U šumarku skrivenom

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Na Ilinčici sam, brdu iznad Tuzle. Sjedim na ogoljeloj čuki, gledam u zlatnim zracima obasjani grad, zapravo dio grada, jer je Tuzla krivudava, zmijolika i ne postoji uzvišica i tačka na njoj s koje bi se zmijoliki grad, prepun bočnih “džepova” i mahala ušuškanih u njima, mogao u cijelosti sagledati.

Ne mislim ni o čemu. Tek duboko udišem reski miris šume i uvehlog lišća, uspokojen usred okrepljujuće tišine koju, sporadično i nekako stidljivo, prekida pjesma ptica skrivenih visoko u krošnjama stoljetnih stabala.

Ubrzo začuh šuštanje lišća i korake iza mojih leđa. Okrenuh se i ugledah onižeg, debeljuškastog, meni nepoznatog čovjeka. Primicao mi se tromo i s neodređenim poluosmijehom na licu. Mogao je imati oko šezdeset godina.

– Nemoj bježati od ljudi – reče bez pozdrava i ne predstavivši se. – Koliko god da im izmičeš, sve su ti bliže. Biti izvana sa svijetom, a unutra s Bogom, jedino je rješenje.

– Poznato mi je takvo promišljanje. Oni koji tako promišljaju također kažu da do potpunog znanja nije moguće doći sve dok se ne nadiđu parcijalna, napabirčena znanja – procijedih ljutito, razočaran što sam, bježeći od takvih, usred guste šumetine i ne dajući mu nikakvog povoda za to, ni kriv ni dužan postao lovinom ili plijenom još jednog mudroserskog “ezoterika”, očito i žednog i gladnog šupljih naklapanja o kojima u vlastitoj kući zasigurno ne smije izustiti ni riječi, ali, eto, meni i smije i može.

– Tačno. Napabirčena znanja nisu ništa drugo do dogma, skolastika, papagajska ponavljanja neproživljenog, beziskustvenog i, kao takva, nisu od neke naročite koristi. Treba razmišljati vlastitom glavom – reče i predstavi se. Veli da mu je ime Faruk i profesor je fizike.

Još uvijek ljut zbog njegovog neprimjerenog “prepada”, predstavih se i ja, hladno i kurtoazno.

– Nego zašto mislite da bježim od ljudi – rekoh.

– Pa, zar to nije očito?! Sjediti na samotnoj čuki može samo onaj kojem je pun kofer i kvarnih ljudi i njihovih spletkarenja! Uzgred, i ja sam danas pobjegao. Od žene. Nesnosna je. Ne znam više kako, šta… Uf! Ali, nebitno. Vidi! Znam da sam bio neuljudan i da sam te uznemirio, pa bih se želio iskupiti. Pozivam te na kahvu i, nadam se, ugodan razgovor. Može?!

Malo potom, sjedimo u bašti šumske kafane i uviđam da sam pogriješio u procjeni. Faruk je uljudan, odmjeren, široke naobrazbe i, najvažnije, od onih rijetkih koji znaju slušati sagovornika. Prijatno iznenađen, opuštam se uz zaista ugodan razgovor, a moja ljutnja umah se rasprši.

Nepun sat kasnije, kahva je ispijena, priče ispričane i vrijeme je da se krene. Faruk predlaže da me odveze kući. Pristajem.

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene prilike su prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve. Valja ići dalje, pa kako-tako, i bez osvrtanja na ono što je ostalo iza nas.

Uz srdačan pozdrav, rastajemo se na Slatini. Kasno je, toplo popodne. Izlazim iz auta na vreli pločnik, duboko udišem finom ugljenom prašinom “obogaćeni” tuzlanski zrak i, ni sam ne znam zašto, prvi put, ali zaista prvi put nakon mnogo godina, zviždućem i nalikujem si na istinski odlučnog čovjeka koji tačno zna kuda i zašto žurno korača ulicom.

 

 

 

 

Sljedeći članak

PEPEONIK

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!