U Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, u Sarajevu zajednički

“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”

Alija je živ! I pravo je damarli. Evo kako (evo mu samo jednog današnjeg damara): “Standardni jezik naše poluvjekovne bosanske političke (i nekulturne) stvarnosti išao je – što se bosanske tradicije tiče – toliko ukrivo da je moje davno upinjanje (1965.) protiv Tanjugovog i tanjugovskog jezika djelovalo kao uzaludnost. Otada dosad jedva se išta ispravilo. Dokaze tome i danas lahko nalazimo u našoj smušenoj svakodnevnici!” (Ovo je pisao još 1994, a kao da je pisano danas, je l’ de?)

Na koje tanjugovske tragove Isaković misli, sasvim lahko zaključujemo iz sljedećeg: “Nakon što je famozna ‘Deklaracija’ proglasila autonomiju hrvatskog jezika, na šta su beogradski književnici odgovorili svojim ‘Predlogom’ o izdvajanju srpskog jezika, u centralnoj republici počelo je da se govori o ‘bosanskohercegovačkom standardnojezičkom izrazu’. Već tada je bilo jasno da je taj ‘izraz’ zapravo mešavina dveju varijanata, pri čemu je vokabular pretežno srpski”, kako napisa don Ivo u svom Bušenju jezika prije pet-šest godina, samo što se Alija vizionarski upinjao prije Deklaracije i prije Predloga.

Mnogo poslije spomenutog upinjanja, 1984. godine, kad istražuje pravopis i leksiku muslimanskih pisaca, Alija je ponovio svoju (dokazanu) tvrdnju: “Od 1945. do danas bh. standardnojezički prostor popunio je tanjugovski jezik učinivši ga, praktično, ijekavskim oblikom istočne varijante.” Alija je teze o istočnoj i zapadnoj varijanti u Bosni i Hercegovini poslao na “popravni ispit” i lijepo, u vrijeme Simpozija o jezičkoj toleranciji 1970. u Sarajevu, otvoreno pokazao opravdanost i nužnost priznavanja (pored njenog očiglednog postojanja) (i) prave bosanske jezičke varijante. Tome je poslije (već 1992. godine) jedan hrvatski lingvist bosanskog porijekla (isto mu možemo tepati s don Ivo, da bude zanimljivije) iskazao zavidno poštovanje: “Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, ‘miješanoj’ varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati ‘ladanizmima’, npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.).”

Ladanizam je izraz nastao po Tomislavu Ladanu (to je onaj što je na onom tajnom sastanku u januaru 1989. pomogao Franji Tuđmanu da smisli ime za svoju stranku), a ima ih u novom bosanskom pravopisu koliko hoćete. Ko što ima i srpskih i hrvatskih, odnosno, istočnih i zapadnih varijantnosti, umjesto autohtonih i autentičnih domaćih jezičkih odlika.

Ali, uporedo se, gro tadašnjih bosanskih i nama susjednih i komšijskih lingvista okupio na spomenutom Simpoziju, koji je poslužio za otvoreno protivljenje “formiranju treće, bosanskohercegovačke varijante”, kako su izjavili učesnici Simpozija u pripadajućim zaključcima, gdje stoji još i to da “sloboda izbora izražajnih jezičkih mogućnosti” ide do toga da obuhvata “pravo opredjeljenja za jednu od postojećih književnojezičkih normi zapadne i istočne varijante u njihovom čistom obliku”. Možete misliti!!! Još su kazali da polaze od principa Novosadskog dogovora, odnosno da prihvataju “sve ono što egzistira na cjelokupnom hrvatskosrpskom jezičkom području u granicama zajedničke književnojezičke norme (bez obzira na varijantsku polarizaciju u drugim sredinama)”.

Podsjećamo, tri godine bile su prošle od poništenja principa Novosadskog dogovora kad se hrvatski i srpski jezik sa statusa zapadnih ili istočnih varijanata srpskohrvatskog dižu na nivo posebnih jezika, a nama se servirala zajednička književnojezička norma SH/HS jezika, i da se ne obaziremo na polarizaciju u drugim sredinama, uz mogućnosti opredjeljenja u Bosni i Hercegovinu za jednu od dviju “priznatih” varijanti (i ni govora o priznavanju posebne bosanske varijante). Ovo nešto poznato? Je li nam tako i danas? U Srbiji srpski. U Hrvatskoj hrvatski. U okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom srpski, u onim pod hrvatskom kontrolom hrvatski. U Sarajevu? – BHS! Iliti zajednički. (Smušene li nam svakodnevnice, Bože, Bože!)

Međutim, svojevrsna bosanska posebnost u jeziku takva je da ni tada ipak nije mogla biti zaobiđena. Jer, u više navrata isticana je potreba za njegovanjem domaćih autohtonih i autentičnih jezičkih vrijednosti i da se kod nas nikako ne može raditi o nekoj mješavini ili ukrštanju varijanata. Tako je na sastanku CK SK BiH 17. februara 1971. godine usvojen dokument Književni jezik u književnojezička politika u Bosni i Hercegovini, u kojem je nedvosmisleno stajalo da “Ne može biti govora o nekakvom ‘ukrštavanju varijanata’ na našem tlu. To je činjenica koja se ne da osporiti lingvističkim argumentima.” – čime su Bosanci počeli već malko dolaziti k sebi, pa rekoše još i to da: “Teorije o varijantnoj polarizaciji, o ‘ukrštavanju’ dviju varijanata na našem tlu, o ‘pravima’ tih varijanata u BiH na ravnopravan uticaj izraz su težnji lingvističkih (i ne samo lingvističkih) hegemonista.” Aferim!

I ima tu (u dokumentu) još svašta nešto, i ovakvo i onakvo, i u dobra doba kontradiktorno, ali dobro sad. (Nego, hoćemo li, s oproštenjem, rečene hegemoniste prepoznati i u novom bosanskom pravopisu po ukrštanju / križanju varijantskih rješenja? Pazite: “Bosanskohercegovačku jezičku stvarnost odlikuju brojne gramatičke i leksičke višestrukosti. Stoga su zadržane brojne pravopisne dvostrukosti, bez obzira na to koliko su se pojedini dubleti uvriježili u praksi, šta je preovladajuća (preovladavajuća?, op. a.) norma, a šta rijetkost.” – stoji u novom bosanskom pravopisu čiji se autor, između ostalog, “na dragocjenim primjedbama” zahvaljuje profesoru Asimu Peci i profesoru Ismetu Smailoviću. (Pitate li se kako / zašto sad baš i njima, samo će vam se kazati.)

Zanimljivo je da se “o pravima varijanata na ravnopravan uticaj u BiH” sasvim otvoreno govorilo i koju godinu nakon spomenute sjednice CK SK BiH. Na Mostarskom savjetovanju o književnom jeziku iz 1973. godine opet je bio gro okupljenih lingvista i kulturnih radnika na savjetovanju o jezičkoj politici, od kojih posebno treba primijetiti jednog od prvih bošnjačkih, dr. Ismeta Smailovića, koji je već tada poručivao: “Mi smo za punu toleranciju i sa ovog skupa treba da se raziđemo sa zaključcima da se što brže i što dosljednije primjenjuje ono što je rečeno u Zaključcima Simpozija i u dokumentu društveno-političkih organizacija”, dakle, prihvatanje čiste upotrebe srpske i hrvatske varijante, plus korištenje tadašnje zajedničke varijante (uz otvoreno protivljenje priznavanju bosanske varijante) – što se u to vrijeme sve skupa zvalo jezičkom tolerancijom (po spomenutom Simpoziju o jezičkoj toleranciji).

Pazite: “Stiče se utisak da se ovdje ide ka posebnom standardnom izrazu, što bi se moglo shvatiti i ka posebnom književnom jeziku” – zagalamio je, recimo to ovako, beogradski lingvist mostarskog porijekla, dr. Asim Peco na jednom od svojih izlaganja na Mostarskom savjetovanju. I dobio odgovor: “Ne bih želio da drug prof. dr Asim Peco ode s ovog sastanka s utiskom da mi u Bosni, kako on kaže, možda ne stvaramo nekakav bosanski jezik. On to nije istina kategorički rekao, ali maltene bojim se da nije to mislio. Ja mislim da on može otići s uvjerenjem da to nije naša namjera. Nama nije namjera nikad bila da stvaramo poseban bosanskohercegovački jezik, niti kakvu varijantu, mi smo uvijek bili protiv toga”, dodao je još naš dragi kolega Smailović.

Sve što je autohtono i autentično bosansko ovdje se dobro prima. Sve ostalo vehne. Ima onaj jedan na naš račun (da nismo na kraj srca, pa da malo i sebe ujedemo kad već grizemo na sve strane), bio je jednom vic dana. Ka’e: Zašto Bosanci ne smiju bosi hodat po (bukovoj) šumi? – Pa, da se ne prime. Ma, što neće, u svom na svom. Mi, dakako, jesmo plodno tlo. Ali, ne primamo baš svašta. Jednostavno, ne prima se. A znamo i ne biti bukve, iliti desi nam se da, makar i pojedinačno, mućnemo malo i svojom glavom. (K’o Alija, je li ti de?) A, znate li kako se onda zovu oni što su u hordama divljih plemena došli na ovo naše plodno tlo, i još uvijek pokušavaju da se prime? Pa, PRIMATI. Jer, oni su toliko stari da su stariji od prvog čovjeka i tim svojim dijahronijski ustoličenim prirodnim preegzistencijalnim pravom postavljaju sebe u centar zbivanja. Ka’e: Ovo je naš tisućljećni prostor. Mi smo došli u stoljeću sedmom. Čuo sam jednu dobru na ovo. Kaže: – Pa, dobrodošli!

 

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!