filipović.

Povelja Kulina bana, napisana 29. augusta 1189. godine bosanskim pismom bosančicom na starobosanskom narodnom jeziku, među najstarijim je pronađenim državnim dokumentima južnoslavenskih naroda. Sačinjena je u tri primjerka, dva se nalaze u Dubrovniku, a treći, originalni primjerak ukraden je u 19. stoljeću i trenutno je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Saint Petersburgu.

“Navršilo se 827 godina od nastanka Kulinove povelje. Dužni smo iznijeti teze koje će pripomoći da napokon naučna istina o Povelji, odnosno lingvistička istina prije svega, bude istina o tom dokumentu, da se suzi prostor ideološkog manipuliranja i da napokon svi shvatimo da karakter jednog dokumenta iz historije određuju dva faktora, što se u potpunosti slaže s lingvističkom teorijom uopće. Najbolniji faktor za ideologe svojatanja Kulinove povelje jeste prostorni faktor. Ako neki dokument nastane za potrebe jednog prostora koji komunicira s drugim prostorima, a taj je prostor i država svog vremena, onda je svaka druga priča i naučna elaboracija nepotrebno naprezanje da se dokaže i pokaže da je Kulinova povelja prvi pisani spomenik na tzv. narodnom jeziku Bosne i Hercegovine, bosansko-humske pismenosti, a tako i bosanskog jezika”, potcrtava Jahić i objašnjava kako se donedavno Kulinova povelja svojatala i uzimala kao prvi pisani spomenik na srpskohrvatskom jeziku. “I tada se zaboravljalo postaviti pitanje otkuda to da prvi pisani spomenici dolaze upravo s bosanskog prostora i otkuda to da su to prvi spomenici na narodnom jeziku, kako se to i onda govorilo. To se na vrlo problematičan način spajalo s Vukovom reformom i 19. stoljećem, kao da je ta pojava s kraja 12. stoljeća imala neku neposrednu vezu s reformama 19. stoljeća i da je Vuk sa svojom koncepcijom uveo narodni jezik u književnost, a narodni je jezik u književnosti kod nas toliko stoljeća prije već bio ‘uveden’ za potrebe prepiske i djelovanja bosanske države”, konstatirao je Jahić.

Skupu je prisustvovao i Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko, koji je naglasio da živimo u vremenu kada našu djecu nemaju mogućnost da uče historijske fakte. “Moramo raditi da se to hitno promijeni kako bismo imali kakvu-takvu budućnost”, naglasio je Hodović.

Prof. dr. Mirsad Priganica ocijenio je da se preko negiranja bošnjaštva kao etničkog koncepta negiraju država, suverenitet, jezik i nacija te da se time pokušava izbrisati jedan narod sa svjetske historijske mape. “Gotovo sve značajnije i referentne tekstove pisane o Bosni i s desne i s lijeve strane iščitao sam kako bih napravio konstrukciju od lažnih ideoloških prljanja i konfuzija identitetske svijesti bošnjačkog čovjeka i Bosanca u smislu izgradnje velikodržavnih projekata i zauzimanje Bosne. Ovaj proces traje 150 godina, a ova konfuzija ide u jednom cilju, da se suverenitetski državni koncept negira i da se Bosna teritorijalno prisvoji”, istaknuo je Priganica i dodao da su povelje svih bosanskih banova i kraljeva od prvorazrednog značaja za znanstveno istraživanje. “Jer, ako u bosanskoj medijevalistici ne nađemo identitetsko‑kolektivno uporište, nećemo ga sigurno naći u osmanskom periodu niti bilo gdje drugdje”, tvrdi Priganica.

Prof. dr. Lejla Nakaš smatra da je upitna sadašnja državnost BiH i da ne vjeruje da Bosni mogu pomoći dokumenti iz Kulinovog doba. “Propala su mnogo veća carstva s mnogo starijim dokumentima, a druga je to stvar što imamo pravo slaviti nešto što smatramo svojim i što nam je drago. Za našu budućnost potrebne su neke sasvim druge stvari i vrlo često u nezainteresiranim pogledima svojih studenata dok predajem ovo gradivo vidim da je ovo nešto što njih u budućnosti neće spasiti”, upozorila je profesorica Nakaš.

PROČITAJTE I...

Za njega kažu da je bio nepotkupljiv, da je kao komandant logistike bio jedan od ključnih ljudi za organizaciju odbrane grada Sarajeva. Ideja “Tunela spasa” njegova je zasluga i odvija se pod njegovim rukovođenjem. Za Stav otkriva stvari koje nikad nije javno izgovorio. General-major Armije RBiH Rašid Zorlak svoju životnu priču započinje uz konstataciju: “Samo govorim istinu, ono što sam vidio svojim očima, a o onome gdje ima sumnje neću da govorim. Nema tih para na dunjaluku kojima bi me potplatili da govorim drugačije. Ne dao Bog da se o nekoga ogriješim.” Nakon rata, ovaj vrhunski vojni stručnjak za atomsku, biološku i hemijsku odbranu, jedan od ponajboljih vojnih hemičara u bivšoj JNA, dugogodišnji univerzitetski profesor, bavi se ekološkim uzgojem pčela, kalemljenjem i uzgojem voćaka i malina. Posjetili smo ga na njegovom velikom imanju u Semizovcu kod Sarajeva. General je u sedamdesetim godinama života i radi od jutra do mraka. Sve što mu je na stolu iz njegove je proizvodnje. Posvećen je svojoj porodici i prirodi. Tokom razgovora u njegovoj bašti započela je gromoglasna grmljavina. Generalu smo predložili da se premjestimo pod krov, ali on reče da neće biti kiše. “Kako znate”, upitasmo. “Ne znam ja, znaju moje pčele. Prije kiše vraćaju se u košnicu, a sada miruju”, odgovorio je fascinantni general Armije RBiH koji je uspio što rijetko kome uspije – s prirodom je postao jedno. Poznati je pčelar i kalemar voćaka, a zna se uputiti u šumu s nožićem i izolirskom trakom. “Hvala dragom Allahu, gdje god vidim, ja okalemim. Neko će nekada pojesti. Ako niko drugi, bit će to gozba za ptice”

Cica s više lica – Pamuk dozira kritiku turskih (ne)prilika u zavisnosti gdje, kako i zašto. Nema u tome neke konzistentnosti. Gledao sam više intervjua koje je davao na ovdašnjim televizijama povodom lansiranja novog romana. U zavisnosti s kim razgovara mijenja stavove...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Huso 30.09.2016.

    Ovaj Hodović od aprila nije direktor muzeja, poslan je u prijevremenu penziju zbog aferima.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!