Uhapšen Harun Yahya: Obračun države s perverznim kriminalnim kultom

Listi optužbi iz 1999. godine pridodato je mnogo stavki, od kojih su neke: seksualno nasilje, seksualno nasilje nad maloljetnicama, kidnapiranje, pranje novca, poreske prevare, zloupotreba religije i vojna špijunaža. Policija je napravila prepad na 115 istanbulskih adresa, tri ankarske i po jednu u Bodrumu i Antaliji

 

Hapšenje, kako ga je (strana) štampa, u nedostatku boljeg izraza, prozvala “TV evangeliste”, Adnana Oktara, poznatijeg kao Haruna Yahye, prošle srijede u Istanbulu bit će nesumnjivo predmet određene estradno-političke zabave u predstojećim nedjeljama u Turskoj. O Harunu Yahyi i njegovom bizarnom kvazireligioznom kultu Stav je pisao u februaru ove godine u kontekstu njegovih poštovalaca, pristalica i saradnika u Bosni i Hercegovini (Stav br. 154).

Podsjećanja radi, Adnan Oktar vođa je kulta koji je stvorio još 1979. godine, kada je započeo studije unutrašnjeg dizajna na Univerzitetu Mimar Sinan u Istanbulu. Oktar nema nikakvog formalnog obrazovanja ni u islamskim naukama ni u naukama uopće. Njegovo učenje bazirano je na žestokim napadima Darwinove teorije, “objašnjavanju” globalne masonsko-jevrejske zavjere (baš kao i Gülen, od početka dvijehiljaditih napušta antisemitizam i počinje međuvjerski dijalog), te apokaliptičnom pristupu Kur’anu i hadisima, s posebnim naglaskom na dolazak Mahdija. Iako će na direktno pitanje da li je on Mahdi odgovoriti negativno ili ambivalentno, opis dolazećeg Mahdija kojeg nudi javnosti (sve s datumima i fizičkim karakteristikama) jeste, blago rečeno, opis njega samog.

Ovako širokom četkom ispisana “ideološka” trajektorija Adnana Oktara možda se može učiniti relativno benignom iz jednostavnog razloga što, bivajući gruba, izostavlja sve krivine i vrludanja. Preciznije bi bilo reći da se uz nekoliko konstanti (kreacionizam, dolazak Mahdija) njegov diskurs mijenjao ili, bolje reći, prilagođavao dnevnopolitičkoj atmosferi. Samo su tako transformacije od “sljedbenika” Saida Nursija (također početna tačka kod Gülena), preko pripadnika organizaciji “Milli Görüş” do “atatürkčije” objašnjive. Iako je napisao omanju biblioteku o masonima kao ultimativnom zlu, u jednoj od svojih posljednjih krivina objavio je 2013. godine da je slobodni zidar 33. stepena. Toliko o dosljednosti.

Međutim, nikad ništa nije benigno u vezi s kultovima čiji lideri boluju od megalomanskih ambicija, a spomenuto prilagođavanje jeste prilagođavanje “tržištu” u procesu zvanom religious commodification – proces u kojem je religija krojena i upakirana prema zahtjevu tržišta. Oktarovi glavni “kupci” bila su djeca dobrostojeće ili bogate urbane obrazovana elite u potrazi za “religioznim” identitetom. Recimo, Oktarov početni antikemalizam nije imao prođu u tom segmentu društva, pa je shodno tome “korigirao” stavove.

Dok je utjecaj na mase i/ili (globalnu) vidljivost Harun Yahya ostvarivao hiperprodukcijom jeftinih (u svakom pogledu) knjiga, šarenih korica i jednostavnog sadržaja, Oktarova ciljna grupa uvijek su bili bogati, urbani studenti privatnih univerziteta. Kako se čini, roditelji te djece su, barem u početku, bili glavni izvor njegovog, u najmanju ruku, misteriozno nastalog bogatstva. Već će krajem devedesetih glede finansija isplivati jedna mnogo tamnija slika, no, o tom potom.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Oktar je već bio prisutan u turskim medijima koji pripadnike njegove grupe nazivaju adnandžilarima. Koincidentalno (?), prvi značajniji intervju dao je za dnevnik Bulvar novinarki Nazlı Ilıcak 1986. godine. Nazlı Ilıcak osuđena je na doživotni zatvor zbog podrivanja ustavnog poretka – čitaj: bivanja mnogo više od samo značajnog propagandnog pera gülenista.

Ubrzo zatim počinju njegovi problemi s vlastima. Prve optužbe i istrage bile su ideološke prirode i, iako je dijagnosticiran kao paranoidni šizofrenik, nisu nanijele ozbiljne štete ni njemu ni kultu. Godine 1990, osnivanjem Fonda za istraživanje nauke (Bilim Araştırma Vakfı – BAV), rad, utjecaj i prisutnost u medijima Adnana Oktara podižu se na viši nivo, a aktivnosti kulta proširuju se izvan granica Turske. BAV se uglavnom bavio propagiranjem kreacionizma organizirajući konferencije i reklamne kampanje (reklame BAV-a ponekad su čak krasile londonske autobuse).

Tokom posljednjih trideset godina kultu su bili bliski ili imali su kontakt s njim (kultom i liderom kulta) mnogi koji bi sada najradije da se to zaboravi. Izuzetak je Mustafa Akyol, koji je devedesetih bio portparol BAV-a, da bi poslije prešao na mjesto direktora za međunarodne odnose Gülenove “Platforme međuvjerskog dijaloga”, podružnice (također Gülenove) Fondacije novinara i pisaca. Neki intelektualci vole se vezivati za kultove, naročito ako im to pogura karijeru.

U novembru 1999. godine Oktar i 75 članova BAV-a je uhapšeno. Policija je u vilama i kancelarijama pronašla fotografije, videotrake i dokumente koji su po svoj prilici bili namijenjeni ucjenjivanju. Protiv njega i sedamnaest članova BAV-a podignute su optužnice za prijetnje i uspostavljanja kriminalne organizacije. Tadašnji ministar inostranih poslova Saadetin Tantan izjavio je da je Oktar opasan barem koliko i Apo (Abdullah Öcalan, lider terorističke organizacije PKK).

Međutim, s jedne strane, odsustvo političke volje i, s druge, strah žrtava od stigmatiziranja i osvete učinili su da vuk pojede magarca. Žrtve su naprasno povukle svoje optužbe i poslije devet mjeseci istražnog zatvora Aktar je izašao na slobodu.

Skandal s prikupljanjem koštane srži za navodno od leukemije bolesnog Aktarovog saradnika Oktara Babuna (uhapšen prošle sedmice) desio se te iste godine. Kampanja za skupljanje koštane srži privukla je 160.000 donatora, da bi se poslije ispostavilo da je čak 120.000 donacija nestalo (pretpostavlja se da su prodate u SAD).

Već se tada s priličnom sigurnošću tvrdilo da je gospodin Oktar zapravo, običnim rječnikom rečeno, svodnik koji organizira seksualne zamke, kako bi poslije ucjenjivao one koje uspije u njih uloviti. Da je to kriminalna mafijaška organizacija koja se bavi ucjenama i drugim nelegalnim aktivnostima s megalomanijakalnim vođom kulta na čelu, priča je bivših članova koji su ga uspjeli napustiti.

Anne Ross Solberg napisala je doktorsku tezu o Adnanu Oktaru pod nazivom Mahdi nosi odela Armani (2013). Ona navodi da su je akademici, kako u Turskoj, tako i izvan nje, upozoravali da je Oktar samo šarlatan, kriminalac i ludak, te stoga nije vrijedan doktorske disertacije. No, fascinacija akademika opskurnim kultovima nezadrživa je – otud ogromna biblioteka junk science o Gülenu, a ni ta disertacija nije baš najpouzdanija nauka.

Od početka 21. stoljeća Oktarov kult bacio se na internet i postao sveprisutan na njemu, a od 2011. godine vlasnik je TV kanala A9, čime je Oktar postao “TV evangelista” ukršten s “muslimanskim” Hughom Hefnerom. Naime, kada se o njemu piše, akcent se po pravilu stavlja na botoksom i silikonom “popravljene” djevojke kojima je okružen dok omnipotentno tumači sve, a baš kao i pravi apokaliptični TV evangelista, iz ugla dolazećeg kraja svijeta i prije toga dolazećeg Mahdija.

Onda je u srijedu 11. jula ambiciozni šarlatan uhapšen. Listi optužbi iz 1999. godine pridodato je mnogo stavki, od kojih su neke: seksualno nasilje, seksualno nasilje nad maloljetnicama, kidnapiranje, pranje novca, poreske prevare, zloupotreba religije i vojna špijunaža. Policija je napravila prepad na 115 istanbulskih adresa, tri ankarske i po jednu u Bodrumu i Antaliji. Akcija je zahtijevala vrlo pažljive i tihe pripreme. Naime, mogućnost da vijest o akciji procuri bila je velika – među posljednjim uhapšenim jesu i dva pripadnika policije. Oni su na Oktarove zahtjeve dostavljali podatke o ljudima za koje je zainteresiran. Do nedjelje 15. jula privedeno je 185, od 234 osobe za koje postoji nalog za privođenje. Broj dva kulta, Tarkan Yavaş, izbjegao je hapšenje.

Jedan od odbrambenih mehanizama ekskluzivnih grupa – Oktar ima jezgro do tristotinjak članova spremnih da se odreknu porodice u njegovu korist – jeste identitetska podjela na “mi” i “oni”. “Oni” uvijek rade kultu i lideru o glavi i sve za šta je optužen je zavjera. Ni prošle sedmice Oktar nije propustio da optuži ni manje ni više nego britansku duboku državu za hapšenje.

Ovo hapšenje, odnosno spremnost države da se obračuna s jednim perverznim (kriminalnim) kultom, koji je zloupotrebljavao religiju koristeći je kao paravan za svoje kriminalno djelovanje, jedino se može gledati kao njeno ozdravljenje. Niko iole normalan neće prolijevati suze nad sudbinom Oktara i kompanije. No, ono što će činiti estradno-političku zabavu bit će “kolateralna šteta”, ako se tako može nazvati. Mnogo (premnogo) javnih ličnosti imalo je nehigijenski blizak odnos s Oktarom, naročito osoba iz domena medija i estrade. Većina njih propratila je vijest o hapšenju šutnjom. Da li će Oktar uzvratiti reciprocitetom? Malo ko to očekuje.

 

PROČITAJTE I...

Pogotovo neprijatan utisak ostavlja neprimjerena brzina kojom se donijela takva odluka, i to na osnovu pisanja medija čija bi se profesionalnost i dobronamjernost itekako mogla dovesti u pitanje, što sve govori o pomalo šokantnom manjku solidarnosti s nekim ko ti je dugogodišnji kolega.

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!