U prilog našim raspravama

Na nekakvom putovanju zadesila se trojica. Svaki je imao po jedan dirhem, te ih odlučiše objediniti i zajednički kupiti nešto čime će utoliti glad. Prvi je insistirao da kupe angur, drugi je želio 'ineb, dok je treći uporno sugerirao da kupe uzum. Prepirka je vrlo brzo prerasla u otvorenu svađu

 

A čovjek je, više od svega, raspravama sklon. (Kur’an)

 

Časni Isa pejgamber sjedio je u društvu svojih havarijjuna. Kazivao im je ono što mu je Uzvišeni Bog naložio da kaže. Slušali su ga i divili se ljepoti Božije mudrosti, ali i žalili zbog onih koji je još nisu spoznali ili nisu željeli da za nju čuju.

Utom među njih bahnu manja skupina ljudi vodeći ženu.

“Učitelju, počinila je preljubu, a još u Musaovom Zakonu ostalo nam je da takve treba kamenovati!”

Isa, Allah ga blagoslovio, prozreo je njihove prljave namjere i strpljivo je šutio. Navaljivali su. On obori glavu predase i poče štapom šarati po zemlji. Vidjevši da ga neće ostaviti na miru, podiže glavu i reče: “Neka onaj ko pri sebi nema nijednog grijeha prvi uzme kamen i baci na nju, a neka to za njim urade i ostali bezgrešni!”

To reče i ponovo spusti glavu.

Zlobnici se počeše zgledati i jedan za drugim odlaziti. Nakon nekog vremena, Isa ponovo podiže glavu i vidje da je pred njim ostala samo ona žena.

*

Prolazeći pored krepanog magareta sa svojim havarijjunima, Isa stade slušati njihove komentare.

“Uh, kako smrdi!; Ne može se disati!; Ne pomaže ni kad se nos začepi!; Ko ga je ovdje ostavio, zašto ga nisu negdje sklonuli?; Ružna li hajvana!…”

Nakon što završiše i kazaše šta su imali kazati, Isa, Allah ga blagoslovio, nasmija se i reče: “Kako li su mu samo lijepi i bijeli zubi!”

*

Časni pejgamber Muhammed, a. s., sjedio je oslonjen na Kabu. Utom naiđe neki čovjek i obasu ga svakojakim pohvalama. Naglasi kako je on najljepše stvorenje na kugli zemaljskoj i kako je čast i privilegija svakog onoga ko povjeruje u njegovo poslanstvo. Pričao je još, a Pejgamber je skrušeno slušao i na kraju kratko kazao: “U pravu si!”

Uskoro naiđe i drugi čovjek. Ovaj je Pejgambera izvrijeđao i kazao mu niz pogrda, nazvavši ga najgorim stvorenjem, lažovom, sihirbazom i varalicom. Pejgamber i njega sasluša s jednakom skrušenošću, ne pokazavši ni trunku uznemirenosti i nelagode, te na kraju i njemu kaza: “U pravu si!”

Prisutni su, najblaže kazano, ostali u čudu. Kako i jedan i drugi mogu biti u pravu? Kako se na njega, Allah mu se smilovao i svako dobro mu podario, jednako mogu odnositi pohvale i pogrde; lijepe i ružne riječi?

Tražili su objašnjenje, a Pejgamber im, opet skrušeno i mirno, objasni da svako daje ono što ima, odnosno da svako, govoreći o drugome, zapravo govori o sebi.

*

Drugom prilikom, sada opraštajući se od voljene Kabe i rodne Meke, Muhammed, a. s., poput zaljubljenog mladića koji tepa svojoj dragoj, pogledom miluje Meku, i u njoj Kabu, izlijevajući iz sebe bujicu emocija. Sve to gleda i nama vjerno pripovijeda ashab Amr ibn As, Allah mu se smilovao. Veli, tako, Pejgamber da nikada ne bi napustio Meku da ga dušmani ne izgone, a onda tepa Kabi i veli kako se malo šta može porediti s njenom ljepotom i mirisom.

I baš kad se moglo pomisliti da slatke riječi nikada neće presahnuti, slijedi ozbiljno upozorenje:

“Tako mi Allaha, rušenje Kabe kamen po kamen manji je grijeh nego da se ukalja čast vjernika ili prolije njegova krv!”

***

Negdje daleko od Meke i Kabe, možda u Medini, Damasku ili Kufi, oslonjen na palmino stablo, sjedi učenjak i zamišljeno tabiri teftere pred sobom. Vreo je dan, ali je njegova želja da se napije novog znanja i mudrosti još vrelija, pa ne posustaje.

Utom mu bahnu jedna prilika koja, hvatajući dah, reče: “Da samo znaš šta sam čuo da pričaju o tvom prijatelju!”

Iza ove tvrdnje komotno se mogao staviti i upitnik, jer je prilika baš željela da učenjak upita šta se to priča. Ipak, on staloženo podiže pogled, odmjeri onog zadihanog i odvažno reče: “Prvo ću ja tebe upitati tri stvari, pa ako odgovori budu dobri – slobodno pričaj. Najprije mi reci, jesi li siguran da je to što si čuo zaista istina? Potom, reci mi je li to nešto dobro i lijepo? Napokon, ima li od toga što si čuo ikakve koristi meni ili mom prijatelju?”

Zadihani je samo slijegao ramenima, dajući do znanja da ne zna odgovore.

“Kad je već tako, onda mi nemoj ništa ni govoriti!”, reče učenjak, išaretom dade znak onome da se udalji i vrati se svojim tefterima.

***

Djevojka je čekala autobus i učila Kur’an. Zastala je i iz torbe izvadila keks. Uzela je malo i nastavila učiti.

Uskoro do nje sjede stariji čovjek i nakon nekog vremena poče uzimati keks.

“Kakav bezobraznik, pa ni da upita!”, gunđala je djevojka u sebi. Malo-pomalo, u kutiji ostade još samo jedan komad. Gospodin uze kutiju i ponudi djevojku. Ona je već ključala.

“Sad te je stvarno dosta. Vratit ću Kur’an u torbu i sve ti istresti u facu. Dobro ćeš me upamtiti, bezobrazniče jedan!, siktala je, opet u sebi. Tek što je uzela Kur’an, skoro se zaledila. Njen keks bio je ispod Kur’ana. Falio je samo onaj komad kojeg je ona na početku uzela.

“Hvala ti, Allahu, pa ništa ne rekoh, mogla sam se potpuno osramotiti pred čovjekom. Ah, da, ipak ću mu se izviniti, mora da je primijetio moj bijes!”

Okrenula se, a čovjek je već odlazio, dovoljno daleko da je ne može čuti. Vidjevši da do polaska autobusa ima još poprilično dugo, ponovo je otvorila Kur’an. Pogled joj zastade kod ajeta: “I ne povodi se za onim što ne znaš!”

“Hm!”, uzdahnu tiho.

*

Jedno kazivanje veli da su se na nekakvom putovanju zadesila trojica. Uslijed teška puta, ogladnili su. Svaki je imao po jedan dirhem. Odlučiše ih objediniti i zajednički kupiti nešto čime će utoliti glad. Upravo tu dođe do razilaženja. Prvi je insistirao da kupe angur, drugi je želio ‘ineb, dok je treći uporno sugerirao da kupe uzum. Prepirka je vrlo brzo prerasla u otvorenu svađu, iza koje se naziralo sve osim mirnog rješenja. Srećom, sretoše učenog čovjeka kojem iznesoše cijeli slučaj. Nakon što ih je saslušao, mudrac im s osmijehom objasni da su angur, ‘ineb i uzum riječi iz različitih jezika koje imaju isto značenje – grožđe.

PROČITAJTE I...

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!