U KAZAMATIMA I KAZAZIMA HISTORIJE

U povodu zbirke “Na razvalinama”, druge knjige pjesama Envera Kazaza

S izlaskom svoje druge knjige pjesama pod naslovom Na razvalinama, sveučilišni profesor, književni znanstvenik, urednik, esejist, publicist i politički analitičar Enver Kazaz predstavlja se kulturnoj javnosti kao kontroverzni pisac, pjesnik s mnogo oprečnih stavova kada je riječ o egzistenciji Bosne i Hercegovine, bošnjaštva i njihovim suvremenim predikatima: jeziku, društveno političkoj sceni, vjeri i domovinstvu. Naime, teško je dokučiti što se u njegovoj glavi zakuhava, što i koga zastupa, brani i napada, budući je riječ o eruptivnoj naravi samog stvaraoca i njegovih tekstova, bilo da je riječ o poeziji, eseju ili političkoj analizi. Njegova nas estetika ružnog i lijepog svakako šarmira, posebno njegova ratna pjesmarica (ratno pismo), ali i poneke lirske pjesme neupitne kvalitete, pisane u slobodnom stihu, povremeno sa sporadičnom rimom. Kao erudit ne uvažava esejiziranje u poeziji niti dopušta da mu se zalome metatekstualni izleti. Dapače, njegovo je pjesništvo posve očišćeno od zakučaste mreže zatamnjena smisla te ga zanima tekuća zbilja, prošlost i suvremenost, riječju – funkcionalna i tekuća stvarnost.

On shvaća da je stvarnost arbitrarna kao subjektivni konstrukt i unutarnja projekcija vjerovanja u stvarne slike koje nas podupiru. Zabrinjava to što njegovi javni istupi pa i poetski odrazi ponekad neugodno zateknu jer nisu sukladni, tj. ne odgovaraju stvarnosti onoga što odražavaju. Posebno se to tiče situacija kada u nekim napisima i u pjesmama maliciozno denuncira svoje suputnike i sveučilišne kolege ako mu nisu po volji. Tada ih prlja i blati sve ono što se tiče njihove struke, njihovih kreativnih sposobnosti, pa čak iskrivljeno zadire u njihovu spolnu orijentaciju. U takvim mu se istupima lice još više zarumeni kao crveno prkno ostarjelog pavijana. Nadamo se da ga neće nešto strefiti od nagomilane zloće jer ipak mu želimo dug pjesnički i uopće stvaralački život. Dakle, uz pjesme‑posvetnice upućene njemu sklonih prijatelja s kojima dijeli istu životnu sudbinu. nailazimo i na pjesme koje dolikuju još jedino čaršijskim naklapačama. No, začudo, i takav pristup neće biti ispod vrlo dobrih poetskih standarda jer on nije pjesnik puke evidencije i ne piše izvan metafizičke stvarnosti jer dobro zna da bi u tom slučaju njegova poezija bila bespredmetna. Napose, voli pjevati transparentno i na sav glas, bez zadrške i dlake na jeziku.

Kao što je rečeno, njegovo ratna pjesmarica zajedno s postratnim traumama (jer pjesnik je s oružjem u ruci branio Sarajevo od srpskih agresora), posebno u ciklusu U kazamatima historije, dojmljivi je, strahotni i potresni dokument jednog nemilog povijesnog razdoblja iz Drugog svjetskog rata i, naravno, posljednjeg rata. To su ujedno i najbolje pjesme u ovoj knjizi i ne d'o Bog da opet bude morao braniti svoju patriju, ovaj put kao Bošnjak i musliman, bez obzira da li tretira neki oblik vjere ili ne. No, kad poželi mimikrijskim jezikom diskreditirati nečiju osobnost, tada se pitamo kome su zapravo upućene takve pjesme i zašto? Kazaz vjerojatno na taj način olako stječe svoju adorantsku sljedbu, ne znajući da se ona olako stječe i olako gubi jer ima još onih koji vole ispljuvati i ispišati svoje frustracije, čak i u poeziji. Pitamo se za koga je on branio Bosnu kada mu bivši prijateljski neprijatelji i nazovi istomišljenici nadohvat ruke izmiču tlo pod nogama i još bi mu oderali kožu i oteli zemlju. No, čitalac ubrzo zaboravi takve poganluke kada u knjizi nailazi na više raznježeno očovječenih pjesama kao što je pjesma Nježnost za krušku.

Riječ je o solidnom pjesniku, ali je pitanje kako će biti valoriziran zbog svoje mrgodne i egocentrične naravi kojoj poneke pjesme služe u autoterapijske svrhe, a nećemo zaobići ni njegovu smušenu viziju pojma vođe, države, nacije, vjere i jezika, ali i književnosti u kojoj je u stanju nešto s posve realističnim diskursom proglasiti dekonstrukcijskim postupkom. Ako vođa “armira naš um”, piše Kazaz, pitamo se tko ga onda kreira. Zar nije to Bog u kojeg vođa iskreno vjeruje. Iako pjesnikov označitelj u njegovim pjesmama ne luta kao što luta u njegovoj društveno-političkoj zbilji ili kad arbitrira u ponad tuđih egzistencija, skloni smo povjerovati da u njegovim poetikološkim prosudbama vlada i upravlja njegov odnos prema političkoj zbilji i osobnim liblinzima. Pjesme strukturira naracijski spretno i nije ga briga za harmoniju i ritam, osim kad mjestimice upotrebljava rimu (rimarij) po vlastitoj inkantaciji. Pritom ga vodi unutarnji glas i autentičan govor svakodnevnog svijeta (istoimeni ciklus Svakodnevni svijet) vođen nekom idejom. On misli da misli odjednom cijeli svijet, a ne samo fragment vlastite historije. Otuda i njegov snažni narcisizam i potreba da dijeli lekcije kao kukolj od žita. On bi okazamatio i okazazio sve ono što je još preostalo u ovoj smrvljenoj i tijesnoj, ali ponosnoj zemlji – ono što je za nju amblematično i što s ponosom ističu druga dva entiteta. Kad to amblematično nestane, nestat će i jedan narod, te se pitamo – hoće li Kazaz i onda biti sretan pošto će njegova subraća izvršiti ovrhu njegove zemlje i kulture?

Ovom knjigom Kazaz ipak dokazuje da se voljeti može na više načina i da se pritom može zadržati sebstvo pa i kad pred sobom ćuška sve što je bošnjačko, kao da su nosioci bošnjaštva magarad koja striže ušima. Eto, to je Kazaz, nikad izraslo momče, rudimentarni visuljak i batrljak u vlastitoj zemlji koja je i bošnjačka. Po svemu sudeći, muzealni primjerak kojeg ovog puta spašava solidna poezija i književno kritička strukovnost – ono što drugima zamjera. U tom smislu intrigantan je ciklus Čežnja za sobom, u kojemu napokon priznaje da živi od privida i obmana, razvučen u zabludi, a mogli bismo dodati i od retrogradnih ideologema, te je već prestar da traži “žuđenog sebe”. U potonjem se očituje nemirna savjest koju ne može smiriti. Budući da njegova poezija podrazumijeva discipliniranje nepoćudnih (a tu je Kazaz pravi konspirativni djelatnik), mora biti ispražnjena od lirozofije. On od Boga, koji je za njega u odsutnosti, pravi nacionalističkog, fundamentalističkog Moloha kojemu će se žrtvovati ljudi. Naravno, oni koje Kazaz prokaže ili izabere.

Pjesnik je, rekosmo, pun opreka koje će u svojim uspjelijim, nenategnutim poantiranjima pokušati izgladiti sućutnošću kao u pjesmi Žrtve posvećenoj Predragu Luciću: “…Žrtve bi trebalo obilaziti / Sam, bez svijetla kamera / U tihoj ljubavi / Da ne poremetiš / Nečujnu muziku / Njihovih nebeskih odaja.” Treba ga pohvaliti i kad angažirano manifestira osjećaje za socijalnu pravdu (pjesma Ručak siromaha) te skrb za stradalu ratnu nejačad koja je nastala u jeku klasne borbe, a svoju katastrofu doživljava s ratom i liberalnim kapitalizmom. Pjesme koje posvećuje tzv. malom čovjeku (Munib iz Međeđe, Huso iz Župče, Melisa s Mejtaša, Smiljko iz Trusine, Mirso iz Bušće na dženazi 2013., posvećenoj Damiru Pediši itd.) svojevrsni su solilokvij glavnih aktera u pjesmi kroz koje pjesnik s velikim umijećem za govornu frazu sredine zadivljuje učinkom svoga senzibiliteta. To su te opreke kojima ni pouzdana encefalografija ne bi postavila pouzdanu dijagnozu – tom velikom malom čovjeku. Naime, Kazazove emocije nisu nikada zašećerene suze, koje najčešće puštaju drugi ispisivači ratnih zbivanja i čiji nas slador truje lažnim nadama. Pjesnik je ipak erudit koji ne koristi tu svoju atribuciju da nam zakukuljeno egleniše i cvili. Bit će to uradci između pjeva i suzdržana gnjeva.

Dualni odnos vjera-nevjera česti je temat u pjesmama; ako ne izrijekom, onda je on stalni eho i pojmi se kao teško razrješiva Kazazova dilema. Uopće, zaista je teško odvojiti ovog pjesnika sa zamašnjakom vitalne snage od, s jedne strane, zlehudog, a s druge strane čistotnog moralnog pakunga. U pjesmi Ljubav nas opet šokira. U njoj umilnim glasom zaključuje koliko je istorodan svemu oko sebe: Pčeli, Crvu u jabuci, Leptiru što leti, a mi se pitamo kako stoje stvari s istorodnošću kada je riječ o vlastitom bošnjačkom narodu. U ciklusu Ne mogu ove riječi ima zbrku u glavi, muče ga hodže, radnička patnja, nacionalna tragedija, zlo u svijetu i stalne himere historije. I to će razriješiti svojom buntovnošću. U ciklusu Riječ je dakle o šumi nastupa jezgrovito i lapidarno, u formi i semantičkoj ljupkosti, čak poseže (pjesma Šuma bukva) za metrikom haiku poezije s rasporedom slogova 5-7-5. Ciklus Somuni, 2013., a riječ je o poemi s 12 odjelitih cjelina, očituje se odista pravi protestni Kazaz koji se referira na knjigu Genocid nad muslimanima 1941.–1945., zbornik dokumenata i svjedočenja koje donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić. Bit će to spisak poginulih i nestalih građana Foče i dobro impostirana pjesma poduprta s dokumentarnom i arhivskom građom. Dovoljno je spomenuti pogibelj 16 članova obitelji Somun (ukupno njih trideset i dvoje) koji su zaklani ili spaljeni u januaru 1942. godine od četničke ruke. Očita je i aluzivnost na posljednji rat i pokolje na Drini devedesetih. Čuju se samo krici, miris spaljenog ljudskog mesa, bježanje, rane od metaka, izbezumljeno majčino lice… Treba spomenuti da tada stradavaju i članovi Kazazove obitelji. Pjesnik točno navodi žrtve rata u općini Čajniče, sve one koji nemaju ni grobišta, niti u sjećanju živih punoga spomena, niti su sahranjeni kao drugo ljudsko roblje po ritualu svoje vjere.

Dovoljno je samo iščitati osmi dio poeme i u njoj početni zaziv: “Bože koji dopuštaš da pale i kolju / Djecu i male bebe u povoju / Rahmet svoj spusti niz kišu / Neka im duše ovozemne zore omirišu.” Sve se odaje kao molitveni žanr i mi shvaćamo da je Kazazova poezija postala njegov prosvjedni imperij dobrih namjera. I drago nam je čitati ovakvog Kazaza, rezolutno hrabrog i pravičnog koji ne kalkulira i ne pravi simetrije i koji je na ovaj poetski način odabrao stranu pa negdje duboko shvaća da nije isto platiti krvarinu ili poštarinu.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!