UDRUŽENI PODUHVAT

Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće...”, nemušto će velikodostojnik

Zna li ko šta je HNK?

Evo lozinka: Mostar!

Hercegovačko-neretvanski kanton?

– Nije!

Hrvatsko narodno kazalište?

– Ma jok!?

Hrvatski nogometni klub?

– A-a!

Hrvatska narodna knjižnica?

– C'ɘ! Ni blizu.

Mislim, ima u Mostaru Hrvatski nogometni klub (ime mu je Branitelj, valjda što stalno igra defanzivno, šta li bi drugo imao braniti – a ko će mu ga više znat’), ima opet i Hrvatsko narodno kazalište, a ima još uvijek i kakvog-takvog Hercegovačko-neretvanskog kantona, bezbeli da ima! Ima opet i Narodna knjižnica, koja jest u svijesti većine hrvatska, ali je to Narodna knjižnica HNK. Jok kazališna ili nogometna! Pod ovim HNK mislim kantonalna, kako joj i jest ime. Iako joj je, doduše, pravo ime Narodna knjižnica HNŽ Mostar. Jedino što možda studenti miješaju ovo knjižnica i knjižara, pa u knjižnicu smiju otići samo kad imaju uza se, jer misle da će tamo kupovati knjige (baš k’o što piše u jednoj našoj gramatici). Baška što većina mostarskih studenata s Univerziteta ne zna ni da ima pravo (i obavezu!) koristiti usluge svoje kantonalne biblioteke (pa mnogi ne znaju ni gdje se nalazi, misle da je negdje daleko, ali pretpostavljaju da je unutar granica HNK). Studenti, ova knjižnica, pardon, biblioteka, nalazi se (pazite sad!) na Trgu Hrvatskih Velikana, u Hrvatskom domu! Kažem punu adresu i tačan naziv zgrade i opet ne znate? Čekaj, ovako: hrvatski stolni grad? Opet ništa? Ček’, ček’! Hrvatsko, stolno… – Stolac? Ha-ha! Ama, Mostar! Lozinka je Mostar. Mostar, majka mu stara!

Nego, ja sam mislio da će ovi iz MOST-a prije u Mostar, već u Stolac. Jer, rijetki su gradovi koji na tako malom prostoru imaju toliko ćuprija i mostova kao što je Stolac, a Mostaru su ovi iz RH svakako već dužni jedan most. A, možda zato nisu ni smjeli do Mostara. Baš su mi neki RH faktor (znam, trebalo bi ovdje malo slovo h, al’ rekoh da se susjedi ne ljute).

A, kad je ono davnih devedesetih na sarajevskoj pošti osvanuo natpis: “Ovo je Srbija”, i dovitljivi vispreni Sarajlija dopisao: “Glupane, ovo je pošta”, sva logika posrbljavanja otišla je u nevrat, a u najmanju ruku u Jagomir. Ili, još slikovitije: “Srpska opština. Srpska šuma. Srpsko drvo. Ptica Srpkinja. Riba Srpkinja. Maca Srpkinja. Srpska noga. Onaj srpski break‑dance. Srpski traktor ore srpsku njivu ponad srpskog brda na srpskoj zemlji. I srpski vazduh! Ma je*o te više!” Šta fali? Pa, fali srpska salata – kazali bi parlamentarci.

Tako je i onaj što priča o hrvatskom prostoru u najmanju ruku za Jagomira. Mada je i u ovom slučaju valjalo na slikovit način primjenjivati princip obrnute psihologije. Zijo to radi najbolje. Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće…”, nemušto će velikodostojnik.

A, Boga mi, eno i sad na gradskoj kapiji baš stoji isti ovaj natpis. Jedino što bi valjalo pitati zar se ne vidi čije je i šta je (baš k'o ona sarajevska pošta), pa treba narodu nešto dodatno pisati, dopisivati i crtati? Ili su to samo putokazi za ćorave, pardon, neupućene? Znakovi pored puta.

Nego, znate li kako zovu posljednje hrvatsko delegirano postizborno šepurenje po Stocu? – Udruženi poduhvat! Poznato? Lozinka: 111.

 

PROČITAJTE I...

Praviš bosanski rječnik – nacionalista, organiziraš susrete studenata bosnistike kao prve takve vrste – nacionalista, ukažeš na općepoznate ali posebno zanimljive i važne činjenice o svome jeziku, književnosti, kulturi i tradiciji – nacionalista, otkriješ namjenski zatirane naučne istine o sebi i svojima, pri čemu uočavaš da su i oni drugi isto tako tvoji – nacionalista, raskrinkaš manipulacije i zablude, podmetnute neistine i ciljano kreirane laži – nacionalista, pomažeš obespravljenima da u svojoj zemlji svoj jezik (paradoksalno, ne?) uče u svojoj školi – nacionalista, i na kraju samo kažeš: “Evo me, tu sam!” – opet nacionalista. Ima da te nema, i to ti je

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!