Ugroženi i Krajišnici i migranti

Dakle, riječ je o mnogo većem broju migranata u Unsko-sanskom kantonu od onog koji se ističe u javnosti. Dokaz tome jeste i podatak kojeg je Peter Van der Auweraert, šef misije IOM-a u Bosni i Hercegovini i koordinator za zapadni Balkan, iznio na konferenciji za medije održanoj nakon zadnjeg sastanka s ministrom sigurnosti BiH Draganom Mektićem i predstavnikom Vlade USK. On je, govoreći o ukupnom broju migranata koji su do danas pristigli u Bosnu i Hercegovinu, rekao da je 80 posto njih završilo u Unsko-sanskom kantonu.

 

Unsko-sanski kanton se tokom posljednjih nekoliko mjeseci bori s migrantskom krizom koja prelazi granice mogućnosti lokalnih zajednica i institucija. Prema zvaničnim podacima i evidenciji, broj ilegalnih migranata koji dolaze na ručak u bihaćki Đački dom kreće se između 700 i 1.000. Taj broj nije veći ni u Velikoj Kladuši. Međutim, MUP Unsko-sanskog kantona mjesecima upozorava da su podaci o broju migranata mnogo veći.

Snežana Galić, portparol MUP USK, kaže da je samo u oktobru na područje Unsko-sanskog kantona pristiglo 2.000 ilegalnih migranata koji su u Bosnu i Hercegovinu nelegalno ušli iz Srbije i Crne Gore.

“Broj migranata koji svakodnevno pristiže na područje Unsko-sanskog kantona kreće se između 100 i 150”, navodi Galić.

Ako tome dodamo i one koje policija nije uspjela evidentirati, možemo slobodno ustvrditi da je broj ilegalnih migranata u USK mnogo veći, posebno ako se ima na umu da na ovo područje dolaze od početka godine. Samo rijetki uspiju preći granicu Republike Hrvatske, a većina ih ostaje u Unsko-sanskom kantonu. Smješteni su najviše po privatnim objektima koje im vlasnici, u dogovoru s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), iznajmljuju i uredno naplaćuju. Određeni broj migranata nalazi se ispod Plješevice, smješten u privatnim vikendicama i napuštenim vojnim objektima kod Željave, nekadašnjeg vojnog aerodroma, odakle svakodnevno pokušavaju preći hrvatsku granicu.

Dakle, riječ je o mnogo većem broju migranata u Unsko-sanskom kantonu od onog koji se ističe u javnosti. Dokaz tome jeste i podatak kojeg je Peter Van der Auweraert, šef misije IOM-a u Bosni i Hercegovini i koordinator za zapadni Balkan, iznio na konferenciji za medije održanoj nakon zadnjeg sastanka s ministrom sigurnosti BiH Draganom Mektićem i predstavnikom Vlade USK. On je, govoreći o ukupnom broju migranata koji su do danas pristigli u Bosnu i Hercegovinu, rekao da je 80 posto njih završilo u Unsko-sanskom kantonu. Ako se ima na umu podatak da je od početka godine u Bosnu i Hercegovinu ušlo oko 20.000 nelegalnih migranata, onda je jasno koliko je njih u USK, koji podnosi najveći teret migrantske krize u našoj zemlji.

Građani Unsko-sanskog kantona, posebno Bihaća i Velike Kladuše, sve to vrijeme bili su humani i solidarisali su se s migrantima koji su došli u njihove gradove. Donosili su hranu, odjeću i druge potrepštine i pokazivali izuzetno visok stepen humanosti, brige i tolerancije. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a kriza poprimala sve veće razmjere, građani su izgubili strpljenje jer su uvidjeli da niko ne radi na rješenju ove situacije u kojoj se nalaze mjesecima. Organizirali su se putem društvenih mreža i 20. oktobra održali prvi protestni skup tokom kojeg je nekoliko hiljada građana pješice došlo na autobusnu stanicu Bihać i prepriječilo migrantima ulaz u grad. Dan kasnije, Bišćane je na gradski trg pozvao Sej Ramić, profesor u bihaćkoj gimnaziji.

“Protesti građana su organizirani s ciljem rješavanja ove situacije i da se migranti koji su pristigli na područje grada Bihaća izmjeste van grada i na adekvatno mjesto koje će imati sve higijenske i ostale uvjete. Ne želimo da oni budu u centru grada zato što je ugrožena bezbjednost građana i što se kreću po gradu bez ikakvih dokumenata i ograničenja. Drugi zahtjev jeste da se zaustavi daljnji priliv migranata i da se od Bihaća ne pravi migrantski geto”, rekao je Ramić.

Nezadovoljstvo građana činjenicom da je njihov kanton prepušten sebi sasvim je razumljivo. Međutim, brojne reakcije pristigle izvan Unsko-sanskog kantona zabrinjavajuće su. Građane Bihaća nazivalo se fašistima, rasistima i ksenofobima koji ne vole strance i neće da razumiju njihove probleme. Ovakve su tvrdnje neistinite jer je Bihać tokom rata primio sve izbjeglice koje su na područje tadašnjeg Bihaćkog okruga stigle iz okolnih gradova. U poratnim godinama Bihać je opet bio preplavljen krajiškim izbjeglicama koje su morale napustiti Njemačku.

Uvidjevši da stvari idu u lošem smjeru i da su građani izgubili strpljenje, policija Unsko-sanskog kantona odlučila je cijelu situaciju staviti pod kontrolu. Da će, kako bi to postigla, poduzeti i radikalnije mjere, bilo je jasno odmah nakon sastanka s Draganom Mektićem, ministrom sigurnosti BiH. Mujo Koričić, policijski komesar USK, kazao je da bi svako povećanje broja migranata dodatno pogoršalo stanje sigurnosti na području Bihaća i cijelog Unsko-sanskog kantona. Zbog toga je policija odlučila onemogućiti svaki daljnji priliv migranata u USK.

“Naše procjene kažu da na području Unsko-sanskog kantona ima oko 4.000 migranata. Za samo četiri mjeseca na području Bihaća izvršeno je 249 krivičnih djela. Policija je podnijela krivične prijave Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, ali je problem što ondje nemaju prevodioce za sve jezike kojima migranti govore. Neshvatljivo je da se migranti mogu ponašati kako hoće a da mi nemamo nikakav mehanizam jer ne znamo identitet tih ljudi i ko je taj što je izvršio krivično djelo. Bilo je slučajeva da smo mi lišavali slobode izvršioce krivičnih djela koji već imaju rješenje za protjerivanje iz BiH, a nalaze se još tu.

Stanje još nije na nivou da bi se građanima mogla garantirati sigurnost. Mi smo vršili procjene trenutnog stanja i utvrdili da je jedan od načina da bar djelomično smanjimo daljnji priliv migranata i rezultati toga su se već pokazali kao opravdane. Ministar sigurnosti obavezao se da će s komesarom policije MUP-a Kantona Sarajevo razgovarati i dogovoriti konkretne mjere i radnje u smislu onemogućavanja transporta migranata na područje našeg kantona, u kontekstu izgradnje i stavljanja u upotrebu imigracionog centra Ušivak u Hadžićima. Svi se moramo uključiti u rješavanje ovog problema. Razumijemo potrebe ovih ljudi da oni samo traže bolji život i žele da odu dalje. Međutim, postoje zakoni i norme ove države koje se moraju poštovati i u tom smislu mi nećemo odustati”, poručio je Koričić.

Kako je naglasio Peter Van der Auweraertom, IOM je od početka bio spreman pružiti podršku vlastima kada je riječ o privremenom smještaju za migrante: “Ključni izazov je kako da pronađemo zvanični broj kapaciteta i smještaja za migrante. Ne samo zbog migranata već i zbog domaćeg stanovništva. Kad smo imali šatore u Sarajevu u parku, svakodnevno sam dobivao pozive građana i političara koji su tražili da to riješimo. Čim su migranti odatle otišli, oni su mislili da je problem migranata u Bosni i Hercegovini riješen. Što se tiče Bihaća, trenutno radimo na premještanju određenog broja migranata iz šatora koji su razapeti kod Đačkog doma u Borićima kako bi smanjili pritisak na domaće stanovništvo. Ljudi u Bihaću i ostalim lokalnim zajednicama veoma dugo bili su jako strpljivi, pružali su nam podršku i nisu pravili bilo kakve probleme. Cilj smještanja migranata u prihvatne centre jeste da se smanji pritisak na lokalno stanovništvo.”

Nekadašnja Bihaćka industrija rashladnih aparata (BIRA) ovih dana postala je novi prihvatni centar za migrante. Objekti ovog nekadašnjeg bihaćkog industrijskog giganta nalaze se na samom izlazu iz grada. IOM je postigao dogovor s vlasnikom o iznajmljivanju objekta za potrebe smještaja migranata, uglavnom samaca, ali i određenog broja porodica koje će biti u odvojenoj hali i s posebnim smještajem u opremljenim UNHCR-ovim kontejnerima. Za početak je predviđen kapacitet za 450 migranata, ali neslužbeno saznajemo da bi se u konačnici ovdje moglo smjestiti i do 2.000 migranata. BIRA je sada u fazi registracije migranata koje pregledaju ljekari, a potom dobijaju odjeću i mjesto za spavanje. U prihvatnom centru najviše je muškaraca samaca iako je prioritet bio da se tu smjeste porodice i maloljetnici.

“Ovo je otvoreni centar. Oni ne žele ovdje ostati, već žele odavde otići, ali se ulaz i izlaz kontrolira. Ovo je prihvatni smještaj za koji vlasniku plaćamo 30.000 KM mjesečno. Neke porodice odbijaju ovdje da dođu. Ne možemo od porodica tražiti da prihvate ono što mi mislimo da je najbolje rješenje za njih. Porodice koje se nalaze na livadi u Velikoj Kladuši odbijaju da budu smještene ovdje. Nastavljamo saradnju s policijom, a lokalna zaštitarska kompanija je angažirana da se bavi poslovima zaštite unutar kampa, isto kao u Borićima”, kaže Peter Van der Auweraert.

Koliko će Unsko-sanski kanton još moći da se nosi s migrantskom krizom, niko ne može sa sigurnošću procijeniti. Ovo malo stanovništva što je ovdje ostalo i nije podleglo valu migracija i odlazaka van Bosne i Hercegovine muku muči i bori se da zadovolji svoje svakodnevne životne potrebe.

 

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!