U Stambolu, na Bosforu

Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića

S Istanbulom sam se upoznao prije dvadeset i kusur godina, neposredno poslije završetka agresije na našu zemlju. Poslije smo se sretali još nekoliko puta, ali prvi je put prvi put. A tog sam prvog puta imao cijelih sedam dana za šetanje, krstarenje i obilazak grada, naravno, uz svu pažnju srdačnih domaćina. Jednog od tih sedam dana sjedio sam s prijateljem nedaleko od Sultan Ahmedove džamije. Okolni trg bio je krcat, a ja i prijatelj znatiželjno smo zagledali prolaznike, valjda se pitajući odakle li sve dolaze ti ljudi.

“Ima li iko u ovoj masi iz naše Bosne?”, upitao sam prijatelja, pomalo iz stvarne znatiželje, a pomalo iz želje da razgovaramo.

“Ima nas svugdje, zemo moj. Odakle vas ovdje?”

Nije to rekao moj prijatelj nego mladić koji je sjedio nekoliko metara od nas.

Svi smo mahinalno ustali, prišli i upoznali se. S tim mladićem se čujem i danas.

Prije otprilike jednog mjeseca, od Udruženja “Ilmijje” dobio sam poziv da učestvujem u studijskom putovanju u Tursku. Rado sam prihvatio, posebno što je putovanje uključivalo, pored Istanbula, posjete Ankari i Konyi. Putovalo se autobusom, što mi je bio dodatni plus, jer baš i nisam simpatizer letenja.

Nije mi namjera pisati o tome šta smo sve vidjeli i posjetili, kakvim smo prijemima prisustvovali niti bilo šta tog putopisnog karaktera. Želim iznijeti svoje impresije viđenim, onako kako sam to ja doživio, a mnoge su mi od tih impresija, zapravo, dale odgovore na mnoga pitanja koja su me, a vjerujem i mnoge druge, istinski zanimala. Nisam nikakav društveno‑politički analitičar i ne želim pisati tim tonom. Nisam ni slijepi agitator određenih ideja i pokreta samo zato što ih drugi vide idealnim. Jednostavno, zanimalo me je otkud toliki napadi, spletke i pokušaji da se tursko društvo destabilizira i rastoči po svaku cijenu, a takvim pokušajima, priznat ćemo, često smo svjedočili proteklih mjeseci i godina.

Istanbulu se čovjek može vraćati bezbroj puta (meni je ovo bio peti ili šesti put) i uvijek će se osjećati kao da se tek upoznaju. Prostran, raskošan, lijep, napučen i komotan grad (ovo “grad” ponekad zaista zvuči bizarno i nedostatno). Nenadmašan spoj modernosti i tradicije, jednostavnosti i estetike koja na momente zamiriše na ono što se popularno naziva kič.

Kako god, smješteni smo na Başakşehiru, uspjeli smo odspavati nekoliko sati i ranom zorom krećemo ka Konyi. Iskreno, obilazak Konye bio je nešto što sam, a i ostale kolege izrazile su isto mišljenje, iščekivao s posebnim uzbuđenjem. Google nam kazuje da je pred nama više od 700 kilometara puta, što na nas, već iscrpljene od putovanja, i ne djeluje baš utješno. Ipak, ka Konyi putujemo brzim vozom koji nas je, jureći i do 250 km/h, na odredište dovezao za svega četiri sahata. Ne znam tačno šta smo očekivali od Konye, ali je ovaj grad definitivno premašio sve naše predstave o njemu. Konya nije bilo kakav grad nego metropola s cijelih 2,5 miliona stanovnika. Dominiraju poljoprivreda i proizvodnja autodijelova. Čini ga čak 31 općina, a sudeći po kranovima i građevinskim radovima na svim stranama, grad ima tendenciju rapidnog širenja.

Jasno, centralna figura svih mogućih priča o Konyi jeste Mevlana Dželaluddin Rumi. Posjetili smo njegovu džamiju u kojoj mu je i turbe. Posjetili smo i kulturni centar “Irfan” i odgledali izvedbu mevlevijskog plesa, te se detaljno informirali o njegovoj simbolici, mevlevijskom tarikatu, putu koji je neophodno proći ako neko želi biti derviš i mnogim drugim zanimljivostima vezanim, prije svega, za Mevlanin lik i djelo. Statue rasplesanog derviša posvuda su: u trgovinama, na reklamnim panoima, na posuđu, u šadrvanima…

Da bi nam domaćini pokazali kako su veze naše domovine i ovog lijepog grada neraskidive, upriličili su nam dvije posebno lijepe posjete. Prva je bila posjeta džamiji Alije Izetbegovića, a druga turbetu Abdullaha Bošnjaka, podignuto 2007. godine na inicijativu predsjednika Erdoğana. Od velikog broja informacija o vjerskom životu zadovoljit ću se time što ću iznijeti podatak da Konya s 31 općinom (gledano iz aspekta vjerske organizacije, to su 31 muftijstvo s muftijama na čelu i vrhovnim muftijom Konye) ima ukupno 3.500 džamija, otprilike koliko i Istanbul.

Dva nezaboravna dana i dvije prelijepe noći u Konyi brzo su prošli i ponovo smo u brzom vozu, ali sada na putu prema Ankari. Domaćini u prijestolnici uporno ponavljaju kako Ankara i nema neku osebujnu turističku ponudu, što je ionako uočljivo. Međutim, grad od šest miliona stanovnika već je po tome dovoljno zanimljiv i atraktivan, a posjete, recimo, Hadži Bajram‑velinoj džamiji ili replici ostrogonske tvrđave itekako su vrijedne. Domaćini, kao i u Konyi, znaju šta rade, te nas vode do trga Alije Izetbegovića, u samom centru grada, i velikodušno pojašnjavaju šta je u proteklih godinu ili dvije urađeno, a šta se tek planira uraditi na toj lokaciji, koja je, ruku na srce, vrlo lijepa i predivno osmišljena.

Ankari već sljedećeg dana svesrdno mašemo iz brzog voza i hitamo natrag ka Istanbulu. Tu nam se pridružuju i naši studenti koji nam nesebično pomažu, kako u komunikaciji s lokalnim trgovcima i ugostiteljima, tako i u dodatnom objašnjavanju znamenitosti koje obilazimo i koje nam vodiči usput predstavljaju.

Za promjenu, jako je zanimljivo i vrlo ohrabrujuće čuti ponešto i o pozitivnoj stopi nataliteta koja se, čini mi se, rijetko gdje drugo može uočiti. Impresivna je ljubav prema svom jeziku koja mi je ponekad i nerazumljiva. Natpisi na engleskom i nisu tako učestali, a ni pokušaji da se komunicira na tom jeziku uglavnom ne urode plodom. Forsira se turski, uči se turski i već u prvom razredu osnovne škole, kako nam rekoše naši studenti, djeca uče tursku himnu, kojom i počinje i završava nastava. Ako sam dobro upamtio, čak postoji i poseban predmet koji se bavi tematikom crtanja zastave. Kad već spominjem zastavu, vrijedi iznijeti i jedno simpatično zapažanje. Naime, jasno je da Turci rastom i nisu baš korpulentni. Međutim, stječe se dojam da bi vas, i takvi kakve je Bog dao, zgazili ako biste im oskrnavili ili se barem ružno ponijeli prema njihovoj zastavi.

Bogato historijsko naslijeđe kojim se Turska može podičiti tema je za sebe. Veliki je broj muzeja koji, svaki na svoj način, imaju za cilj sačuvati historiju Turske. Vrijedi primijetiti da muzejske postavke itekako prate savremenu tehnologiju i trendove pa su znatiželjnici – a posjete muzejima izuzetno su velike – više nego zadovoljni viđenim i, slobodno ću reći, doživljenim. Jasno, posebno se to odnosi na Fatihovo osvojenje Istanbula 1453. godine, ali i na mnoge druge događaje. Primjetno je da muzeje organizirano posjećuju djeca iz škola, kako iz Istanbula, tako i iz drugih dijelova Turske. U Miniatürku (minijaturnoj verziji Turske) moguće je, recimo, osjetiti draž jedne tekme Beşiktaşa, ali i vidjeti minijaturu Aja Sofije, pa i našeg Starog mosta.

Lično, nezamislivo mi je da budem učesnik u istanbulskom saobraćaju, a kada bi se to desilo, čini mi se da bih skrenuo na prvo proširenje i derao se od muke dok gužva ne prestane – ako prestane. Ipak, to se pitanje sistemski rješava. Gradski autobusi jure svojim posebnim trakama i to, zanimljivo, kontra smjerovima, ako sam dobro upratio; grade se čitavi tuneli ispod samog Bosfora, kako za motorna vozila, tako i za pješake, a broj novih linija u podzemnoj željeznici neprestano se povećava. U razmišljanje koje može izazvati opasnu glavobolju natjerao nas je kolega s opaskom da, ako se kao validan uzme podatak o Istanbulu kao o gradu od 18 miliona stanovnika, svoj toj silnoj masi treba čitav buljuk snage samo da ispeče hljebove, a kamoli ostalo. Spomenut je i podatak da grad Istanbul na dnevnoj bazi troši vode koliko Sarajevo za cijelu godinu. Ipak, turske vlasti nisu zadovoljne postojećim rješenjem vodosnabdijevanja jer je ono riješeno “samo” za narednih, otprilike, sedamdeset godina.

Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed‑paše Sokolovića, čuveni “Sokullu”, kako ga oni zovu. I tu, na Ejubu, svojevremeno je hodao, živio i nauku učio moj Muhamed Prozorac, o kojem sam ranije pisao. Otisnuo se on čak iz Prozora i stigao do Stambola; učio i knjige pisao. Čak je i Sultanu knjigu napisao i predao. Ne zna se gdje je ukopan. Možda baš na onom starom mezarju između vidikovca i džamije ashaba Ejjuba. Ne zna se ni za ashabov mezar. Zna se samo da je bio toliko hrabar da se, kao moj Prozorac iz Prozora, odvažio da iz daleke Mekke krene i pokuša osvojiti grad Istanbul.

Turci su preponosni svojom zemljom i svojim postignućima. Za koju godinu isteći će i neki ugovori koji su davno potpisani, a koji uveliko koče ionako zahuktalu Tursku. Naravno, o impresijama bi se moglo nadugo i naširoko. Možda je najbolje završiti onako kako nam jedan momak, Turčin, ponosito reče: “Nekad su naši predsjednici sjedili u pročelju i do njih niko nije držao niti ih se uzimalo za ozbiljno. Danas nas se ne može tek tako ignorirati.”

Ovo lijepo putovanje pomoglo mi je da jasnije razumijem tvrdnju ovog mladića.

Hvala Udruženju “Ilmijje” na ukazanoj prilici i hvala svim našim domaćinima u Istanbulu, Konyi i Ankari na ljubaznosti i gostoprimstvu. Novom susretu s Turskom unaprijed se radujem.

PROČITAJTE I...

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!