U Kur’anu sve piše

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

Kao i mnoge druge kolege, godinama učim mukabelu i na poseban način uživam u toj, čini mi se, samo našem podneblju svojstvenoj aktivnosti, barem na ovakav način. Nije mi poznato prakticira li se nešto slično po drugim zemljama. Konačno, nije ni bitno. Važno je da je kod nas mukabela neizostavni dio ramazana, bez čega je mubarek-mjesec kod nas gotovo nezamisliv.

U nekom doslovnom prijevodu, riječ “mukabela” mogla bi se prevesti kao “susret licem u lice”. Jasno, riječ je o našem susretu – bilo da smo učači, pratioci učenja ili samo puki slušaoci – s časnim Kur’anom, licem u lice. Tako utvrđujemo svoje poznavanje učenja Kur’ana, usavršavamo se, dograđujemo znanje, ibadetimo, razmišljamo o proučenom i, nadam se da je sve više takvih situacija, slušamo tumačenja proučenih ajeta i stranica. No, tumačenju ću se vratiti nešto kasnije.

Najraširenija je takozvana džematska mukabela, kojoj mogu prisustvovati svi koji to žele. Učači uče, a džematlije prate ili slušaju. Ima džemata i džamija u kojima se organizira ženska mukabela, jasno, namijenjena ženskom dijelu džemata, i, čini mi se, ovakva aktivnost sve je prisutnija, što je, u svakom slučaju, pohvalno i lijepo. Ponegdje se pokušava organizirati omladinska mukabela, a posljednjih godina primjetno je da se ova vrsta druženja s Kur’anom nastoji njegovati i s djecom. Poseban užitak predstavljaju hafiske mukabele, koje se uče širom naše zemlje i izazivaju naročitu pažnju naših džematlija.

Prisustvo mukabelama oscilira, ovisno o pojedinačnoj svijesti džematlija, ali i nas koji ih učimo i na određeni način potičemo ljude da se uključe, barem kao pasivna publika. Prisustvovao sam mukabelama tokom kojih desetine džematlija drži otvorene mushafe i ažurno prati učenje. Međutim, prisustvovao sam – nekada mi se to i samom dogodi – mukabelama na kojima je jedini otvoreni mushaf onaj pred imamom; ostale džematlije kunjaju, zbunjeno gledaju predase, kolutaju očima po džamiji ne bi li gdje uhvatili snop paučine po stropu ili primijetili nešto što bi im dodatno privuklo pažnju.

U svakom slučaju, važno je da su tu, na mukabeli, pa makar se zanimali i nečim sporednim. Znam, i punih pluća hoću da spomenem porodicu koja na mukabelu dolazi džematile i koja, onako za sebe, prakticira nešto što bi bilo itekako vrijedno vratiti u naše domove. Naravno, riječ je o kućnoj mukabeli. Kažem “vratiti” jer je ova praksa bila itekako prisutna u nekim ranijim vremenima. Duboko vjerujem da je u određenoj mjeri ima i danas, ali slabije nailazim na vijesti o tome pa ovom pitanju prilazim sa zadrškom.

Porodica za koju znam da uobičava kućnu mukabelu jeste porodica čiji svi članovi, i roditelji i djeca, znaju učiti Kur’an, a to, posebno u ramazanu, zajednički prakticiraju. Svakog ramazanskog dana prouče po jedan džuz i nakon toga razgovaraju o proučenom. Svim se srcem nadam da ću u što skorije vrijeme biti u prilici oživjeti ovu praksu u svojoj kući, a bit ću još sretniji ako bi ova sugestija naišla na plodno tlo i dala ideju drugima kako na lijep način, u krugu svoje čeljadi, upotpuniti ramazanske dana i unijeti berićet u svoju kuću.

Ako bih morao tražiti zamjerke našim mukabelama – pri čemu, naravno, ne amnestiram ni sebe – onda bi to definitivno bio nedostatak tumačenja proučenog. Slažem se s činjenicom da se na mnogo mjesta prakticira kratki osvrt na proučeni džuz. Međutim, valja se složiti i s tim da većina naših džematlija ne razumije arapski jezik (samim tim ni učenje Kur’ana), a onda i s tim da veliki dio te većine nikada nije pročitao prijevod Kur’ana. Zapravo, usudit ću se reći da je, generalno, naše poznavanje kur'anskih poruka oskudno da skoro ne može biti oskudnije. Otud bi živa riječ, komentar, dodatno pojašnjenje i uvođenje slušalaca mukabele u značenja milozvučnog učenja koje slušaju, a mahom ne razumiju, bilo itekako korisno. Razumijem da je vrijeme dragocjeno, ljudi su u obavezama, a i učači mukabela imaju i druge aktivnosti, te je sve to teško uskladiti i, prije svega, osmisliti. U mom slučaju, dnevno odvojim približno 45 minuta za učenje džuza, a svega nekih desetak za njegovo tumačenje jer druge mogućnosti ne vidim. Ako džuz učim prije namaza, komentar ostavljam za poslije, a pažnja i koncentracija džematlija, naravno postača, već tada nije na očekivanom nivou. U nedostatku ideje, apeliram na ljude da i sami pročitaju prijevod proučenog u svojim kućama. Ipak, poznajući naviku čitanja ovdašnjeg čovjeka, nisam optimističan.

A zašto je tumačenje proučenog dijela mukabele važno?

Već spomenuh da se ovakva aktivnost organizira uglavnom u ramazanu, kada je i prisustvo džematlija primjetnije. Iskustvo me uči da nam je poznavanje Kur’ana na zabrinjavajućoj razini, pri čemu mislim i na ljude koji prakticiraju bešvakat i aktivni su učesnici džematskih aktivnosti. Nažalost, primjera je mnogo, ali ću se zadovoljiti s njih nekoliko.

Imao sam džematliju, redovan na vaktovima, aktivan u džematu i čovjek za primjera. Nije mu bilo mrsko upustiti se u korisne i poučne razgovore, bez “šuplje priče”. Ipak, nešto ga je mučilo, a nema broja tome koliko puta mi je tu svoju dilemu spomenuo. “Sve je meni jasno, moj efendija, ali, je li stvarno moguće da u Kur'anu ima sura koja se zove Krava?”, pitao bi i, na moj potvrdan odgovor, uvijek se iznova ibretio. Pitao je on i druge, čak i naibu-reisa, valjda nadajući se da će ga neko razuvjeriti jer, “tobe jarabbi, kako će se sura zvati Krava!?” Vratio se svom Gospodaru prije nekoliko godina i, čini mi se, sa sobom ponio dilemu ili barem čuđenje. Objašnjavao sam mu da među nazivima sura imaju i pčela, pauk, mravi i slon. Sve je to bilo baška; njega je žuljala krava i sve ti džabe. Rahmet mu duši.

Nerijetko su me ljudi uvjeravali kako su im njihove dede pričale da su u starim musafima – ovi novi, kažu, nisu k’o oni stari musafi, stari su bili pravi – čitali kako će pred kijamet doći vakat da će voda teći uzbrdo, umjesto strmu, i kako će se pojaviti kutije koje će ljudima govoriti šta se po svijetu dešava i šta ima novog. Eh, te kutije, to su ti, k’o biva, današnji televizori. “Sve u Kur’anu piše”, govore mi zdušno, “i to da ne valja kad ti crna mačka pređe put, i to da dijetu treba svezati crven konac oko ruke ha se rodi, i to da će se svijet najednom obotaliti, a onda će svukud zavladati islam. Ma sve je tamo zapisano, samo treba čitati”. Hm!

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju.

U čemu je greška?

Naime, gospođa najčešće prati učenje Ja-sina i upratila je da s početka druge stranice ove časne sure na jednom mjestu učači dva puta kažu “kalu” (ajet u kome zaista dobar dio učača zastane na spomenutoj riječi i pri nastavku učenja ponovo je izgovori). Ona je, veli, našla pet‑šest Kur'ana i u svakom piše “kalu”, ali samo jednom, pa bi silno željela da nađe onaj pravi.

Ne znam nađe li ga ikad, ali znam da nam je poznavanje Kur’ana zabrinjavajuće. Hafiza je, hvala Milostivom, svaki dan sve više; lijepih i milozvučnih glasova također, ali Poruku, bojim se, sve slabije razumijemo.

Kako početi rješavati ovaj problem (kako naći više vremena za tumačenje Kur’ana ljudima) – ne znam. Ako neko nađe rješenje, neka javi.

Ako se i sam uspijem bolje i kvalitetnije organizirati po ovom pitanju, bit će mi zadovoljstvo da opet pišem o mukabelama.

Do tada preostaje da ih učimo i pomalo tumačimo, makar i par minuta.

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!