Udruženi zadušnički poduhvat

Žrtve udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem je čelu, između ostalih, stajao i zločinac Praljak, ni jednom riječju nisu spomenute na misama zadušnicama za njegovu dušu. Gledano isključivo iz pozicije katoličanstva, nije li Praljku potrebna zadušnica i zbog zlodjela za koja je odgovoran? Katolička crkva mogla bi reći da ne priznaje zemaljski sud već onaj nebeski, no, zna li svećenik u Zagrebu kako sudi Bog i ima li uvid u tajnu Božijeg oprosta i ljudskog pokajanja? Misli li možda Crkva u Hrvata da je Isus bio Hrvat? Misli li Crkva u Hrvata da su Bošnjaci koji su ubijani i mučeni za vrijeme Praljkovog zapovijedanja HVO-om manje ljudi, da ne zaslužuju milosrđe, da njihova patnja i žrtva nije dostojna bilo čijeg pokajanja

 

Sve monoteističke religije zauzimaju jasan stav prema samoubistvu. Ono je u judaizmu definirano kao nijekanje Božije dobrote te je opisano kao veliki grijeh. U skoro svim ograncima kršćanstva na samoubistvo se gleda kao na nepoštivanje jedne od deset Božijih zapovijedi (“Ne ubij”), a samoubica, prema kršćanskom učenju, završava u paklu.

U islamu je samoubistvo također tretirano kao jedan od najtežih grijeha, a Kur'an eksplicitno zabranjuje taj čin riječima: “I ne ubijajte sami sebe. Zaista je Allah prema vama bio milostiv.” Međutim, iako tri velike monoteističke religije jasno ukazuju na samoubistvo kao grijeh, različito se tretira status samoubice i način njegovog sahranjivanja.

U judaizmu se osoba koja je izvršila samoubistvo sahranjuje na groblju s drugima, ali je ona uvijek izdvojena od drugih, najčešće u zabačenom dijelu groblja, kako bi se poslala poruka da se ne čini taj grijeh prema samom sebi. Pravoslavna crkva zabranjuje održavanje sprovoda samoubici, izuzev u slučajevima kad porodica pokojnika jasno dokaže njegovu mentalnu neuračunljivost. S druge strane, u Katoličkoj crkvi do druge je polovine XX stoljeća bilo strogo zabranjeno sahranjivanje samoubice po propisima katoličanstva, bez obzira na njegovo mentalno stanje u trenucima prije samoubistva. Takav je stav izmijenjen na Drugom vatikanskom saboru, jednom od najvažnijih crkvenih događaja u 20. stoljeću, kojeg je sazvao papa Ivan XXIII 1962. godine.

Poslanik Muhammed, a.s., nije želio klanjati dženazu samoubici, kada mu je rečeno da je umrla osoba izvršila samoubistvo, ali pritom nije zabranio ostalim muslimanima da joj klanjaju dženazu, niti da osoba koja je izvršila samoubistvo bude ukopana u zajedničkom mezarju. Također, poslanik Muhammed preporučio je Et-Tufejlu b. Amru da traži oprost za svog prijatelja samoubicu. Zbog navedenih razloga, većina islamskih pravnika, te sve relevantne islamske pravne škole, zauzeli su stav da se osobi koja je izvršila samoubistvo klanja dženaza‑namaz i da se na nju primjenjuju svi ostali propisi koji važe za ostale muslimane, što se prakticira i unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Iako su u sve tri monoteističke tradicije prisutni slučajevi vršenja standardnog vjerskog obreda i molitve za spas samoubice, ta praksa najviše varira u katoličanstvu. Naprimjer, Robert von Habsburg, sin Franje Josipa I i Elizabete Bavarske (zvane Sisy), izvršio je samoubistvo u Mayerlingu 1889. godine. Iako je u to vrijeme bilo skoro nezamislivo da samoubica dobije katolički pogreb, Robert je ipak sahranjen po načelima katoličke vjere i služena mu je misa zadušnica, što je bio više politički nego religijski čin. Tek nakon Drugog vatikanskog sabora to postaje uobičajena praksa, a Crkva samo u rijetkim situacijama odbija služenje mise zadušnice za dušu samoubice. Međutim, u kojoj su mjeri vjerski normativi podložni političkoj manipulaciji, pokazuje i slučaj generala HVO-a Slobodana Praljka, kojem su zadušnice služene u nekoliko hrvatskih gradova.

Oni koji spoznaju svoje grijehe, prema učenju katoličanstva, imaju šanse za povratak na pravi put. U tom procesu ispovijed ima ključnu ulogu. Prema katoličkom vjerovanju, ljudi koji umru u prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, poslije smrti bit će podvrgnuti čišćenju kako bi mogli konačno ući u nebesku radost. Takvo čišćenje ni po čemu nije slično kazni za grešne i odvija se u čistilištu (purgatorij). Pravoslavci također mole za umrle, ali ne vjeruju u postojanje čistilišta. Upravo davanjem mise zadušnice za pokojne priznaje se njihova grešnost i potreba za čišćenje njihovih duša. Združeni vjernici na tim misama svojom molitvom pomažu dušama u čistilištu kako bi prihvatile svoje grijehe, priznale ih i očistile se – vjeruju katolici, te u posljednjih pedesetak godina služe mise zadušnice čak i samoubicama s nadom da su se pokajali prije nego ih je napustila duša.

“U Katoličkoj crkvi sad je takav stav da se ne zna je li se samoubojica, u trenutku kad je vršio čin samoubojstva, možda pokajao. To nije nešto protivno zbog čega se ne bi mogao organizirati katolički pogreb. U ovom slučaju, kod pokojnog Slobodana Praljka, Crkva će imati sasvim normalni crkveni pogreb. Poći će od toga da se možda u svojoj svijesti pokajao u trenutku kad je ispijao otrov. Zato, danas Crkva rijetko gdje odustaje i ne radi crkvene pogrebe ljudima koji su, iz bilo kojeg razloga, očaja, izostavljenosti, izvršili samoubojstvo. Ovakva praksa pojavljuje se u novije doba, od Drugog vatikanskog sabora, kad se počelo promišljati o zbiljnostima modernog življenja i da se ne može biti rigidan prema ljudima koji su se u danim okolnostima odlučili na takav čin”, rekao je sociolog religije Ivan Markešić za Index.hr.

Da će se Crkva zaista prema ratnom zločincu Praljku imati razumijevanja, potvrđeno je već istog dana kad se on ubio. Dana 29. novembra, u prepunom svetištu “Sv. Mati Slobode” u Zagrebu, studentski kapelan don Damir Stojić održao je misu zadušnicu za generala Slobodana Praljka, koji je tokom presude hercegbosanskoj šestorki sam sebi oduzeo život. “S jedne strane, Majka Crkva, a ni mi vjernici ne možemo odobriti taj čin koji je napravio general Praljak. S druge strane, primijetio sam osudu. Ni Majka Crkva ne prima pravo osuđivati. Mi ne znamo što se događalo u mislima našeg generala. Možemo se moliti dragom Bogu da bude milostiv prema generalu Praljku. I sam je Gospodin na križu gledao nepravdu i govorio: ‘Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!’ Zato Majka Crkva moli za Božje milosrđe i oproštenje. Crkva u Hrvata danas moli da uzdignutom glavom idemo naprijed”, poručio je don Damir Stojić.

Fra Mario Knezović slavio je na Kočerinu misu zadušnicu za Praljka, istaknuvši da “Katolička crkva ne drži čin samoubojstva prihvatljivim, ali u kontekstu smrti Slobodana Praljka može je pokušati ljudski razumjeti ulazeći u misterij njegove odluke i poruke tog čina”.

S obzirom na tradiciju Katoličke crkve, ne bi trebalo kritizirati Crkvu zbog služenja mise zadušnice ratnom zločincu Praljku. Muslimani vjeruju da pokajanje prima Bog Uzvišeni, a ne vjerska institucija, te govorimo o domenu tajne između čovjeka (Božijeg roba) i Rabba (Boga), ostalo spada u domen ljudskih špekulacija. Međutim, don Damir Stojić i fra Mario Knezović, kao i neki drugi dužnosnici Katoličke crkve, o Praljku su tokom mise govorili odabranim riječima punim divljenja. Takav odnos sukladan je i s hrvatskom politikom koja je uglavnom slala poruke o “heroju, a ne zločincu”. Katolička crkv,a pak, odavala je dojam da nad samoubicom želi provesti instantnu beatifikaciju koja ima svoju političku pozadinu, sapiranja one zločinačke pozadine zbog koje je i osuđen, a u koju je direktno involviran bivši hrvatski državni vrh.

Jedini Praljkov grijeh koji se na razini institucije Crkve problematizirao jeste samoubistvo, pri čemu su grubo prešućene činjenice koje je ustanovio Haški sud. Žrtve udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem je čelu, između ostalih, stajao i zločinac Praljak, ni jednom riječju nisu spomenute na misama zadušnicama za njegovu dušu. Gledano isključivo iz pozicije katoličanstva, nije li Praljku potrebna zadušnica i zbog zlodjela za koja je odgovoran? Katolička crkva mogla bi reći da ne priznaje zemaljski sud već onaj nebeski, no zna li svećenik u Zagrebu kako sudi Bog i ima li uvid u tajnu Božijeg oprosta i ljudskog pokajanja? Misli li možda Crkva u Hrvata da je Isus bio Hrvat? Misli li Crkva u Hrvata da su Bošnjaci koji su ubijani i mučeni za vrijeme Praljkovog zapovijedanja HVO-om manje ljudi, da ne zaslužuju milosrđe, da njihova patnja i žrtva nije dostojna bilo čijeg pokajanja? S aspekta morala, pitamo se ima li Katolička crkva uopće trunku nečiste savjesti dok zagovara i praktično beatificira osuđenog ratnog zločinca?

Međutim, ne treba zaboraviti da organiziranje zadušnice za Slobodana Praljka nije izdvojen slučaj. Prošle je godine u Zagrebu održana misa zadušnica za Antu Pavelića. Ove je godine u Otočcu održana i misa zadušnica za Juru Francetića. Očito i za ovaj dvojac imaju razumijevanja, apstrahirajući njihovo dokazano genocidno i zločinačko djelovanje. Očito da organiziranje misa zadušnica ima malo veze s brigom o duši generala Praljka, a puno s politikantskim prikrivanjem odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat. Naravno, nas to žalosti jer smanjuje mogućnost da će u budućnosti službena crkva, kojoj bi zadaća trebala biti širenje mira i ljubavi, imati značajnijeg udjela u procesu pomirenja i neophodne hrvatske katarze.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!