Tuzla je odavno zavijena u crno

Jasmin Imamović klasični je diktator koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko, koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine, koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade kojekakvim literarnim vucibatinama

U kvartu u kojem sam nekoć živio, htio ili ne htio, upoznao sam sve dječake i djevojčice iz generacije mog sina. Bilo je među njima podosta bistre i darovite djece. Pamtim, tako, Ajdina. Krhak, sićušan, tih i nenametljiv dječak. Ničim se nije isticao, osim kada bi igrao nogomet. Tada bi se, onako krhak, na moje iznenađenje, transformirao u razjarenog dobermana: igrao je agresivno, napadački, rastrčan kao osica, a izgubljenu loptu nastojao je pošto-poto vratiti u posjed. I uspijevao je.

Tokom godina, uočio sam da Ajdin od druge polovice mjeseca maja ne ide u školu. Po cijeli je dan igrao nogomet ili košarku. Jednom, kada mi je prišao i pozdravio me, pitao sam ga zašto ne ide na nastavu. “Znate, ja sam najbolji učenik u školi pa me svake godine oslobode nastave dvadesetak dana ranije. Nagrade me tako za uspjeh u školi i osvojene medalje na takmičenjima iz matematike i fizike.”

Ajdina i slične njemu godinama nisam vidio. Sklonjeni su. Iz te generacije, u kvartu u kojem sam nekoć živio, nema više bistre i darovite djece. Oni koji to nisu, a ostali su u gradu, stasali su u klošare i besposličare ili, u “sretnijoj” varijanti, u teške hamale koji za bijednu platu crnče kod nekog od lokalnih robovlasnika, bez fiksnog radnog vremena i slobodnih dana za odmor. A kako biti rob nije nimalo ugodno, i moj sin, premda bez iskustva s robovlasnicima, pakira kofere. Odredište: bilo gdje. Neka mu je sa srećom. Ostane li ovdje, hejteri Tuzle i Tuzlaka isisat će mu posljednju kap krvi i bez milosti ga nogirati kao potrošenu krpu. Ali, neće moći. Ne da otac. Iliti – ja. E zato moj sin ide bilo gdje, da vam popis kroz popis.

Zašto popis? Pa, zato što je Tuzla “kraća” za dvadeset hiljada stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 1991. godine. Previše za ionako mali grad, odnosno palanku koja, nastavi li se odliv pametnih glava, a hoće, žurno grabi ka statusu beznačajne, mediokritetske selendre. Kome takvo stanje odgovara, nije pitanje za milion dolara. Čak niti za jedan dolar. Sve je jasno: cilj je izopćiti iz javnog života pametne, misleće glave i iskreirati svekoliko mediokritetsko ozračje u kojem neizrasli lokalni politički i ini moćnici jedino mogu funkcionirati.

Drukčije ne, jer inteligentni ljudi ponajčešće nisu poslušni i nekako im je najdraže misliti svojom, a ne tuđom glavom, što, opet, kod neizraslih i bezidejnih vlastodržaca producira stanje duboke paranoje i, posljedično tome, težnju da se takvih, mislećih i neposlušnih, čim prije i bilo kako riješe. I dobro im ide, nažalost ili srećom, ovisno o tome iz kojeg se i čijeg ugla gleda.

No, ipak, treba biti pošten pa ustvrditi kako Tuzla bolje ni ne zaslužuje.

“Tuzla je najstariji grad u Evropi s kontinuitetom življenja”, “Tuzla je centar proze u Jugoistočnoj Evropi”, “Tuzla je bastion antifašizma”, i u novije vrijeme: “Tuzla je grad koji se ne da zaviti u crno.” Eh, da! I ovo: “Tuzla je grad ljubavi, a ljubav je kosmička energija.”

Ove raspamećene izjave izrečene su iz usta tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića, klasičnog diktatora koji, pogubljen u vremenu i prostoru, funkcionira, jer ne zna drukčije, po principu: “Ko nije sa mnom, taj je protiv mene.” Ovo su izjave čovjeka koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, a to što radi imputira političkim oponentima; čovjeka koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko; čovjeka za kojeg je Selim Bešlagić javno izjavio da je njegova, Selimova, najveća greška u životu; čovjeka koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine; čovjeka koji je neslužbenom fetvom, od uha do uha, meni i meni sličnima zatvorio sva vrata u mom rodnom gradu; čovjeka koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade (čast rijetkim izuzecima) kojekakvim literarnim vucibatinama. E, takvog čovjeka Tuzlaci svojim glasovima petnaest godina održavaju na gradonačelničkoj poziciji, a kako stvari stoje, osmjehuje mu se novi mandat.

Dakle, što jest-jest, nije do kulturalnog arbitra i književnog poduzetnika Jasmina Imamovića. On je naprosto mjera stvari i živi dokaz da s ovim gradom definitivno nešto nije u redu.

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!