Tuzla je odavno zavijena u crno

Jasmin Imamović klasični je diktator koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko, koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine, koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade kojekakvim literarnim vucibatinama

U kvartu u kojem sam nekoć živio, htio ili ne htio, upoznao sam sve dječake i djevojčice iz generacije mog sina. Bilo je među njima podosta bistre i darovite djece. Pamtim, tako, Ajdina. Krhak, sićušan, tih i nenametljiv dječak. Ničim se nije isticao, osim kada bi igrao nogomet. Tada bi se, onako krhak, na moje iznenađenje, transformirao u razjarenog dobermana: igrao je agresivno, napadački, rastrčan kao osica, a izgubljenu loptu nastojao je pošto-poto vratiti u posjed. I uspijevao je.

Tokom godina, uočio sam da Ajdin od druge polovice mjeseca maja ne ide u školu. Po cijeli je dan igrao nogomet ili košarku. Jednom, kada mi je prišao i pozdravio me, pitao sam ga zašto ne ide na nastavu. “Znate, ja sam najbolji učenik u školi pa me svake godine oslobode nastave dvadesetak dana ranije. Nagrade me tako za uspjeh u školi i osvojene medalje na takmičenjima iz matematike i fizike.”

Ajdina i slične njemu godinama nisam vidio. Sklonjeni su. Iz te generacije, u kvartu u kojem sam nekoć živio, nema više bistre i darovite djece. Oni koji to nisu, a ostali su u gradu, stasali su u klošare i besposličare ili, u “sretnijoj” varijanti, u teške hamale koji za bijednu platu crnče kod nekog od lokalnih robovlasnika, bez fiksnog radnog vremena i slobodnih dana za odmor. A kako biti rob nije nimalo ugodno, i moj sin, premda bez iskustva s robovlasnicima, pakira kofere. Odredište: bilo gdje. Neka mu je sa srećom. Ostane li ovdje, hejteri Tuzle i Tuzlaka isisat će mu posljednju kap krvi i bez milosti ga nogirati kao potrošenu krpu. Ali, neće moći. Ne da otac. Iliti – ja. E zato moj sin ide bilo gdje, da vam popis kroz popis.

Zašto popis? Pa, zato što je Tuzla “kraća” za dvadeset hiljada stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 1991. godine. Previše za ionako mali grad, odnosno palanku koja, nastavi li se odliv pametnih glava, a hoće, žurno grabi ka statusu beznačajne, mediokritetske selendre. Kome takvo stanje odgovara, nije pitanje za milion dolara. Čak niti za jedan dolar. Sve je jasno: cilj je izopćiti iz javnog života pametne, misleće glave i iskreirati svekoliko mediokritetsko ozračje u kojem neizrasli lokalni politički i ini moćnici jedino mogu funkcionirati.

Drukčije ne, jer inteligentni ljudi ponajčešće nisu poslušni i nekako im je najdraže misliti svojom, a ne tuđom glavom, što, opet, kod neizraslih i bezidejnih vlastodržaca producira stanje duboke paranoje i, posljedično tome, težnju da se takvih, mislećih i neposlušnih, čim prije i bilo kako riješe. I dobro im ide, nažalost ili srećom, ovisno o tome iz kojeg se i čijeg ugla gleda.

No, ipak, treba biti pošten pa ustvrditi kako Tuzla bolje ni ne zaslužuje.

“Tuzla je najstariji grad u Evropi s kontinuitetom življenja”, “Tuzla je centar proze u Jugoistočnoj Evropi”, “Tuzla je bastion antifašizma”, i u novije vrijeme: “Tuzla je grad koji se ne da zaviti u crno.” Eh, da! I ovo: “Tuzla je grad ljubavi, a ljubav je kosmička energija.”

Ove raspamećene izjave izrečene su iz usta tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića, klasičnog diktatora koji, pogubljen u vremenu i prostoru, funkcionira, jer ne zna drukčije, po principu: “Ko nije sa mnom, taj je protiv mene.” Ovo su izjave čovjeka koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, a to što radi imputira političkim oponentima; čovjeka koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko; čovjeka za kojeg je Selim Bešlagić javno izjavio da je njegova, Selimova, najveća greška u životu; čovjeka koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine; čovjeka koji je neslužbenom fetvom, od uha do uha, meni i meni sličnima zatvorio sva vrata u mom rodnom gradu; čovjeka koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade (čast rijetkim izuzecima) kojekakvim literarnim vucibatinama. E, takvog čovjeka Tuzlaci svojim glasovima petnaest godina održavaju na gradonačelničkoj poziciji, a kako stvari stoje, osmjehuje mu se novi mandat.

Dakle, što jest-jest, nije do kulturalnog arbitra i književnog poduzetnika Jasmina Imamovića. On je naprosto mjera stvari i živi dokaz da s ovim gradom definitivno nešto nije u redu.

PROČITAJTE I...

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

: Spremnost NATO-a da Bosni i Hercegovini i njenim Oružanim snagama pruži ne samo stručnu već i materijalnu pomoć radi ubrzavanja procesa modernizacije dodatno je ohrabrujuća ako se ima u vidu zastoj u realizaciji Akcionog plana za članstvo (Membership Action Plan – MAP) uslijed opstrukcija Vlade Republike Srpske o pitanju knjiženja vojne imovine, što je jedan od bitnih preduvjeta za ulazak u NATO

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!