Tužno je kada čovjek ostane sam na Bajram

Mohammad Mosleha iz Palestine student je pete godine Medicinskog fakulteta u Tuzli. Prije nego što je došao u BiH da studira, o našoj zemlji znao je samo to da je Sarajevo glavni grad i da je ovdje bio rat. Prvi je put za Bosnu čuo od imama u džamiji u njegovom rodnom mjestu koji je učio dovu za Bosnu

Ramazani i bajrami Palestinca Mohammada Mosleha, studenta pete godine Medicinskog fakulteta u Tuzli, neizostavno su protkani nostalgijom i čežnjom za porodicom koja je ostala u rodnoj Sarti.

“Živim u Studentskom domu i tokom praznika uglavnom svi studenti odu svojoj kući, dok mi iz stranih država nemamo gdje i nemamo kome otići. U porodici nas je sedmero djece. Ja sam najstariji, a imam još petero braće i jednu sestru. Stalno smo u kontaktu. Mnogo mi nedostaju, ali, šta je tu je. Ovdje sam zbog ostvarenja svog cilja i učenja. Ima nas nekoliko zemljaka, iz Palestine, koji se nađemo za Bajram, malo posjedimo, ali većinu vremena provodim sam”, navodi na početku razgovora ovaj mladić koji je, u trenutku kada mu je javljeno da je dobio stipendiju i da će svoje univerzitetsko obrazovanje nastaviti u Tuzli, o Bosni i Hercegovini jedino znao samo to da je Sarajevo glavni grad i da je ovdje bio rat.

Mohammad, koji je tokom srednje škole bio jedan od najboljih učenika u svojoj državi, jedan je od nekoliko palestinskih studenata koji studiraju na Univerzitetu u Tuzli, a čiju školarinu te troškove ishrane i stanovanja u Studentskom domu snosi Vlada Tuzlanskog kantona.

UČENJE BOSANSKOG JEZIKA

ׅ“Prvi sam put za Bosnu čuo u džamiji. Blizu moje kuće bila je džamija i ja sam s tri ili četiri godine tamo išao sam, a imam je svakog petka na džumi dovio za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevo sam stigao preko Amana i Istanbula, a na putu od aerodroma do Ambasade Palestine vozača koji je znao engleski zamolio sam da mi kaže neke riječi na bosanskom. Tokom te vožnje naučio sam 15 riječi, poput: jabuka, ruža ili prozor. Tada nisam znao bosansku abecedu, pa sam izgovor svake bosanske riječi zapisivao arapskim slovima.

Kada sam se smjestio u Tuzli, uzeo sam malu svesku i, hodajući gradom, zapisivao sam sve što sam vidio i pročitao, a kasnije sam pronalazio značenja u srpsko-hrvatsko-arapskom rječniku, koji je skoro sav iscijepan od korištenja. Osim toga, našao sam drugove i neki su me od njih podučavali gramatiku, a ja sam insistirao da u društvu govorim samo bosanskim jezikom, koji je već nakon dva-tri mjeseca boravka ovdje bio solidan za svakodnevnu upotrebu. Kada sam krenuo na kurs na Filozofskom fakultetu, već sam koliko-toliko bio savladao jezik i prvi sam u toj generaciji koja je stigla u Tuzlu progovorio bosanski.

Ipak, za fakultet i studiranje to nije bilo dovoljno. Otvorio sam udžbenik iz hemije i već u prvoj rečenici susreo sam se s pet riječi koje nisam znao, dok ih je na cijeloj stranici bilo oko 60. Iskreno, malo sam se uplašio jer sam shvatio da nisam spreman terminološki pratiti nastavu. Na prvom predavanju slušao sam o čemu priča profesorica i u jednom trenutku ona kaže ‘karakteristike’, a ja ne znam šta to znači jer se do tada nisam susretao s tom riječju. Uložio sam mnogo truda i naučio bosanski, a s vremenom me ohrabrilo i to što su na predavanjima profesori pitali studente šta neki termin znači i bilo je dosta onih kojima je ovaj jezik maternji, a nisu znali odgovor”, priča Mosleha.

Malo-pomalo, usavršio je znanje bosanskog jezika, proširio krug prijatelja i uspješno položio mnogo ispita. Mohammad je komunikativan, iskren i druželjubiv te brzo sklapa prijateljstva.

Vraćajući priču na prakticiranje islama i doček za muslimane jednog od dvaju najznačajnijih praznika, što je bio povod za naš razgovor, Mohammad s ponosom ističe da u Studentskom domu vodi “mali džemat” i predvodi klanjanje namaza. Njih nekoliko, kaže, klanjaju u njegovoj sobi.

ZA PET GODINA JEDAN ODLAZAK KUĆI

“Nisam dugo bio kod kuće. Išao sam samo jednom, i to prije četiri godine, ali neke su stvari tamo drugačije. Ljudi češće idu na namaz u džamiju i duže se zadržavaju u džamiji učeći Kur'an. Sporadični su slučajevi da neko ne posti, i to je nešto čudno. Ako se neko iz zdravstvenih razloga omrsi tokom dana i ako ga drugi, npr., na ulici vide da pije vodu, te su osobe prezrene. Čak i djeca poste. I kod nas ima kao i ovdje tzv. ‘dječiji post’, a ja sam, tako su mi rekli, po cijeli dan počeo postiti od šeste godine. Što se tiče načina obilježavanja, on se mnogo ne razlikuje u Palestini i u Bosni. Kada dođe Bajram, djeca jedva čekaju da im babo i rođaci daju novac, tj. bajramluk, da sebi kupe igračke i petarde. Mi za Ramazanski bajram kažemo da je to ‘mali’, a za Kurban-bajram da je ‘veliki Bajram’. Za ‘mali’ se pravi ‘maámul’, tradicionalno istočnjačko jelo. To je tijesto s, npr., pistacijama, hurmama, grožđicama ili eurokremom. Za Kurban-bajram mama prži džigericu kurbana s lukom i paradajzom, i to je veoma ukusno. I mi koljemo kurban, ali manje nego ovdje, jer je meso u Palestini preskupo”, kazuje ovaj student.

Koliko njegovo sjećanje seže u djetinjstvo, Mohammad pamti da je s ocem, koji je glavni imam u Džamiji svjetlosti (Masjid al-nur), najvećoj džamiji u Sarti, kao i s amidžama i rođacima išao na bajram-namaze.

“Tu dolaze svi ljudi iz mog mjesta, koje broji oko 4.000 stanovnika, i kada se namaz završi, redaju se u veliki red. Svako ko izlazi selami se i čestita, a ako je neko s nekim posvađan, to je prilika da se prevaziđu nesuglasice i da se ljudi pomire. Zatim se obilazi rodbina. Muškarci naročito paze sestre i tetke, a mi smo znali povesti djeda kojem je 91 godina, sjesti u nekoliko automobila i posjećivati rodbinu s nenine i njegove strane. Budu to lijepi dani ispunjeni posebnom atmosferom”, prisjeća se Mohammad.

Tokom studiranja je Mohammad, kaže, bio u prilici vidjeti kako se obilježavaju bajrami u bh. porodicama.

“Tek kada sam došao, prvi sam Ramazanski bajram proveo kod jednog druga, koji me odveo svojoj kući u Međeđu kod Sapne. Bio sam kod njega tri dana. Upoznao me sa svima i osjećao sam se dobrodošlo. On je sada u Austriji i, ako Bog da, kada dođe za Bajram, vidjet ćemo se. Bajram sam proveo i u porodičnoj kući druga iz Kamenice, kod Zvornika. I tu sam se lijepo i ugodno osjećao. Inače, imao sam više poziva da nekog posjetim za Bajram, ali pošto nisu bili konkretni i precizni, odnosno pozivali su me neodređeno, u smislu: ‘Dođi kada god hoćeš’, malo me bilo stid, pa sam im se zahvaljivao, ali se nisam odazivao. Ne bih želio nikome smetati niti biti nametljiv, ali svako ko me od srca pozove naravno da bih otišao”, ističe on.

Za ovaj Bajram Mohammad nema poseban plan. Kao i obično, po povratku s bajram-namaza naći će se s prijateljima, popit će kahvu i pojesti kolač.

“Družimo se, smijemo i veselimo, ali, kada se raziđemo, osjećam se kao da sam sam u životu. Da o tome ne bih razmišljao, uzmem knjigu, nešto čitam ili radim, a u budućnosti bih volio biti u sredini u kojoj mogu živjeti od svog rada, učiti i usavršavati se. Svakom bih pacijentu prilazio na uljudan i insanski način, ali o tom potom. Sada spremam ispite s pete i poslije toga imam još šestu godinu, a poslije, ko zna. Ako bi mi se pružila prilika, volio bih ostati u Bosni”, dodaje Mohammad za kraj.

PROČITAJTE I...

Komentirajući dolazak osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića na mjesto načelnika Općine Velika Kladuša, Miljković kaže da je riječ o jednom od apsurda Bosne i Hercegovine, te dodaje da građani Velike Kladuše, patriote i ostali nisu krivi za takvu situaciju: “Kod nas se čovjeku osuđenom za ratne zločine uopće ne može osporiti da zasjedne na poziciju s koje opet može prouzrokovati neku nesreću”

Sumnja se da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!