Tvrtkovo književno kraljevstvo

Ime je dobio po slavnom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću. Bio je profesor emeritus Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prvi predsjednik P.E.N. Centra BiH, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Pisao je romane, eseje iz teatrologije i književne teorije i kritike, putopise, pripovijetke i radiodrame

Preminuo je Tvrtko Kulenović, pripovjedač i pjesnik, dramaturg i dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, direktor Narodnog pozorišta i redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Pisao je romane, eseje iz teatrologije i književne teorije i kritike, putopise, pripovijetke, radiodrame. Njegov književni opus predstavlja nadasve vrijednu i neobičnu pojavu u bosanskohercegovačkom književnom životu, baš kao što je to bilo i samo njegovo ime. U jednom od posljednjih svojih intervjua, kojeg je dao upravo časopisu Stav, govorio je i o tome kako je dobio ime. “Kada je moj otac otišao u Beograd na Likovnu akademiju, djed je čuo da je skinuo fes. Onda je kazao: ‘Više ga nećemo zvati Hakija već Jandrija.’ U Beogradu su moji roditelji imali prijatelja advokata muslimana, Kamenicu. Otišao mu je tata kada mu se rodio sin tražiti da mu bude kum. A Kamenica kaže: ‘Slobodan.’ Tata mu odgovori: ‘Kakav Slobodan?’ Ode onda u Bosanski Petrovac djedu, a on mu kaže: ‘Hajrudin.’ Na što je tata rekao: ‘Kakav Hajrudin?’ I onda reče: ‘Trebat će Bosni još kraljeva.’ Tako sam dobio ime”, kazao je Tvrtko Kulenović za naš magazin tačno prije tri godine.

Rodio se u Šapcu 9. aprila 1935. godine. Njegov otac Hakija Kulenović bio je poznati bosanskohercegovački slikar porijeklom iz stare krajiške porodice, a majka mu je bila iz Beograda. Iako je odrastao u Šapcu, mnogo vremena provodio je u Beogradu, gdje je sedamdesetih i osamdesetih godina bio jako cijenjen. Agresiju na Bosnu i Hercegovinu dočekao je u Sarajevu, u kojem je ostao do kraja opsade. Početkom rata prvo umire njegova majka, a zatim i prva supruga koju nije mogao sahraniti zbog velikog granatiranja. Nakon rata umire i njegov brat Zoran (Zeko), kojeg spominje u svoja dva romana. Sva su ta iskustva ostavila velikog traga na njegovu književnost, posebno na briljantni roman Istorija bolesti, o kojem će biti govora u nastavku.

Tvrtko je bio veliki avanturista i rado je putovao kad god mu se pružila prilika za putovanje. Obišao je cijelu Evropu, a boravio je i u Indiji, Kini i Americi. Studirao je i diplomirao jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu na klasifikaciji strane knjige, gdje ostaje do 1968. Iste godine stupa na dužnost dramaturga Narodnog pozorišta.

Od 1965. do 1967. godine boravio je na Osmania University u Hyderabadu u Indiji, gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku, posebno pozorište. Od januara do juna 1971. godine na Istituto del Teatro, Universita di Roma, izučavao je commedia del’ arte i njene veze s azijskim pozorištem.

Godine 1971. izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U novembru 1974. godine doktorirao je na temu Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je 1975. izabran u zvanje docenta. Godine 1980. izabran je u zvanje vanrednog profesora, a već 1983. u zvanje redovnog profesora na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo (kasnije preimenovanom u Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo).

Predavao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i na postdiplomskom studiju Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu. Učestvovao je na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. U dva navrata, 1981. i 1987. godine, boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD-u.

U književnosti se javio krajem šezdesetih godina 20. stoljeća i objavio više od dvadeset knjiga putopisa, pripovijetki, radiodrama i četiri romana: Kasino (1987), Čovjekova porodica (1991), Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2000). Iz bogate bibliografije još valja izdvojiti putopise Odanost jugu (1970), Putovanje (1974), Pejsaži zrelog doba (1979), Mehanika fluida (1987), Majka voda (2004); te zbirke pripovijedaka Karavan (1981) i Trag crne žuči (2005). Kulenović je pisao i knjige iz oblasti književne teorije i teatrologije: Indija i umjetnost (1972), Čakra – Istok Zapadu danas (1973), Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta (1983), Umetnost i komunikacija (1983), Lektira I (1976), Lektira II (1984), Lektira III (1989), Galerije (1990), Rezime (1995) i Vrata koja se njišu (2008). Također, pisao je i radiodrame, od kojih valja spomenuti Smrt na fotografiji, Glasove iz sjećanja, Karneval, Ornebuška stepa, San o staklu, Smrt u Sarajevu i Poetiku odustajanja.

Književna kritika pozicionirala je Tvrtka Kulenovića u sami vrh savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književne produkcije. Iako je cijeli njegov opus valoriziran kao nesvakidašnji i umjetnički veoma vrijedan, jedno njegovo djelo ipak se istaknulo među drugima. Riječ je o romanu Istorija bolesti, jednom od ponajboljih ostvarenja naše postmodernističke literature o kojem su napisani brojni eseji i naučni radovi. U ovom je romanu Kulenović potvrdio da upućenost autora u teorijske apstrakcije ne mora nužno negativno utjecati na njegovu književnu produkciju. Štaviše, pitanje je da li bi Istoriju bolesti bilo moguće napisati bez poznavanja savremenih književnih teorija, u koje je, kao profesor književnosti, nesumnjivo bio upućen.

“Ako se sadržaj i forma, kako u životu, tako i u umjetnosti, međusobno propituju i na taj način uslovljavaju akt međusobnog postojanja, roman je i ovdje pronašao svoj plašt čija će se tkanina vidljivo mijenjati kako se, uslijed kretanja, zastajanja i vijuganja priče, ponovo bude oblikovala slika značenja dva univerzuma: svijeta teksta i pojavnog svijeta, svijeta u kojem neposredno sudjelujemo procesom čitanja i svijeta iz kojeg, ustvari, i dolaze modeli interpretativnih sudova svakoga od nas ponaosob”, zapisao je profesor Edin Pobrić u radu o romanu Istorija bolesti.

Ovaj roman pokušava paralelno rekonstruirati epohu opsade Sarajeva i naratorovu svojevrsnu potragu za samim sobom. U prikazivanju izokrenute stvarnosti u kojoj se na polifonijski način miješaju dva svijeta – fikcije, odnosno literature kojom je obilježen jedan način života, i pojavne stvarnosti, odnosno granata s kojima dolazi novo i nepoznato doba – Kulenović postavlja glavnog junaka razapetog između književnih svjetova, s jedne, i redova za hljeb i vodu, s druge strane. Miješaju se svjetovi i svjetonazori Kamijeve Kuge i sarajevskog groblja Lav, Poncija Pilata i Čovjekove porodice, Majstora i Margarite i Lide i Tvrtka, Mersoa i Mame Milene i najzad Borhesa i Kulenovića.

Roman Istorija bolesti samu književnost i čin čitanja predstavlja kao put spasa u periodu agresije, a snažni kontrasti između bogatih književnih svjetova i surovosti prezenta u opsjednutom Sarajevu naglašavaju tragediju koju je proživio ovaj grad, skupa s autorom romana. Možda su upravo agresija i preživljavanje opsade Sarajeva utjecali na to da Tvrtko odluči ijekavizirati svoj roman Čovjekova porodica, čime je definitivno potvrdio vlastitu pripadnost bosanskom govornom području. A kome i čemu bi, ako ne Bosni, mogao pripadati čovjek koji je ponosno nosio ime slavnog bosanskog kralja?

 

PROČITAJTE I...

Dok stotine hiljada ljudi širom svijeta potpisuje peticiju za ponovnim snimanjem posljednje, osme sezone, kritičari je pokušavaju spasiti od konačnog pokopa. Istovremeno, ova sezona Igre prijestolja poslije koje televizijski program više nikada neće biti isti promijenila je zauvijek i gledaoce, probudivši ono najgore u njima, učinivši da priželjkuju bol i patnju, kao i njihovi omiljeni junaci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!