U ZMAJEVOM GNIJEZDU

Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća

U onaj vakat, kada bih putovao u Gradačac, redovno sam pred ovim gradićem svraćao u selo Vučkovci u posjetu rodnoj kući Hadžage, kolege novinara, urednika, direktora, akvizitera, voćara i povrtlara. Hadžaga je umio lijepo otegnuti, protegnuti, razvući, zavući, zavaliti i povaliti. Mnogo toga mi je smetalo kod Hadžage, ali sam se volio s njim družiti i od milja sam ga zvao – Raskoljnikov. Na avlijskim vratima sačekuju me Hadžaga sa suprugom Šemsom i sestrom Pašom, čuvarkućom. Pozdravljamo se, a on me pozvanog u posjetu pita: “Što si došao?” Moj ulazak u avliju glavom plaća koka‑živičarka, a Hadžaga me vodi u obilazak i razgledanje ranča i degustaciju pristiglog voća i povrća. Po obilasku, na stolu u tepsiji čeka nas tek iz furune izvađena koka‑živičarka, vruća, mirisna, boje patinastog zlata, aterirala na zarudjele krompiriće, i pogača od pšeničnog brašna. Da proste oni koji ovu tekućinu ne konzumiraju, na stolu je i flaša u bunaru ohlađene šljivovice. Sve je domaće, ekološki čisto, patentirano, licencirano pod firmom “Made in Hadžaga” – pa ko voli, nek’ izvoli.

Nakon što bi se pojelo, popilo, oglodalo što se oglodati može, vrijeme je bilo krenuti kamo se pošlo. Zahvaljujem se domaćinima na gostoprimstvu, uz Hadžaginu primjedbu da nisam platio. Potom haj-vaj, po tabijatu ahbaba Zuke Džumhura, evo me u Gradačcu na kuli Zmaja od Bosne. Izražavajući želju da konačim na kuli, ljubazni domaćin nudi mi da biram sobu: Đulhanuminu, Đulfazilinu, Sultanijinu, Šeherzadinu, Đulpembinu i tako redom. Izabirem Đulistaninu sobu. Soba k'o svaka soba, ali Đulistana je k'o slika glavita.

Na čardaku, gdje je nekad Zmaj sjedio, kahvu pio i sejrio, pozdravljam prisutno društvo i sjedam za drugi sto da sam sa sobom kahvu, kavu ili kafu popijem i oči napasem pitominom koja se ispred mene pruža.

Priča da se u pitomini rađaju pitomi, saburli, merhametli ljudi ovdje u Gradačcu ne piju vode. Ovdašnja, a ondašnja raja, sirotinja, gladna a sita kulučenja i nadničarenja, odlučila je da zbog toga krene u Stambol i kod sultana protestira protiv svojih aga i begova. Sultan ih lijepo primi i ponudi da sjednu na mehke mindere. Prije nego što su sjeli, gradačački kulučari, da ne zaborave zašto su došli, da ih sultan ne smunđa, po minderima istresoše zemlju donesenu s rodne grude i na nju posjedaše. Pa i Husein Gradaščević, poznatiji kao Zmaj od Bosne, rođen u Gradačcu, ustao je protiv moćnog sultana. I dok su Srbi, onda kao i danas, slavili junački poraz na Kosovu polju, Zmaj je baš na tom polju u ljutom boju porazio sultanove askere. U Gradačcu je rođen pisac i revolucionar Hasan Kikić itd., itd., pa sve do najnovije agresije na zemlju Bosnu. Neprijatelj je rušio, palio, ubijao, ali Gradačac nije osvojio.

Nakon ispijene kahve i lagahne meditacije, priključujem se stolu za kojim sjede oni zbog kojih sam i došao, u lijepom ćejfu meni drage Gradačačlije, prijatelji, Bego Gradaščević, potomak Zmaja od Bosne, Mustafa Imamović, profesor prava, Ibrahim Bilajac, vajar, Sadik Šehić, novinar, i ini meni znani i neznani drugovi. Drugarice su opravdano odsutne. Vrijeme je za večeru, konobar mi preporučuje gradačački specijalitet – “kundur-ćevap”. Prihvaćam, pod uvjetom da ćevap ne bude, ne daj Bože, u kutiji od dječijih kundura, već od kundura koje nosi moj prijatelj Šukro iz Vučkovaca. Noge mu k'o dvije pratljače, skoro pa k'o moje.

Sijelo se oteglo do ranog jutra, kad je, po običaju, vrijeme za razlaz. Uz pjesmu Kahvu mi, draga, ispeci otključavam vrata Đulistanine sobe i zatičem je praznu. Zaspao sam kontajući i prekontavajući o razlozima Đulistaninog izostanka.

Izjutra, rano u podne, uz kahvu, žalim se domaćinu na Đulistanu. Tješi me da nije do Đulistane. Došli su veli na ideju da, umjesto brojeva, sobama daju imena nekadašnjih Zmajevih miljenica. Razočaran i ljubomoran na Zmaja, spuštam se kraticom dolje u čaršiju da se davranišem, da dođem k sebi u aščinici. Žalim se aščiji da mi je bururet u glavi i stomaku, a on, kao najbolji doktor specijalista, servira mi krzatmu i vruć somun, k'o duša mehak. Veli da je to mehlem za bolest od koje patim, uz napomenu da ćemo, ako od prve ne pomogne, ponoviti. Otkidam komad somuna i stavljam u sahan da se saftom nadoji, a potom ga nježno spuštam niz hrapavo grlo. Okus, miris, buke, sve se sastalo – Božija ljepota. Iako je davno prošlo podne, meni tek sada svanu. Razbistrih se, davranisah, mašalah, dođoh k sebi. Neka mi oproste sve sarajevske i stambolske aščije, ali ovakvu krzatmu, kao u Gradačcu, nigdje nisam jeo. Iz mrtvih vraća. Zahvalan krzatmi, prisjetih se da me gore na čardaku Zmaja od Bosne čeka sinoćnje društvo uz ljutu vodicu zmajevaču i mezu laganicu.

Izdržat će se, “ako Bog da”, što bi rekli ovi naši današnji, demokratski izabrani političari, evropske orijentacije, državne i narodne dezorijentacije.

PROČITAJTE I...

Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu

Srbi će po starom običaju svoju Novu godinu dočekati lumpujući, a potom će uz “Marš na Drinu” krenuti u boj protiv Turaka za oslobođenje Kosova i stvaranje velike Srbije. Na drugoj će strani Hrvati, kao civilizirani evropski puk, postati bedasti uz Mozarta, Bacha, Beethovena, Liszta... Pri najvećoj bedastoći, saznat će provjerenu historijsku činjenicu da je Kristova tetka rođena Hrvatica. Opijeni tim saznanjem i “lijepom njihovom”, krenut će u oslobađanje Kristova groba, za koji sigurno znaju da se nalazi u Sarajevu, a možda i malo podalje, na Drini. A Bošnjaci...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!