U šumarku skrivenom

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Na Ilinčici sam, brdu iznad Tuzle. Sjedim na ogoljeloj čuki, gledam u zlatnim zracima obasjani grad, zapravo dio grada, jer je Tuzla krivudava, zmijolika i ne postoji uzvišica i tačka na njoj s koje bi se zmijoliki grad, prepun bočnih “džepova” i mahala ušuškanih u njima, mogao u cijelosti sagledati.

Ne mislim ni o čemu. Tek duboko udišem reski miris šume i uvehlog lišća, uspokojen usred okrepljujuće tišine koju, sporadično i nekako stidljivo, prekida pjesma ptica skrivenih visoko u krošnjama stoljetnih stabala.

Ubrzo začuh šuštanje lišća i korake iza mojih leđa. Okrenuh se i ugledah onižeg, debeljuškastog, meni nepoznatog čovjeka. Primicao mi se tromo i s neodređenim poluosmijehom na licu. Mogao je imati oko šezdeset godina.

– Nemoj bježati od ljudi – reče bez pozdrava i ne predstavivši se. – Koliko god da im izmičeš, sve su ti bliže. Biti izvana sa svijetom, a unutra s Bogom, jedino je rješenje.

– Poznato mi je takvo promišljanje. Oni koji tako promišljaju također kažu da do potpunog znanja nije moguće doći sve dok se ne nadiđu parcijalna, napabirčena znanja – procijedih ljutito, razočaran što sam, bježeći od takvih, usred guste šumetine i ne dajući mu nikakvog povoda za to, ni kriv ni dužan postao lovinom ili plijenom još jednog mudroserskog “ezoterika”, očito i žednog i gladnog šupljih naklapanja o kojima u vlastitoj kući zasigurno ne smije izustiti ni riječi, ali, eto, meni i smije i može.

– Tačno. Napabirčena znanja nisu ništa drugo do dogma, skolastika, papagajska ponavljanja neproživljenog, beziskustvenog i, kao takva, nisu od neke naročite koristi. Treba razmišljati vlastitom glavom – reče i predstavi se. Veli da mu je ime Faruk i profesor je fizike.

Još uvijek ljut zbog njegovog neprimjerenog “prepada”, predstavih se i ja, hladno i kurtoazno.

– Nego zašto mislite da bježim od ljudi – rekoh.

– Pa, zar to nije očito?! Sjediti na samotnoj čuki može samo onaj kojem je pun kofer i kvarnih ljudi i njihovih spletkarenja! Uzgred, i ja sam danas pobjegao. Od žene. Nesnosna je. Ne znam više kako, šta… Uf! Ali, nebitno. Vidi! Znam da sam bio neuljudan i da sam te uznemirio, pa bih se želio iskupiti. Pozivam te na kahvu i, nadam se, ugodan razgovor. Može?!

Malo potom, sjedimo u bašti šumske kafane i uviđam da sam pogriješio u procjeni. Faruk je uljudan, odmjeren, široke naobrazbe i, najvažnije, od onih rijetkih koji znaju slušati sagovornika. Prijatno iznenađen, opuštam se uz zaista ugodan razgovor, a moja ljutnja umah se rasprši.

Nepun sat kasnije, kahva je ispijena, priče ispričane i vrijeme je da se krene. Faruk predlaže da me odveze kući. Pristajem.

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene prilike su prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve. Valja ići dalje, pa kako-tako, i bez osvrtanja na ono što je ostalo iza nas.

Uz srdačan pozdrav, rastajemo se na Slatini. Kasno je, toplo popodne. Izlazim iz auta na vreli pločnik, duboko udišem finom ugljenom prašinom “obogaćeni” tuzlanski zrak i, ni sam ne znam zašto, prvi put, ali zaista prvi put nakon mnogo godina, zviždućem i nalikujem si na istinski odlučnog čovjeka koji tačno zna kuda i zašto žurno korača ulicom.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!