UDRUŽENI PODUHVAT

Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće...”, nemušto će velikodostojnik

Zna li ko šta je HNK?

Evo lozinka: Mostar!

Hercegovačko-neretvanski kanton?

– Nije!

Hrvatsko narodno kazalište?

– Ma jok!?

Hrvatski nogometni klub?

– A-a!

Hrvatska narodna knjižnica?

– C'ɘ! Ni blizu.

Mislim, ima u Mostaru Hrvatski nogometni klub (ime mu je Branitelj, valjda što stalno igra defanzivno, šta li bi drugo imao braniti – a ko će mu ga više znat’), ima opet i Hrvatsko narodno kazalište, a ima još uvijek i kakvog-takvog Hercegovačko-neretvanskog kantona, bezbeli da ima! Ima opet i Narodna knjižnica, koja jest u svijesti većine hrvatska, ali je to Narodna knjižnica HNK. Jok kazališna ili nogometna! Pod ovim HNK mislim kantonalna, kako joj i jest ime. Iako joj je, doduše, pravo ime Narodna knjižnica HNŽ Mostar. Jedino što možda studenti miješaju ovo knjižnica i knjižara, pa u knjižnicu smiju otići samo kad imaju uza se, jer misle da će tamo kupovati knjige (baš k’o što piše u jednoj našoj gramatici). Baška što većina mostarskih studenata s Univerziteta ne zna ni da ima pravo (i obavezu!) koristiti usluge svoje kantonalne biblioteke (pa mnogi ne znaju ni gdje se nalazi, misle da je negdje daleko, ali pretpostavljaju da je unutar granica HNK). Studenti, ova knjižnica, pardon, biblioteka, nalazi se (pazite sad!) na Trgu Hrvatskih Velikana, u Hrvatskom domu! Kažem punu adresu i tačan naziv zgrade i opet ne znate? Čekaj, ovako: hrvatski stolni grad? Opet ništa? Ček’, ček’! Hrvatsko, stolno… – Stolac? Ha-ha! Ama, Mostar! Lozinka je Mostar. Mostar, majka mu stara!

Nego, ja sam mislio da će ovi iz MOST-a prije u Mostar, već u Stolac. Jer, rijetki su gradovi koji na tako malom prostoru imaju toliko ćuprija i mostova kao što je Stolac, a Mostaru su ovi iz RH svakako već dužni jedan most. A, možda zato nisu ni smjeli do Mostara. Baš su mi neki RH faktor (znam, trebalo bi ovdje malo slovo h, al’ rekoh da se susjedi ne ljute).

A, kad je ono davnih devedesetih na sarajevskoj pošti osvanuo natpis: “Ovo je Srbija”, i dovitljivi vispreni Sarajlija dopisao: “Glupane, ovo je pošta”, sva logika posrbljavanja otišla je u nevrat, a u najmanju ruku u Jagomir. Ili, još slikovitije: “Srpska opština. Srpska šuma. Srpsko drvo. Ptica Srpkinja. Riba Srpkinja. Maca Srpkinja. Srpska noga. Onaj srpski break‑dance. Srpski traktor ore srpsku njivu ponad srpskog brda na srpskoj zemlji. I srpski vazduh! Ma je*o te više!” Šta fali? Pa, fali srpska salata – kazali bi parlamentarci.

Tako je i onaj što priča o hrvatskom prostoru u najmanju ruku za Jagomira. Mada je i u ovom slučaju valjalo na slikovit način primjenjivati princip obrnute psihologije. Zijo to radi najbolje. Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće…”, nemušto će velikodostojnik.

A, Boga mi, eno i sad na gradskoj kapiji baš stoji isti ovaj natpis. Jedino što bi valjalo pitati zar se ne vidi čije je i šta je (baš k'o ona sarajevska pošta), pa treba narodu nešto dodatno pisati, dopisivati i crtati? Ili su to samo putokazi za ćorave, pardon, neupućene? Znakovi pored puta.

Nego, znate li kako zovu posljednje hrvatsko delegirano postizborno šepurenje po Stocu? – Udruženi poduhvat! Poznato? Lozinka: 111.

 

PROČITAJTE I...

“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!