U Bosnu niko ništa nije unosio, te nema pravo ni iznositi

Konstitutivnost naroda, ne ulazeći u karakter samih namjera i političkih ciljeva zagovarača ovakve formule, nije pouzdan model traženja rješenja za vrlo složena pitanja ravnopravnosti u svim društvima, posebno multietničkom kakvo je bosanskohercegovačko. Taj princip pogotovo nije model koji garantira njenu cjelovitost. Zašto? Iz prostog razloga što Bosnu nisu konstituirali njeni narodi, nego je ona, kao država s milenijskim trajanjem, u današnjem političkom obliku konstituirala njih

Razmišljanje prof. dr. Senadina Lavića, izloženo nedavno na redovnom zasjedanju Asocijacije nezavisnih intelektualaca Kruga 99, prošlo je medijski skoro nezapaženo, iako je sama poruka sadržajno gledajući problem kojim bi se valjalo ozbiljnije pozabaviti. Umjesto aktuelnog etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda”, Lavić se zalaže za uvođenje koncepta ravnopravnosti građana na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Slično razmišljanje s Lavićem podijelio je i Slaven Kovačević, stručnjak za geopolitiku i evroatlantske integracije, koji je na istoj sesiji zaključio da je “konstitutivnost naroda predmet političkih manipulacija elita koje pokušavaju na potpuno pogrešan način determinirati sam pojam konstitutivnosti”, zaključujući da bi konstitutivni element trebao pripadati svim njenim građanima, a ne narodima.

Uistinu, konstitutivnost naroda, iako na prvi pogled to tako ne izgleda, problem je koji usložnjava ne samo traženja rješenja u pogledu pune ravnopravnosti naroda i građana BiH nego po samoj definiciji ugrožava osnovne postulate državnog suvereniteta i cjelovitosti zemlje. Lavić s pravom smatra da je “mir u Bosni” zasnovan na zadovoljavanju potreba Srbije i Hrvatske, a ne na unutrašnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda. Konstitutivnost naroda, ne ulazeći u karakter samih namjera i političkih ciljeva zagovarača ovakve formule, nije pouzdan model traženja rješenja za vrlo složena pitanja ravnopravnosti u svim društvima, posebno multietničkom kakvo je bosanskohercegovačko. Taj princip pogotovo nije model koji garantira njenu cjelovitost. Zašto? Iz prostog razloga što Bosnu nisu konstituirali njeni narodi, nego je ona, kao država s milenijskim trajanjem, u današnjem političkom obliku konstituirala njih!

Da ne bi bilo zabune, biti konstitutivan znači sudjelovati u kreaciji nečega i automatizmom, na osnovu takve vrste učešća, ostvariti pravo na dio koji obimu i kvalitetu učešća pripada. Konstitutivnost u političkom smislu podrazumijeva da se u državu nešto unijelo te se na osnovu unosa polaže pravo i na iznošenje. To je pravilo važilo za bivšu Jugoslaviju jer je unos bio zagarantirana državnost svake njene federalne jedinice. U Bosnu, međutim, njena povijest zorno svjedoči, niko baš ništa nije unosio da bi stekao bilo kakvo pravo za iznošenje. Ta vrsta paralele naprosto je lišena svakog smisla.

Za razliku od Bošnjaka, koji su se u nacionalnom smislu odlučili poistovjetiti s državom, vraćajući nasilno im oduzeto ime, koji su pri tome lišeni “rezervne domovine”, bosanskohercegovački Srbi i Hrvati, u pogledu nacionalnog imena, rezultat su zbivanja u novijoj historiji. Nacionalna preimenovanja bosanskohercegovačkih pravoslavaca i katolika u Srbe i Hrvate predstavljala su prvi korak u vješto osmišljenim političkim programima Beograda i Zagreba, zasnovanim na ideologiji polaganja prava na tuđi teritorij. Nacionalne prenominacije bile su, zapravo, osnova da se dijelovi bosanskohercegovačkog teritorija krenu tretirati srpskim i hrvatskim, što bi u konačnici vodilo njihovim pripajanjima tzv. maticama, odnosno susjednim državama koje ni pravno ni povijesno ni politički s tim prostorima nemaju ništa. U tom smislu, konstitutivnost naroda, kao politički princip, nužno ne mora, ali zasigurno će, dok god takve ideologije budu žive, ohrabrivati tendenciju svojatanja teritorija koje bi se, prema takvim zamislima, u budućnosti imale pripojiti susjedima.

Susjedne države takve ambicije nikada nisu odveć sakrivale. Njihove namjere nije teško prepoznati s obzirom na to da su sintagme “svi Srbi u jednoj državi” ili “hrvatski prostor” snažno prisutne pa čak i odomaćene i normalizirane u političkom jeziku pojedinih srpskih, odnosno hrvatskih stranačkih prvaka, ne samo u vrijeme posljednje agresije na BiH već i danas. Kako takva nastojanja, čak i u najnepodnošljivijim povijesnim situacijama, nisu nailazila na “prihvatljiv” odgovor Bošnjaka, posljednje se dvije decenije maksimalno, bez ijednog jedinog argumenta, stalno potencira i vrućom održava priča o njihovoj zainteresiranosti za podjelu, koja je u političkom miljeu čak i terminološki artikulirana kao “muslimanska BiH”, “fildžan‑država”, “Alijina džamahirija” itd. Naravno, u cijeloj priči osporavati da među Bošnjacima nije bilo zainteresiranih za takvu soluciju bilo bi besmisleno. Kalkulanti su oduvijek marširali političkom scenom. No, istina je da ona nikada, dakle, ni u najtežim vremenima, ni u vrijeme najdirektnijih prijetnji istrjebljenjem i genocidom, među Bošnjacima nije nalazila na podršku.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!