Udruženi srpsko-hrvatsko-građanski zločinački poduhvat

Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore

 

Nedavna Deklaracija o opstanku srpskog naroda, tačnije reakcije ili izostanak reakcija na takav dokument, posebno od inače jako glasnog “građanskog” komentarijata, možda je ponajbolje pokazalo da su bh. društvo i njegova javnost čudni i unikatni fenomeni. Ne samo zato što u okviru jedne države postoje tri javnosti nego što su one potpuno ovisne o dominantnim medijskim faktorima koji na njima djeluju, tačnije od istinskih kontrolora tih medija. U slučaju srpske i hrvatske javnosti situacija je prilično jasna, gotovo svi utjecajni mediji pod kontrolom su ili SNSD-a ili HDZ-a, te su njihovi dominantni narativi u skladu s interesima tih stranaka.

No, kod Bošnjaka je situacija potpuno drugačija. Najveća bošnjačka stranka nikada nije imala pravi medijski monopol, čak ni tokom agresije, a završetkom rata i dolaskom stranog faktora u ulozi neokolonijalnog upravnika i upumpavanjem ogromnih svota stranog novca u kreiranje “građanske” opozicije i njenih tzv. “nezavisnih medija”, SDA je izgubila i gotovo bilo kakav utjecaj na oblikovanje javnog mnijenja putem medija. To samo po sebi nije loše i ne bi bilo toliko štetno da nije činjenice da je “građanska” opozicija (sa svojim medijima) na većinski bošnjačkim prostorima dugo bila (i još je uvijek) ne samo politička opozicija najvećoj bošnjačkoj stranci, što bi bilo sasvim normalno, nego i identitetska i kulturološka opozicija bošnjačkom mainstreamu, i to u tolikoj mjeri da se protivi i samoj ideji da bošnjački mainstream treba postojati.

Opozicioni politički stav prema Aliji Izetbegoviću od svojih je početka bio praćen i opozicionim stavom spram “Alijinog naslijeđa”, što je poprimilo formu opozicionarstva u pitanjima identiteta i kulture, jer se bošnjačka postkomunistička renesansa i nacionalna emancipacija tumačila kao plod političkih izbora Alije Izetbegovića. Pod “Alijinim naslijeđem”, kojeg treba rušiti, opozicija je podrazumijevala ne samo bošnjački politički suverenitet ili pravo i potrebu da se Bošnjaci organiziraju i okupljaju na nacionalnim osnovama nego i identitetska pitanja poput bošnjačke posebnosti na poljima zasebnog jezika, kulture, imena, vjere itd.

Upravo uslijed dominacije “nezavisnih” medija, koji su gajili takve svjetonazore i djelovali s takvih ideoloških pozicija, ono što nazivamo javnošću na većinskim bošnjačkim prostorima gotovo da nije imalo nikakvog doticaja sa stvarnim bošnjačkim problemima, interesima, željama ili strahovima, nego je funkcioniralo isključivo kao polje na kojem su se afirmirale i dominirale ideje o vraćanju točka historije nazad i zaustavljanju bošnjačkog nacionalnog preporoda. Sve što nije bilo u skladu s takvim ideološkim postulatima ili je napadano ili nije dobijalo nikakvu pažnju, pogotovo ako se radilo o događajima koji su davali za pravo ideji bošnjačke emancipacije, makar i indirektno.

To je dovelo do situacija kakve gledamo i danas kada se teme, ličnost ili događaji, ma kako pozitivni ili benigni bili, a koji su u bošnjačkom interesu, nemilosrdno napadaju i demoniziraju, dok, recimo, pravi pravcati skandali ili najozbiljnije prijetnje za državu ili bošnjački narod prolaze u tišini. I sve to samo zbog toga što bi takvi skandali, ako bi im se pružila dužna medijska pažnja, mogli alarmirati Bošnjake kao kolektiv i dovesti do još jačeg zbijanja unutarbošnjačkih redova, a to ne ide u korist identitetsko-kulturološkoj “građanskoj” opoziciji i njenim sponzorima koji imaju monopol na javno mnijenje u Bošnjaka.

DRVLJE I KAMENJE NA ZAGOVORNIKE BOSANSKOG JEZIKA

Da bi se ilustriralo kako funkcioniraju dvostruki standardi takve medijske i kulturološke okupacije, vjerovatno nema boljeg primjera od sasvim različitih reakcija na tri različite deklaracije sasvim različite težine, i to reakcije onih koji kreiraju bošnjačko javno mnijenje ili koji bivaju često pozvani da iznose komentare i daju svoje sudove o različitim aktuelnim temama.

Prva deklaracija jeste ona Neretvanska, tj. deklaracija o bosanskom jeziku koja je prije dvije godine predstavljena na Susretu bosnista u Mostaru. Ovaj skup organizirali su Bosanska lingvistička akademija iz Stoca i Matični odbor BZK “Preporod” s više drugih partnera. Održan je, između ostalog, i “da bi se utvrdilo stanje o statusu bosanskog jezika u bh. obrazovnom sistemu, pogotovo u sredinama u kojima se bosanski jezik dovodi u pitanje”, kao i da se “afirmira proučavanje bosanskog jezika te bošnjačke i bh. književnosti”. Ništa sporno i ništa loše, štaviše, riječ je o prijeko potrebnom zauzimanju u zaštitu bosanskog jezika i prava onih koji ga koriste, a to su ogromnom većinom Bošnjaci, da to rade slobodno i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, pogotovo jer je bošnjačko prava na vlastiti jezik opasno ugroženo.

No, kako je ta korisna, patriotska, benigna i sasvim normalna deklaracija dočekana od onih koji pripadaju navodnoj alternativi, a koja ustvari i oblikuju bošnjačko javno mnijenje? Najblaže rečeno, drvljem i kamenjem! Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i glavni urednik Školegijuma, ovaj skup pokušao je problematizirati pa i zaustaviti prije nego što je i održan. Radikalni politički komentator, pjesnik i profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz Deklaraciju je, ali i sam skup, nazvao “rahitičnim i patuljastim nacionalizmom”, obilato pritom koristeći primitivne uvreda na račun onih koji su učestvovali u njenom donošenju. Glavna promotorica “zajedničkog” jezika Snježana Kordić nazvala ju je “oponašanjem hrvatskog nacionalizma”.

Inače rezidentni građanin Mile Lasić ovaj je put s hrvatskih pozicija Deklaraciju nazvao “intelektualnim, stručnim i političkim abortusom”, pobunivši se čak i zato što se jezik naziva bosanskim, “usprkos tome što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH”. Srbofilni Muharem Bazdulj Deklaraciju je nazvao “bizarnom”. Ono što pripada rubrici “vjerovali ili ne” jeste da su protiv Deklaracije istupili i neki članovi i saradnici Odsjeka za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici, tvrdeći da se radi o susretu “bošnjakista” i da su takvi susreti “bošnjakizirani”, te su tražili da se, umjesto skupova koji se bave zaštitom bosanskog jezika, “ruše doprinosi nacionalističkih ideologija i dekonstruira ideja o tri posebna jezika i književnosti”?!

Ono što je zajedničko svim ovim reakcijama jeste izuzetan odijum spram ideji bošnjačke posebnosti kroz posebnost vlastitog jezika i očita namjera da se takvi procesi nekako zaustave te da se umjesto njih pokrenu trendovi koji će dovesti do identitetskog utapanja Bošnjaka u srpsko ili hrvatsko okruženje. Donekle je razumljivo kada to čine profesori srpskog ili hrvatskog jezika ili, pak, srpske i hrvatske književnosti, poput Veličkovića ili radikala Kazaza, ali je zaista strašno kada to rade neki profesori bosanskog, kojima je sporno to što Bošnjaci bosanski jezik vide kao vlastiti.

Naravno, najradikalnije reakcije na Deklaraciju stizale su s velikohrvatskih adresa koje su Hercegovinu, Mostar i Stolac u svojim glavama odavno smjestili u nekakav ekskluzivni hrvatski prostor. U tom su duhu HAZU i njeni članovi Deklaraciju alternativno nazivali “deplasiranom, nakaradnom, grotesknom”, zatim “činom duhovnog uboštva”, a onda i “napadom na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda”.

Zanimljivo je što po ko zna koji put možemo vidjeti gotovo potpuno poklapanje stavova “građanske” opozicije i hrvatskih (ili srpskih) nacionalista kada je riječ o bosanskom jeziku i pravu Bošnjaka da se njime koriste, da ga čuvaju, njeguju i promoviraju kao vlastiti jezik na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. I nije to samo slučaj u vezi s navedenom Deklaracijom, potpuno isto, čak i gore, bilo je i nakon instrukcije Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo da se predmet maternjeg jezika treba zvati bosanski jezik za one koji ga uče i smatraju svojim. I tom je prilikom došlo do iste antibošnjačke histerije s istih adresa, uključujući i političke aktere tipa visokopozicioniranih članova SDP-a ili Naše stranke.

TREĆI ENTITET I RS SE BRANE GRAĐANSKOM ŠUTNJOM

Druga deklaracija koja je polučila sasvim drugačije reakcije od istih aktera bila je ona Livanjska. Riječ je o deklaraciji usvojenoj na redovnoj sjednici Skupštine Kantona 10, održanoj u Tomislav-Gradu, a u kojoj se veliča presuđeni zločinac Slobodan Praljak kao mučenik i heroj, presuda Haškog tribunala hercegbosanskoj šestorci naziva se protuhrvatskom i protupravnom politikom, optužuje se bošnjački narod da želi stvoriti islamski kalifat u “srcu Evrope”, optužuje se bošnjačka, ali i “građanska” politika da želi zatrti sve hrvatsko, optužuje se EU da naivno podržava “islamistički novi poredak”, prijeti nestabilnošću i poziva sve “hrvatske županije i predstavnike” da se odupru “istrebljenju” i počnu ostvarivat nekakvo “hrvatsko pravo” na treći entitet. Ovakav skandalozni šizofreno-nacistički pamflet natjerao je Klub Bošnjaka u Kantonu 10 (Livanjskom kantonu) da upotrijebe mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, dok je Klub Srba, što je indikativno, bio suzdržan.

Kakve su bile reakcije javnosti, pogotovo one javnosti koja je vrištala o Neretvanskoj deklaraciji, na ovakav strašan i izuzetno opasan presedan kada većina u jednoj kantonalnoj skupštini glasa za pamflete koji u velikoj mjeri liče na proglase nekadašnje nacističke partije u Njemačkoj, pogotovo što je riječ o kantonu u kojem nisu priznati ni bosanski ni srpski jezik? Nikakva.

Snažnije reakcije, pogotovo neke moralne histerije koja bi trebala pratiti ovakve političke presedane, jednostavno nije bilo. Mediji koji su harangirali o Neretvanskoj deklaraciji pitanje Livanjske deklaracije propratili su ili šutnjom ili sasvim skromno. Oni koji su bili najglasniji u demonizaciji Neretvanske deklaracije, i to s “građanskih” pozicija, ove Livanjske nisu se ni dotakli, a većina “građanskih” medija i njihovih političkih sponzora, koje kontroliraju javno mnijenje na većinski bošnjačkim prostorima, ovu je vijest propratila s nezainteresiranom i usputnom površnošću, kao da je riječ o događajima u Burundiju. Čak su i poneki lokalni političari građanskog svjetonazora sve relativizirali tvrdeći da je to “predstava” koju su režirali nacionalisti sa svih strana. Nevjerovatno!

Treća deklaracija, ona o očuvanju srpskog jezika i kulture, što je dokument koji je aneks sporazuma o specijalnim i paralelnim odnosima Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, s “fokusom na očuvanje srpskog jezika i ćirilice”, također nije donio gotovo nikakve reakcije od onih koji su Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku dočekali paljbom iz svih kalibara. Ovo je još zanimljivije time što se ova deklaracija, monumentalno nazvana Deklaracija o opstanku srpskog naroda, izričito bavi onim za šta su “građanski” kritičari optužili bosniste, tj. kako je naglasio generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković: “Reč je o pravno-političkom aktu koji Srbima treba da omogući ono što je normalno za svaki narod u Evropi i svetu, a to je da zaštiti obeležje njihovog identiteta, naš srpski jezik, naše ćirilično pismo”, i unatoč tome što Deklaracija ima itekakve pretenzije prema cjelovitosti kulturnog i jezičkog prostora Bosne i Hercegovine. Ova deklaracija upravo predviđa osnivanje svesrpskog nacionalnog tijela radi “sprovođenje niza mera da bi se sprečila asimilacija srpskog naroda”, a mjere koje se predviđaju jesu “negovanje bliskih odnosa sa matičnom državom, jačanje svesti o zajedničkom porijeklu, čuvanje i njegovanje srpske kulture i nacionalnog identiteta”. Proklamirana svrha Deklaracije jeste da bude omogućeno “zajedničko i organizovano delovanje Srbije i Srpske”.

AUTOŠOVINIZAM SA SKRIVENIM NAMJERAMA

Iako sasvim jasna i otvorena u onome šta namjerava, ova velikosrpska deklaracija nije bila dovoljan razlog da se oglase isti oni koji su bjesomučno denuncirali i imputirali štetočinstvo, partikularizam, nacionalizam itd. Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku. Izgleda da je za takve opasnija želja Bošnjaka da zaštite vlastiti jezik, nego što je pretenzija Srbije i Dodika da putem uvođenja jedinstvenog NPP Srbije i RS kulturno otcijepe današnji prostor ovog entiteta od Bosne i Hercegovine.

Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore, gdje je najbitnije osigurati da oni ne postanu neka bošnjačka “findžan-država” nego građanska “čašica-država”?

Kako razumjeti takve anomalije i abnormalnost situacije da se u onome što nazivamo bošnjačkim javnim mnijenjem više harangira protiv lingvističkih deklaracija koje se bave zaštitom vlastitog bosanskog jezika, nego protiv političkih deklaracije u kojima se poziva na teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, a čitav bošnjački narod etiketira kao prijetnja za Evropu? Kako objasniti činjenicu da se bošnjačkoj javnosti kao prioriteti nameću teme koje se bave dekonstrukcijom njihovog vlastitog identiteta, dok politički presedani i događaji koji predstavljaju životnu prijetnju za državu i sam narod prolaze u relativnoj tišini?

Kako i čime opisati fenomen da je moguće da jedni te isti ljudi koriste bošnjačku javnost i bošnjačko javno mnijenje da na sve moguće načine napadaju, demoniziraju i sabotiraju jednu deklaraciju o bosanskom jeziku, iza koje ne stoji ama baš niko osim nekoliko entuzijastičnih patriotskih lingvista i profesora koji pokušavaju odbraniti na dvije trećine Bosne i Hercegovine proskribirani bosanski jezik, dok te iste osobe i mediji zavjerenički i mučki ŠUTE, prvo na deklaraciju kojom se direktno prijeti opstanku Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a iza koje stoji hrvatska politika, zatim i na deklaraciju iza koje stoji srpska politika, a koja je dio dokumenta koji ima direktne pretenzije na teritorijalni, kulturni i jezički suverenitet Bosne i Hercegovine?

Jedini logičan odgovor jeste da bošnjačko javno mnijenje ne oblikuju Bošnjaci, da javnost kod Bošnjaka ne funkcionira kao autentični i autohtoni javni prostor nego kao polje djelovanja vanjskih faktora sa svojim partikularnim interesima. Bošnjaci su u dobroj mjeri već kondicionirani na takvo stanje stvari pa su i najveće podvale s vremenom dobile status istina koje se podrazumijevaju, a sve zbog decenijskog bombardiranja defetizmom, beznađem i nepovjerenjem u vlastite snage, toliko da se čak i bilo kakav optimizam ili pozitivna vijest dočekuje s velikom dozom sumnje ili podsmijeha. Krajnje je vrijeme da se ovakva situacija promijeni.

 

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!