Tužno sjećanje na januar u Herama

Halem Hero zasigurno nikome zla nije mislio niti učinio. Sejad Bobar ni mrava nikada ne bi zgazio, a kamoli nekome napakostio. A tek djevojčica Elna! Šta je kome mogla učiniti? Bila je maksum, bezgrešno biće tek postalo na svijet, a tako je izmasakrirana da je bolje i ne opisivati. I svi ostali.

 

Živjeti u maloj sredini koja je devedesetih godina prošlog stoljeća doživjela i preko glave prometnula mnogo čega bolnog i stravičnog i, uz to, raditi kao imam automatski znači imati unaprijed isplaniran kalendar datuma koji se iz godine u godinu ponavljaju, jednako tužni i bolni. Jednostavno, vrijeme prolazi, život ide dalje, ali rane ne zacjeljuju.

A rana je barem 36. Naime, 24. januara 1994. godine u ovom selu, nedaleko od Prozora, pripadnici 175. brigade HV-a i pripadnici HVO brigade “Rama” izvršili su stravičan zločin nad civilima Bošnjacima. U opsežnoj akciji pobijeno je sve što se zateklo u selu te su uništeni stambeni i privredni objekti. Tog 24. januara ubijeno je čak 36 osoba, među kojima su bile i dvije žene hrvatske nacionalnosti. Među ubijenim je bilo i djece i staraca, a pojedina su tijela zvjerski masakrirana.

U Herama je 1991. godine živjelo 270 Bošnjaka. Danas je to posve drugačija slika. U selu živi otprilike 35 porodica s vrlo malim brojem djece i omladine i veoma malo sklopljenih novih brakova te uz stalnu tendenciju odseljavanja ionako malobrojnog stanovništva. Selo je obnovljeno, ali je znatan dio porodica odselio u Prozor, Bugojno, Mostar ili u neku od zemalja izvan granica Bosne i Hercegovine. Obnovljen je i seoski mesdžid koji je, zapravo, prvobitno i sagrađen kao mesdžid. Bilo je to 1908. godine. Čitavih stotinu godina poslije, dakle 2008. godine, uz njega je sagrađena i munara pa objekt već deset godina ima status džamije.

Upravo se u toj džamiji, već po povratku Bošnjaka u Here, svake godine tradicionalno, naravno, 24. januara, organizira šehidski mevlud kojem prisustvuje veliki broj ljudi, kako iz Hera, tako i iz drugih sredina.

Tačno sam petnaest godina imam u Prozoru i tačno sam petnaest puta bio sam na mevludskom programu u Herama, a bar desetak puta u prilici i da govorim. Iz prikrajka to sve ove godine posmatram, bilježim – valjda je to svojstveno nama koji njegujemo pisanu riječ – i doživljavam na neki svoj način.

Mnogo je simbolike u vezi s ovim mevludom. Primjećujem, naprimjer, snijeg. Neko će kazati kako je posve normalno da u januaru, a posebno u mjestu koje je po geografskom položaju planinsko, pada snijeg. Međutim, snijeg nas je uporno pratio proteklih godina. Znalo se dešavati da u džamiju ulazimo po prohladnom i suhom vremenu, bez praške snijega, a da nas već po izlasku dočeka prava mećava i barem desetak centimetara bijelog pokrivača. Čak se i u narod uvuklo mišljenje da, ako bi januar bio bez snijega, ne treba brinuti jer će uskoro mevlud u Herama i eto snijega. Neka shvati kako ko hoće, ali snijeg ima svoje značenje i poruku. Dakako, struka će kazati kako je snijeg nenadmašni filter, kako za samu zemlju, tako i za zrak. No, ima snijeg još štošta kazati. Recimo, iz njegove bjeline moglo bi se čitati i to da, bez obzira koliko se na zemljinoj površini činilo zla i djela s crnim predznakom, uvijek na kraju dođe bijela boja kao besprijekorna čistoća i istina koja će neminovno, prije ili poslije, izići na vidjelo. Halem Hero zasigurno nikome zla nije mislio niti učinio. Sejad Bobar ni mrava nikada ne bi zgazio, a kamoli nekome napakostio. A tek djevojčica Elna! Šta je kome mogla učiniti? Bila je maksum, bezgrešno biće tek postalo na svijet, a tako je izmasakrirana da je bolje i ne opisivati. I svi ostali.

Istina će doći. Istina uvijek dođe, možda kad joj se i najmanje nadamo. Na to nas svake godine, možda, podsjeti i snijeg.

Džamija u Herama svake godine bude pretijesna da primi sve koji dođu na mevlud. Ima još mevluda i kalendar takvih datuma ovdje je, nažalost, pretijesan, ali nigdje kao u Herama ne bude toliko svijeta. Na svakom drugom mevludu broj prisutnih oscilira. Nekada ljude ometu neke druge obaveze, vremenske prilike ili nešto sasvim treće. Džamija je i ovog januara bila prepuna. Zapravo, tijesno je bilo i ispred džamije, iako se mevludski program održava u večernjem terminu, poslije jacije. Među prisutnim su starci, očevi i majke šehida, mladići i djevojke, djeca… Svi su jednako ozbiljni i zamišljeni i svi s pažnjom prate program i slušaju predavače.

S pažnjom se program pratio i ove godine. Između ostalog, Nezim Memić predivno je interpretirao kasidu Devet heroja, Nihad ef. Ahmetović na sebi svojstven način pročitao je ulomak o pogibiji nekoliko mještana Hera, među kojima je bila i djevojčica Elna, a poseban utisak na prisutne ostavio je čuveni ratni reporter Akif Agić, koji je još u najtežim vremenima pisao i kazivao o stradanju Bošnjaka Prozora i Gornjeg Vakufa. Podsjetio je prisutne na niz događaja iz perioda agresije te sugerirao kako je svako od nas obavezan činiti sve što može da bi zločinci odgovarali za svoje zločine. Spomenuo je i nekoliko pozitivnih primjera katolika koje treba pamtiti i raditi trajno na suživotu i lijepim odnosima s drugima, samo ne sa zločincima.

Agić je, zapravo, stradanje Bošnjaka Hera i Prozora detaljnije obradio i u svojoj najnovijoj knjizi Reload.

Mevlud se završio, proučena je i dova. Ustajemo, selamimo se i razgovaramo. Domaćini zovu na kahvu i druženje. Džamija se polahko prazni. Uskoro se vozimo ka Prozoru. Razmišljam o Herama, mevludu i januaru. Razmišljam o djevojčici Elni.

Ove godine nije bilo snijega. Ove godine slušali smo isječke iz knjige Reload. Čiste i jasne rečenice ne ostavljaju nikoga ravnodušnim.

Vozimo se i nikako da se otarasimo Akifovog ulomka u kome stoji:

“Mujo sine, čuvaj se i samo tako, uz zemlju se zalijepi”, galami Mustafa.

“Ne, sine, glavu dizati, ne, sine, glavu dizati, nikako”, dobacuje Mustafa iz sveg glasa. Mujo se strese. Babin glas je jači od tenkovskih projektila, i on se potpuno prilijepi za zemlju i puže. Tako pripijen uz zemlju, osvrće se prema ocu koji puže u drugom pravcu i vuče njegovu sestru. Još ih malo vidi i ne vidi ih više. Glavu ne smije podignuti jer mu je tako rekao babo.

Nikad ih više neće vidjeti.

PROČITAJTE I...

Harun Yahya autor je više knjiga i trenutno ima svoj TV kanal, gdje se pojavljuje kao voditelj u više nego bizarnim programima. Dio njegovih sljedbenika tvrdi da se radi o “islamskom učenjaku”, a njegove knjige nose nazive poput Allahovo umijeće stvaranja boja; Sulejman, a.s.; Jusuf, a.s.; Jedan dan muslimana; Mudžize tijela itd. Knjige su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je upravo Nedžad Latić. Kakve “duhovne vrijednosti” u Yahyi prepoznaju njegovi sljedbenici, a pogotovo Latić, s obzirom na krajnju kontradiktornost njegove pojave, teško je reći

Admir Čavka i Jasmin Spahić, čelnici “Merhameta” u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tuže jedan drugog sudovima, osporavajući jedan drugom legitimitet; mimo sudskih procesa padaju teške optužbe o nelegalnom trošenju novca, uzimanju donacija, zloupotrebi projekata pomoći povratnicima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!