Ukopan u rodnim Ošanjićima: Klanjana dženaza književniku Enesu Ratkušiću

Dzenaza namaz bošnjačkom književniku Enesu Ratkušiću, kolumnisti magazina Stav, koji je preminuo jučer u Blagaju u 62. godini, klanjana je na Ošanjićima kod Stoca.

Dženazu namaz u rodnom mjestu Enesa Ratkušića predvodio je glavni imam u Blagaju Hisam ef. Hafizović. Prisutnima se obratio mostarski muftija Salem ef. Dedović koji je naglasio da “danas ispraćamo našeg brata u vjeri, simbola odvažnog bošnjačkog i muslimanskog glasa”.

– Izgubili smo naše jako pero i našeg novinarskog barda. Njegovo djelo nije potrošno, ta njegova riječ je ukoričena i ostaje kao trajan bosnjački glas za naš opstanak u Hercegovini. Trebamo biti ponosni na njegovo djelo i vrijeme će pokazati koliko je to njegovo djelo važno za opću korist naše zajednice. Neka mu se Uzvišeni smiluje i dadne sabura njegovoj porodici i prijateljima – rekao je.

Pored rodbine i prijatelja dzenazi namazu prisustvovao je veliki broj građana Hercegovine, Stoca, Blagaja i Mostara, kao i ugledni pripadnici iz kulturnog, političkog i vjerskog života u Bosni i Hercegovini.

Enes Ratkušić, profesor sociologije, rođen je 1957. godine u Ošanjićima kod Stoca. Radio je u Srednjoškolskom centru Stolac, Građevinskoj školi u Mostaru i na mostarskom Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Najveći dio svog radnog vijeka proveo je na RTV Mostar.

Objavljivao je u magazinima Ljiljan, Dani, Preporod, Zambak

Stručne radove objavljivao je za časopise Most, Dijalog, Slovo Gorčina, Bošnjačka pismohrana, Behar.

Bio je i kolumnista portala Al Jazeera, glavni odgovorni urednik časopisa Slovo Gorčina i autor pet knjiga proze, romana “Zaboravljeni govor probuđenih” te zbirki priča “Hrvanje s vragom”, “Dunjalučka škola” i “Trovanje zdravom hranom”.

Posljednja objavljena djela bila su roman “Tajna bosanskog štapa” i zbirka filozofskih eseja “Sukob devijacija”.

Živio je i radio u Mostaru. (Faktor)

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!