“Ubijao sam po Kozarcu, miriše mi krv”

Prošle su sedmice u Prijedoru uhapšeni Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Marinko Praštalo, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo Vukić i Milan Vukić, osumnjičeni za ratni zločin u naseljima na lijevoj strani rijeke Sane, za ubistva 117 ljudi. Za Stav govori jedan od preživjelih svjedoka tog zločina, maloljetnik koji je pukim slučajem preživio taj 20. juli 1992. godine

Na 22. sjednici Narodne skupštine RS‑a, održanoj u Zvorniku 22. i 23. novembra 1992. godine, poslanik Srđo Srdić, prijedorski zubar i jedan od ključnih saradnika Radovana Karadžića i njegovih saučesnika u genocidu u Prijedoru, kazao je: “Nismo pitali ni vas, ni gospodina Karadžića, ni gospodina Krajišnika šta smo trebali da uradimo u Prijedoru, jedina zelena opština u Bosanskoj krajini bio je Prijedor, da smo slušali vas, mi bismo danas bili zeleni, mi bismo bili Krupa, a Prijedor ne bi bio Prijedor. Mi smo njih srdili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto!” Tvrdo pakovanje o kojem je pričao Srdić bila je Tomašica, najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

UBISTVO GRADONAČELNIKA ČEHAJIĆA

Kako je Prijedor farban drugim bojama, oslikavaju činjenice iz presude Tribunala u Hagu Milomiru Stakiću. Na sjednici održanoj 7. januara 1992. godine, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor. Odlučeno je da će u Skupštini biti 69 odbornika, 28 Srba iz Skupštine opštine Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika te Skupštine izabran je upravo Stakić. Krajem aprila past će i odluka da se Prijedor u potpunosti preuzme silom. U članku o preuzimanju vlasti, od 28. aprila 1995. godine, Kozarski vjesnik piše da se SDS prvobitno odlučio za 1. maj 1992.

Međutim, SDS-ovci su smatrali da je dolazak depeše kojom se naređuje blokada JNA (kasarni, konvoja i transporta) u poslijepodnevnim satima 29. aprila 1992. dovoljan razlog da akciju započnu dan ranije. Dan nakon preuzimanja vlasti, na Radiju Prijedor cijeloga je dana čitan proglas o preuzimanju vlasti koji je sastavio SDS. U tom dokumentu spominje se depeša od 29. aprila 1992. godine koju je poslao tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH, a danas kontroverzni trgovac nekretninama Alija Delimustafić i koja je stigla u prijedorsku kancelariju Ministarstva unutrašnjih poslova BiH kao faktor koji je ubrzao nasilno SDS-ovo preuzimanje vlasti u Prijedoru zato što je nalagala “da se izvrši napad na vojne objekte i kasarne u Prijedoru, da se izvrše mobilizacija, oduzimanje opreme i sredstava, da se izvrši blokada komunikacija oko Prijedora”, što je protumačeno kao “napad na pripadnike srpske nacionalnosti”. Stakić je na sastanak, održan istog dana u kancelariji pukovnika Vladimira Arsića u kasarni JNA, pozvao izabrane odbornike srpske Skupštine opštine, među kojima su bili Simo Drljača, dr. Kovačević i Simo Mišković.

Raspravljalo se o mogućnosti angažiranja naoružanih Srba iz TO-a. Zaključeno je, ipak, da postoji “mala šansa” da će to biti potrebno te da će za izvršenje zadatka planiranog za svega nekoliko sati kasnije biti dovoljno svega 400 policajaca. Vlast je preuzeta u noći s 29. na 30. april. Po riječima Dušana Jankovića, “bez ijednog metka opaljenog”. “Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće… Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.”

Riječi su ovo demokratski izabranog predsjednika Opštine i prvog Bošnjaka u gradu, profesora Muhameda Čehajića, na čije će mjesto automatski već 30. aprila biti postavljen Milomir Stakić, upućene iz pritvora svojoj supruzi, doktorici Minki Čehajić, koje dočaravaju koliko su nespremno Bošnjaci Prijedora dočekali taj, pokazat će se, kobni historijski trenutak. “Poručujemo svim građanima opštine Prijedor da na ovim našim pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka, čemu teži slugansko i fanatično krnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine. Zato je neophodno da ostanemo mirni, razumni, da živimo i radimo, da uspostavimo normalne životne i radne tokove koje je narušila jednopartijska i jednonacionalna vlast Stranke demokratske akcije”, vrištao je cijelog i narednih dana prijedorski radio. Dok su uspostavljani normalni tokovi, smaknut je Muhamed Čehajić, upamćen kao jedini ubijeni gradonačelnik u BiH.

RUSKI RULET NA RUDNIKU

Brzo je počelo uspostavljanje normalnih tokova života. Dijelovi grada naseljeni Bošnjacima i Hrvatima bivaju odmah odsječeni od ostatka svijeta. Na graničnim područjima i strateškim pozicijama postavljeni su punktovi srpske vojske i policije. Uskoro će putem radija prijedorski đaci biti pozvani da završe, odlukom nove vlasti, skraćenu školsku godinu. Zatvarajući dnevnik, na posljednjem održanom času jedan od profesora se okreće učeniku u prvom redu: “Vidimo se sljedeće školske godine, ali ko preživi…”

Značilo je to i početak prvih oružanih incidenata i otvorenih napada. A zatim će redom biti uništavani dijelovi grada većinski naseljeni nesrpskom populacijom, a s njima i bilo kakav otpor. Prvo je uništeno naselje Hambarine, a zatim područje Kozarca i okoline. Tih vedrih majskih dana, gledajući u ogroman stup dima iznad Kozarca, mještani Mataruga su se pitali: “Šta je sa svim tim narodom tamo!?” Niko ni slutio nije da su već profunkcionirali najzloglasniji koncentracioni logori u kojima će biti mučeni, ubijani i silovani hiljade običnih ljudi, žena, djece… Nesretni pokušaj povrata vlasti upadom u grad jedne grupe slabije naoružanih mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića, 30. maja, poslužit će kao povod novoj vlasti da etnički očisti i centar grada i na smrt osudi područje Mataruškog Brda.

U narednih tri mjeseca, koliko je trajala kulminacija pogroma i progona nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, u bezbroj akcija čišćenja terena, kako su simpatično nazvani ti prijedorski plesovi smrti, bit će ubijano u prosjeku 35 lica dnevno. Nekad manje, nekad više. Godinama kasnije, Milomir Stakić će se u Hagu licem u lice suočiti s jednim od preživjelih. Nermina Karagića je Tužiteljstvo u Hagu do u detalje ispitivalo o tome kako je preživio jedan od desetina masakra počinjenih u tih stotinjak dana užasa. Iz nekog razloga, područje Mataruga, odakle je Karagić, uništeno je dva mjeseca nakon ostalih sela. Tog ponedjeljka 20. jula ugrijalo je već od ranog jutra. Mještane prijedorskih mjesnih zajednica Bišćani, Rizvanovići i Rakovčani iznenadila je vojska. Tih nekoliko prigradskih, gusto naseljenih mjesta, načičkano je, s prethodno uništenim Hambarinama, Čarakovom i Zecovima na lijevoj obali Sane. Na tom je području, prema popisu iz 1991. godine živjelo oko 11.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka. U naletu srpskih vojnih i policijskih struktura u samo nekoliko julskih dana ovo je područje do temelja uništeno. U prijedorskim logorima smrti, na desetinama stratišta samo iz ovih šest mjesnih zajednica, ubijeno je ili nestalo oko 1.800 muškaraca, žena i djece. Maloljetni je Nermin tog 20. jula zatečen u kući iz koje s ocem bježi u njive i šume tražeći spas. Lov na ljude već traje, trajat će i narednih dana. Oni koji su bili uvjereni da se nikome ništa neće ružno dogoditi ubijeni su na licu mjesta, nerijetko pred svojim porodicama ili, pak, naknadno u nekom od logora Omarska, Keraterm ili Trnopolje. Istovremeno je uslijedila i pljačka. Mrtva tijela ubijenih ležala su narednih tri dana kada su, nakon masakra u Čarakovu i Zecovima, transportirana nekud.

Tek septembra 2013. godine sumnje su potvrđene, odvoženi su u Tomašicu. Nermin i njegov otac, s drugim očajnicima, okupljaju se tražeći utočište. U svom beznađu odlučili su pokušati probiti se nekud, do slobodnih teritorija Bihaća, Cazina ili Krupe. Međutim, njihova grupa, u kojoj je bilo i petnaestak maloljetnika, opkoljena je i zarobljena. “Opkolili su nas pripadnici JNA i rezervne policije. Postrojili su nas i prebrojali. Bilo nas je 117. Prebacili su nas u Dom kulture u selu Miska Glava i zatvorili u prostoriju ne veću od polovine ove sudnice”, svjedoči Nermin Karagić. “Tu nas je sad bilo 114. Trojica su ubijena u pokušaju bjekstva.” U društvenom domu ostaju tri dana, izloženi svakodnevnoj torturi i mučenju koje je pratila užasna glad i žeđ. Zatim su prebačeni na stadion u Ljubiji. Masakr je počeo predvečer. Dok se s jedne strane čuju krici, tupi udarci i jauci, s druge strane jedan od stražara igra ruskog ruleta pucajući u glave. Jedan drugi preživjeli maloljetnik, tada petnaestogodišnji M.A., priča za Stav da je gledao vojnika koji je, igrajući se revolverom, raznosio glave ljudima poredanim uz ogradu ljubijskog stadiona.

“Dovezli su nas na stadion i poredali uza zid u dva reda”, priča nam M.A. “Bilo je puno vojske. Počelo je po nama udaranje šipkama, nogama, šakama, puškama. Od zida je bila neka žica. Uzeli su dvojicu, prislonili uz žicu. Jedan pomršav mlad vojnik iz pištolja pucao je tom čovjeku u glavu. Pao je mrtav. Drugi plav, kratko ošišan, iz puške je pucao drugom čovjeku u glavu. Raznio mu je pola glave. Okrenuo se prema nama i glasno pitao: ‘Da li smrdi krv?!’ Rekao je da njemu to miriši jer je po Kozarcu ubijao.” U jednom trenutku Vojvoda naređuje da se stane kako se ne bi uznemiravali mještani koji žive u blizini stadiona u Ljubiji te kako će ubrzo stići “spravica”. Traže se i tri dobrovoljca da unesu mrtva tijela na posljednja vrata autobusa prijedorskog “Autotransporta” i poslažu na široku platformu za stajanje putnika. Iako sav izbezumljen i krvav, slomljenog nosa i razbijenih zuba, preživjeli Nermin Karagić se javlja. Za jedno od dvadesetak tijela, Nermin je uvjeren da je to bio njegov otac iako je očeva lobanja bila smrskana do neprepoznatljivosti. Na kraju ih sve tjeraju u autobuse.

BIJEG IZ AUTOBUSA

M.A. potvrđuje Nerminovu priču, od kojeg je tog dana imao više sreće. Zbog svoje krhke građe, odvojen je od ostalih. “Nas nekoliko sitnijih maloljetnika zgurali su u ćošak. Odvojili su nekoliko ljudi i nas maloljetnike uz žicu. Ostale su potrpali u autobuse s ubijenim. Nas su zatvorili. Mislim da je to bila svlačionica. Ne znam koliko su nas dana tu držali. Tukli nas. Ko je morao u toalet bio je prebijen. Onda smo mi maloljetnici prebačeni u bijelom kombiju u logor Trnopolje. Ostali koji su bili izdvojeni s nama ostali su zatvoreni. Šta je s njima bilo, ne znam…”

Karagića i ostale potrpane u autobuse odvoze na kopove rudnika Ljubija. Iz autobusa ih izvode po trojicu i ubijaju. Nermin se s dvojicom zatočenika došaptava, svjestan šta ih očekuje. U jednom trenutku odlučuje da bježi. Drugu dvojicu sasjekla je rafalna paljba. Tridesetog aprila, na dan SDS-ovog nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, ubijen je mladi prijedorski policajac Radenko Đapa. Unatoč istragama koje su okončane bez rezultata, za ubistvo su optuženi muslimani. Drugoga maja, u znak odmazde, ubijeni su Jusuf Kučković i još nekoliko civila Bošnjaka koji s ubistvom policajca nisu imali veze.

Danas na Radenka Đapu podsjeća mala spomen‑ploča kraj koje svake godine prijedorska boračka udruženja čuvaju sjećanje na njega, ali i na “krivce”. Prema do sada prikupljenim podacima Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, u ovom je gradu, osim 2.975 Bošnjaka, ubijeno i 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma, jedan Čeh, Pakistanac, Ukrajinac te Srbin Jovo Radočaj. Među nedužnim civilima Prijedora ubijeno je 102 djece i 256 žena. Na njih u Prijedoru danas ne podsjeća ništa, osim članova porodica i časnih aktivista prijedorskih udruženja na povremenim okupljanjima na mjestima stradanja i patnje.

 

 

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!