Ucijenjena Grčka štiti teroriste

Anadolija je izvijestila da je Biro za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala pri kancelariji glavnog istražitelja Istanbula ustanovio da su četverica od osmerice bjegunaca u noći 15. jula 2016. godine imali telefonski kontakt s dvojicom članova pučističkog tima koji je poslat u Maramaris sa zadatkom da ubije predsjednika Republike Turske. Kao što sada znamo, vidimo da to nije dojmilo Ustavni sud Grčke

Iako nije bila potpuno neočekivana, vijest da je Ustavni sud Grčke 26. januara blokirao izručenje osam pučističkih oficira prebjeglih u Grčku ipak je u Turskoj dočekana s iznenađenjem koje graniči s nevjericom. Još se jednom pokazuje da je veliki dio svijeta nesvjestan veličine traume koju je teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ), koja je stajala iza pokušaja puča od 15. jula 2016. godine, nanijela turskom društvu. A da i ne govorimo o indiferentnosti na žrtve koje su tada pale u odbrani demokratije u Turskoj. Na to ukazuje način na koji se o ovoj skandaloznoj odluci grčkog pravosuđa izvještava, ali o tome kasnije.

Zašto se Tsipras “predomislio”

Priča počinje 16. jula 2016. godine u 10 sati i 55 minuta, kada se turski vojni helikopter “Blackhawk” spustio na aerodrom Alexandroupolis na sjeveru Grčke, nedaleko od granice s Turskom. Osam gülenističkih pučista odmah je po slijetanju i promptnom hapšenju zbog ilegalnog ulaska u Grčku zatražilo politički azil. Tada je izgledalo kao da to neće biti dugačka epizoda. Turska je odmah zatražila repatrijaciju odbjeglih vojnika, a grčki premijer Alexis Tsipras istog je dana u telefonskom razgovoru s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom izražavao solidarnost s legalno izabranom Vladom Turske uvjeravajući da “nema mjesta za pučiste u Grčkoj” i da će učiniti “sve što je potrebno” za ekspresno izručivanje pučista-dezertera.

Ako se uzme u obzir da je Grčka u svojoj historiji imala dobru porciju vojnih udara i vojnih hunti koje su gazile po ljevičarima, a Tsipras se prodaje kao takav, nije se moglo sumnjati u njegovu iskrenu gadljivost na vojne pučeve, pa, shodno tome, ni u namjeru da se ovo pitanje riješi na obostrano zadovoljstvo i u najkraćem roku.

Međutim, krenuo je globalni mega spin o gülenističkom puču i uz mlake i kilave osude puča oštra upozorenja i prijetnje Turskoj da bude blaga prema ubicama koje su pokušale oboriti demokratski poredak. Shodno tome, već sljedećeg dana, 17. jula, nakon prvog pojavljivanja osmerice pred istražnim sudijom, Reuters, koji je za pučiste koristio eufemizam “pobunjeni vojnici”, prenosi izjavu njihove tadašnje odvjetnice Vasiliki Marinaki kako vojnici nisu imali pojma o puču, nego su samo izvršavali naredbu nadređenih da helikopterom transportiraju povrijeđene s ulica Istanbula. “To su radili dok nisu došli pod vatru policije”, rekla je i ne trepnuvši.

Ta priča, koja drži vodu koliko i rešeto, uhvatila je korijena i uz manje prepravke i ogromne nedosljednosti pri kraju sage postavila je sliku o pučistima-dezerterima kao “žrtvama”. Nedosljednosti su došle nakon potrebe da se objasni, a zašto su bježali, pa još u Grčku, pa još maznuvši vojni helikopter, ako nisu nit’ (pučistički) luk jeli nit’ mirisali, za šta u tom momentu (još uvijek konfuzije) valjda nije bilo prijeke potrebe.

No, laži su gülenističko prirodno okruženje, a nije da se ne drže one “što je veća laž, lakše će se povjerovati”. Svašta se može pročitati u zapisnicima sa suđenja gülenistima. Naprimjer, jedan vlasnik holdinga kojem se sudi u Kayseriju na pitanje kome je u London preko banke prebacio 13 miliona dolara i zašto, ‘ladno je odgovorio da se ne sjeća. Kao da je riječ o 13 dolara, a ne o 13 miliona dolara. Tu se pripadnici terorističkog kulta uklapaju u onu Goebbelsovu: “Držat će se laži i po cijenu da ispadnu smiješni.” A priča da su ova osmerica imali zadatak da transportiraju ranjene s ulica Istanbula istovremeno ne znajući da se puč dešava (ne pitavši se odakle ranjeni po ulicama), a sve to helikopterom koji ima 16,35 metara prečnik elise jeste uvreda prosječne inteligencije.

Već 21. jula, kada su pučisti-dezerteri osuđeni na dva mjeseca zatvora zbog ilegalnog ulaska u Grčku, zbog izjava grčkih zvaničnika da će biti razmatrani njihovi zahtjevi za politički azil, bilo je jasno da će nastupiti fiškalsko vunovlačarenje. Kako su se u Turskoj množili dokazi o njihovoj umiješanosti u pokušaj nasilnog rušenja demokratski izabrane Vlade Turske (koji su, naravno, dostavljani grčkom pravosuđu), tako se izručenje činilo sve manje izglednim. U međuvremenu je Grčka postala sabirni centar i/ili tranzit za güleniste. U augustu je otkriveno da su u Atini ili iz Atine “nestala” dva turska vojna atašea. U augustu je i jedan gülenistički sudija čamcem prebjegao na grčko ostrvo Chios s izbjeglicama iz Sirije. Ni u tim slučajevima Grčka nije pokazala nikakav entuzijazam da pomogne turskim vlastima. U septembru, kada su grčki sudovi počeli rolekoster vožnju o azilu, te im se odbija, te se žale itd., postalo je već jasno da se politika umiješala i da će iz političkih razloga Grčka možda odbiti izručiti pučiste-dezertere.

Petog januara ove godine Anadolija je izvijestila da je Biro za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala pri kancelariji glavnog istražitelja Istanbula ustanovio da su četverica od osmerice bjegunaca u noći 15. jula 2016. godine imali telefonski kontakt s dvojicom članova pučističkog tima koji je poslat u Maramaris sa zadatkom da ubije predsjednika Republike Turske. Kao što sada znamo, vidimo da to nije dojmilo Ustavni sud Grčke.

Ignoriranje Gülenovog terorističkog kulta na Zapadu

U izvještavanju o presudi od 26. januara naglasak se stavlja na “bijes” ili “ljutnju” turskih vlasti. Zanemaruje se nenormalnost cijelog događaja, a kao so na ranu dođu citati advokata Christosa Mylonopoulosa, koji blebeće o “pobjedi evropskih vrijednosti” i “zaštiti pravosudne civilizacije” (primijetiti notu orijentalizma). U izuzetno sramnom tekstu nezavisnog novinara Johna Psaropoulosa, objavljenom na portalu Al Jazeera International, spomenute nedosljednosti isplivavaju iz citata jednog od pučiste-dezertera koji kaže da su odluku da pobjegnu donijeli nakon pojavljivanja predsjednika Erdoğana na CNN Türk, u kojem je pozvao narod da pruži otpor puču. U suštini, to je diskretno priznanje.

Tekst je sraman jer pokušava spinovati kako je Evropska konvencija o ekstradiciji, čije su potpisnice i Grčka i Turska, dokument koji daje pravo Grčkoj da odbije izručenje jer “zabranjuje izručenje za politička i vojna kriminalna dijela”. Spin se lako uoči čitanjem te konvencije koja ne smatra da je ubistvo predsjednika države (Head of the State) ili članova njegove porodice politički kriminal, tj. ubice i njihovi saučesnici nisu njome zaštićeni. Kada je riječ o vojnom kriminalu, riječ konvencija kratka je i nedvosmislena: “Izručenje za prekršaje koji spadaju pod vojni zakon, a nisu prekršaji u običnom krivičnom zakonu, izuzeti su iz primjene ove konvencije.” Pučistima u Turskoj sudi se na civilnim sudovima i po civilnom zakonu.

Premijer Grčke Tsipras busa se u grudi nezavisnog pravosuđa Grčke. Cinik u meni pita se o nezavisnosti Grčke, s obzirom na to da klijent-države (ili dužnički robovi) nemaju luksuz nezavisnog pravosuđa kada i ako ono treba donijeti odluku suprotnu interesima gospodara. To nas dovodi do Njemačke kao vlasnika lavovskog dijela grčkog duga, s jedne, i najvećeg zaštitnika terorista svih boja i ideologija koji djeluju protiv Turske, s druge strane.

Njemačka, koja ugošćava na hiljade pripadnika terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) i hiljade pripadnika FETÖ, vrlo se elegantno riješila glavobolja oko turskih zahtjeva za izručenja kriminalaca i terorista. Samo šest dana nakon što je glavni urednik dnevnika Akşam objavio da se notorni gülenistički istražni sudija Zekeriya Öz, “proslavljen” montiranjem procesa “Ergenekon”, “Balyoz” i “korupcionaškim” skandalom iz decembra 2013. godine, nalazi u Freiburgu pod zaštitom njemačke obavještajne službe, njemački dnevnik Der Tagesspiegel objavio je da njemačko pravosuđe obustavilo saradnju s turskim. Kako se to uklapa u borbu protiv terorizma i evropske vrednosti, procijenite sami.

Blowback – povratni udarac – termin je koji je skovala CIA, a odnosi se na posljedice (obično terorističke) tajnih akcija vlada. Uprošteno, mogao bi se parafrazirati onom Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obiju ili Žanješ kako si sijao. Opasnost Gülenovog terorističkog kulta na Zapadu ignorira se jer se svima čini da “upotrebna vrijednost” opravdava zaštitu i saradnju, baš kao što se to činilo da je Al‑Kaida korisna protiv Sovjetskog Saveza. Jedanaesti septembar 2001. godine tipičan je blowback. No, ne treba očekivati takvu vrstu događaja od Gülenovog terorističkog kulta. On je mnogo opasniji jer infiltracijom i utjecajem polako metastazira ondje gdje se zapati, a kada se metastaze ustanove, onda je obično kasno.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!